Ključanin, Zilhad

A o Harunu, pomoćniku Musaovu, potrebno je reći:
dobar govornik, u vremenu kada se zlatnim ustima prije
stizalo do Boga, ukazana mu stoga milost, svjetlost i pouka.

Milost je uvijek vječna, svjetlost nešto mlađa, pouka,
međutim, kraća je od prvog i zadnjeg ljudskog daha.
Musa odlazi na put, i tu počinje historijska okuka...

Historija je nepregledni niz potvora, pa narod reče:
"Ustaj! Napravi nam boga, pa neka on ide pred nama!"
Harun, rekoše, ustade. Poskidaše zlatne minđuše

iz ušiju žena, sinova i kćeri; Harun, primivši zlato
iz njihovih ruku, rastopi ga u kalufu i načini sliveno tele.
Narod poviče: "Ovo je tvoj bog, Israile!"

Tu bi, moguće, historiji bio kraj, pojavila bi se velika
voda, ali bez Nuhove lađe. (Uz sporedan spomen
zlatnog kovčega u kojemu se nalazila zlatna posuda

s manuom i Harunov štap, nekoć procvao iz ploče
saveza. Kovčeg, reklo bi se, ko kovčeg, mada
važan znak Božije prisutnosti.)

Da se ne pojavi Musa, alejhis-selam. Koji reče krivcu:
"Odlazi odavde, Samirijja! Tvoja će kazna na ovome svijetu
biti da svakome, ko te dotakne, rekneš: Ne diraj me!"

Stoga je o Harunu, bratu Musaovu, pravedno reći:
gotovo dvije hiljade godina trebalo je da se sa njega
skine potvora, i da se zaogrne vječnom milošću,

u kojoj su dvije hiljade godina
sitnije od čaške praha
spaljenog zlatnog teleta.

(Bihać, 22. 9. 1997.)