Ključanin, Zilhad

Septembar već mrvi sunčevu krunu.
Po uniformama vihore trake.
I stvari odbačene po žbunju.

Od sedam milja pobjeda korake
ima, od sedam brda.
Brže od nas samo su naše rake.

Leteći proplanci, puštena krda:
kroz prozor tenka svijet je upola manji:
svinja jede svinju koja se još mrda.

Metar po milimetar obruč se tanji.
Ulazimo u grad kao meleci,
bez oreola, posuti svjetlom danjim.

Pustim ulicama zvone leleci,
tri godine stari.
Za njima idu dugokosi sveci,

nehajno marširaju pored stvari
koje su nekad bile nečiji pogled,
a za koje sada niko i ne mari.

Da se pogleda kroz nebeski dvogled,
izvan svakog vida, pored Božije paske,
skoro nezemaljski bi se vidio red:

u pilani naslagane daske,
nalik napolitanki; doba sadnje;
na mihrabu prikucan koš za basket;

a u slupanom izlogu fotografske radnje
vojnik traži sliku svoga djeda
iz prošloga rata, ne i zadnjeg.

Da ima, rekoh, neko da pogleda
sa Božije osmatračnice, u sridu,
vidio bi, ipak, da je pobjeda

uzbudljiva k'o vožnja u bolidu.

(Bosanski Petrovac, 14. 9. 1995.)