Ključanin, Zilhad

Da postoji zemlja
u kojoj ne bih mislio na ovu,
išao bih tamo.

Mart je mali travanj, ali susnježica,
poput bobica udaraljki ksilofona,
dobuje po vojničkim mezarima

koji se danima slažu kao basamci rodne kuće.
Ovdje vrijeme nema prepoznatljiv hram
iz kojeg se pojavljuje, ni na jednoj strani svijeta,

ovdje, vrijeme te udara u tjeme
kao nestašnog dječaka.
Pade još jedna granata.

Njen fijuk jedini je znak
da se sutra na bašluku
neće zabijeliti i moje ime.

Pritežem patike, idem u grad.
Volim šetati ulicama, dok sirena više glave
miksa snijeg i zračnu opasnost:

tada je, dolje, mirno, nema nepotrebnog svijeta,
samo pokoji vojnik, oslonjen na kafanski štok,
ponavlja po stoti put skok u neprijateljski rov.

Pored njih prolazim tiho,
i otišao bih tamo gdje je već proljeće,
gdje sunce pobjeđuje trepavice,

(pokoja breza, dva-tri zagrljaja, moguće: dijete)
gdje je miris cvijeta na ženskoj bluzi jači od mirisa
planinskog cvijeća, i februar je uvijek ispred aprila.

Vraćao bih se samo
kad u domovini počne rat,
kad januar i mart zamijene mjesta.

I to bi bila jedina ostavština
koju bih ostavio
svim svojim potomcima.

(Travnik, marta 1995.)