Potomak
|
|
"Tu sam, naslonjen na rub šume. Odavde,
ako ne sklizne u ponor koji puči tišinom, moj svijet je vršak trepavice, jasena moga. I kula koja raste koliko iza nje mjesec. Tamo je iščez'o, za punoga jednoga mjeseca, naš posljednji herceg, njegov zlatni štap. Trpak je pogled. Lisnat je dah: uz pršljen dišu četkice nevidljivih kuna. Ipak, domaja ovo je moja, grb i štit, pečatni znak. Imela koja me je nekad imala. Tu sam, stoga, davan, o panjić tarem buđ. Kad danica izjednači zelēn zjenica i mlade šume, rikne rasanjen jelen. Treba uzeti štap, staviti krunu, i poći." (Bihać, 17. 8. 1999; po verziji iz 1989.) |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |