O jeziku, još jedanput
|
Nekad sam pisao: mliko, vrime, svit,
dok ne bi propjevale stvari. Dakle, u vrijeme kad je vidit normalno bilo blagog čovjeka kako ljudski ni Božiji ne kvari red, noseći oduvijek i dovijeka glavu svoju ispod pazuha. Potom je došao rat; stvari su postale oči, prsti, uho do uha na ogrlici skupljača trofeja. Ljudi sa glavom ispod pazuha nisu mogli nikog iz mrtvih u žive probudit. Ne postoje više nijedna usta u kojima lipo neće zaškrgutati. Jer, poezija je suha kao ustav, a elementi su ostali bez maske: cijeli bosanski rječnik može stati u hropac logoraša iz Omarske. (Bihać, 29. 2. 2000.) |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |