Krajem milenija
|
|
Rijetko prilazim stolu, još rjeđe poezija meni.
Tek toliko da, povremeno, lijekove poslažem u bočice davno poredane na stalaže. Nesanica na koncu sve u podočnjake gurne, u crvene vrećice. Začudo: talog historije uvijek sam zamišljao sivim, poput urne. Još doduše razlikovat mogu pad dudova od pada metaka, po putu, prije kiše. Ali, prašinu, pritom, domirušit - nikad više. Poezija na početku milenija, na kraju krajeva, sliči kričanju gluhonijemog logoraša kojega zlikovac šipkom nagoni da zapjeva. (Bihać, 12. 6. 1999.) |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |