Ključanin, Zilhad

Sve je divno kod Sulejmana, i sve se opjevat dâ:
Njemu je upokoren vjetar, brodom je za jednu zoru
prelazio put od mjeseca, bakar mu tek'o k'o voda.

Podložni mu bili džini, za njega su ronili u moru
jedni za druge vezani, a bogme i oni hudi
što mu gradiše palače, posude i bakarnu komoru.

Imao je ličnu vojsku, od džina, ptica i ljudi.
Sve četa do čete postrojene. Najveće blago, ipak,
bila je njegova moć da sa životinjama gudi.

Sve je, rekoh, kod Sulejmana ljepotom puno k'o šipak.
Al' da jednoga crva ne bi, običnog, ne u duši,
od ove pjesme ostala bi mala povijesna škripa:

Sulejman je umro stojeći, i da crv štap ne izbuši
na koji se mejit nasloni, niko ne bi vidio smrt,
ni džini ni ljudi. Ovako, Sulejman se sruši.

(Bihać, 24. 9. 1997.)