Konvoj
|
|
sunce je bilo jače
od crkvenih zvona više nas ipak vozač je uključio grijanje i jedina hladnoća bio je njegov planinski glas istezali smo vratove prema nebu jadni balkanski ždralovi djeca su uporno tražila mrvice hladosti ispod pazuhā majki krenuli smo napokon u stočnom kamionu pod ceradom, možda ćefinom zavičaj je bio uzdah koji se udaljava i rasprskava pod daljinom za beograd, za beograd šta se ovo s nama zbiva šta se ovo s nama zbiva na prvom punktu izdvojeni su momci kao junci na drugom su upala djeca žene u crnini, bezubi starci: turci! turci! turci! a iz pustih naselja mahali su preseljenī: svaki je bio označen brojem velikim kao slova od kamena natpisa TITO uklesanog u brežuljku da l' sve ovo samo snivam da l' sve ovo samo snivam oj! oj! oj! ooooooooooooj! i sunce, jače od bejzbol-palice u troprstim šakama i ovaj za nebo konvoj (Ljubljana, 15. 8. 1996.) |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |