Izvor
|
Liječio sam uši, glavobolju, vid.
Nerotkinjama plàvio djecu, plákao sa međunožja im stid. Nikad presušio nisam, moja žila seže do samog pupka zemlje, tamo gdje Bog je babica, i trbuhe vodā veže jedan po jedan, sladak po slan. Po jedno sunce i pola mjeseca ispijao sam svaki dan. Devedeset druge godine nasta kijamet bez vidljivog smaka svijeta. Nestade onih što imali su zjene za čuda, i pamet što im do jučer sezala nije, niti sutra. Voćke prestaše zriti, sunce û se stade, ne razlikujem više ponoć od bijela jutra. Samo ponekad, vjetar nanese glas, il' sjenku što pod pazuhom nosi glavu, i traži nevinu stopu, traži spas. Al' stope nevine nema: posvemašnji grijeh. Odlazim. Dok za mnom praznina hlapi: Rahmetullahi alejh'! Rahmetullahi alejh'! (Bihać, 26. 9. 1998.) |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |