Kikic, Hasan


 

 

Kraj pusnica

 

I

Niz naše Pozarike vode zeleni sokaci ravno u Podobrijez. U prve posavske njive i lugove. Kad je dan širok i pun sunca, s Pozarika se nazire u dalekoj ravni plavicast trag Save. Kô kad se posljednja magla dize. Jutrima idu zagrljeni momci u Podobrijez na kopanje. Djevojke dolaze s bracom i s ocevima, a svaka prebacuje preko glave i ramena po veliki bijeli caršaf i krije se. Momci to vide iz daleka pa pjevaju i potcikuju ko mlada zdrebad. Djevojkama je to drago.

Sejnin Selman pjeva najbolje od sviju momaka, a kad potcikne, cijele se Pozarike zaore.

Njegova je kuca ukraj sokaka u velikom šljiviku pa on ne ide u polja sve dok ne podju i cure iz brda. Ceka on, pa kad one poodmaknu, zaprti se motikom pa potcikne i zapjeva. Najvoli kad Omerova Hanifa ide s malim Husom u lug. Onda on poceka dok samo prodju kraj Bajrica kuca pa pojuri za njom kao po trnju. Dostigne on nju, pa bi joj mnogo, mnogo i lijepo govorio, ali se sav uzmuci, uzdrhti, prodju ga srsi zbog njene blizine pa ne moze ni da pisne, vec samo brzo i kratko dahce i crveni se. Pogleda uz nju i niz nju pa bi poludio. Jednom joj caršaf spao s desnog ramena, a on joj vidio i lice, i cijela prsa, i desnu ruku.

- Kako si lijepa, Hanko, ko karamfil - on je samo to smogao i ništa više. Bilo mu ko da se u tren izgubio i pao u neku vatru pa sad gori ko šibica.

Ona prikupila caršaf rukom pa se opet pokrila i nešto više usitnila nego obicno. Mali Huso samo poskakuje. Tako Selman za njima sve dok ne sidu u Podobrijez. Onda Hanifa s Husom zakrene ispod Ledenica, a Selman stane na raskršcu pa gleda za njom sve dok ona ne zamakne. Kad bi se bar malo okrenula, on bi joj mahnuo i rukom i fesom. Dopala se ona njemu još jesenas uz ljuštilje kod Bajrica pušnica, pa on odonda. kad god je vidi ili cuje, ne moze da bude miran. Cuo to i stari Sejno pa mu nije bilo pravo. Rekao zeni Hafi, neka kaze sinu, da se okani corava posla.

- Bolje je da mu ti to rekneš - kaze Sejno - jer on tebe uvijek prije posluša nego mene. Reci mu, dok se ja nisam umiješo, jer ce biti zlo. Baka ti corava posla kud je momak ujolio! E ne mere to tako! Necu ja! Znaš?! Što ce ona meni? Prava gospojica - samo se zna prošetati do luga i nabrati cvijeca, pa hajde otkud je i došla. A ide cura ko bajagi svaki dan u Podobrijez. Iš, ne praši! Vec ti reci sinu, dok mu ja nisam reko. Necu ja kako on hoce. Necu ja gospojicu za snahu, ja hocu radnika! Znate li vi to?! Rad-ni-ka-a! A što se on duri za njom i benavi ko luda, to meni nije stalo. Reci ti njemu! Znaš?! Šta fali Fati Mula-Jusufovoj? I lijepa, i kucanica i, što je glavno, radina cura ko mrav. Kad si ti vidjela kopace kod Mula-Jusufa da su bez nje? Kad, pitam ja tebe? A kad si vidjela gospojicu Hanifu da je uzela za motiku? He-he, necu ja šeprtljanja, ne, otvoreno vam kazem. Cast Omeru i cijeloj njegovoj kuci, cestiti su i bogati, a Boga mi su i rzli i obrazli, ali ne znam ja na koga se metnu ta curetina. Eh, da je ona ko Fata Mula-Jusufova, ne bih ja reko ništa. Ama ja ne trpim gospoštije, ne trpim, ja hocu da se u mene radi, reci ti to njemu odmah kad se vrati! Jesi li cula? Hah?!

Stara se Hata samo poklopila pa ko zalivena. Ne zna ona ni šta bi drugo! Dva je momcica tek prije godinu zajedno pokopala i na drugi svijet otpremila, pa joj je Selman još više za srce prirastao. Pustila bi ona njemu na volju sve, i neka radi kako god hoce, ali eto šta kaze on - otac njegov. A ona zna da on ne popušta nigdje pa ma kako zadro. Poslušati mora, to je najobicnije ali kako da ucvili svog jedinca! Kako bi to ona mogla, kad ga voli i odviše. Znala je ona da njezin Selman najvoli zapjevati kad vidi da ide Hanifa Omerova i da najvoli proci pokraj Omerove kuce. Mislila je: djeca, Boze dragi, pa nek se vole, i mi smo bili ko i oni. A eto on, Sejno, otac njegov, pa nece tako, i gotovo je. Briga njega ko se voli, ko se ne voli! On je obecao Mula-Jusufu još bogzna kad da ce biti »prijatelji«, pa mu se to i sad hoce.

- A što ti to tako odjednom? - procijedi ona odnekle i kao da se zarece. Nije lijepo, misli ona, svadati se sa covjekom, ali eto ona se ni ne svadja, vec samo pita.
- He-he-e, znao sam ja da ceš ti tako, znao! Ama baš kad hoceš, pa nek bude, cuj još jednom. Znam ja da ti njega voliš, pa i pravo je. Volim ga i ja, jer mi je sin. Dijete je moje ko i tvoje, je l' de?! Ali zar ja nemam pravo nad onim što sam svojim znojem othranio!? Reci, zar nemam?! Imam koliko i ti, ako ne i više. Pa zar moze on da radi drugacije nego što ja hocu? Zar se to smije? Evo ja hocu ovako ko što rekoh, a ti ako hoceš nekako drukcije, pa dobro, da vidim cija ce biti starija!
- Pa, Sejno, ja to samo onako, a ti se odmah ljutiš, nisam ja mislila to baš - izvijala se stara Hafa, jer ona je htjela, ako se moze, štogod lijepo i polako, a ako ne moze, ne moze, pa dace Bog i bolje.
- Ma ne ljutim se ja, ali ti meni nekako ko da šuruješ sa sinom. Zašto ne bi bilo kako ja hocu? Ja necu da on trckara za Hanifom, vec hocu da ode malo Fati, pa smo gotovi. A ne mora ni da ode, nek mi samo kaze: babo, ja hocu da se zenim - i svršeno je. Ja sam rekao Mula-Jusufu da cemo se sprijateljiti. Ama ja vidim, on meni vrda nekud okolo - naokolo! E ne mere, ne dam ja tako!
- More bit' se djeca vole, Sejno, pa šta ceš im, grehota bi ih bilo rastavljati...
- Opet ti... grehota! Haman si sjedila na ušima, kad sam ja govorio? Kazem ti: ja necu da mi snaha bude gospojica, vec ja hocu radnika u kucu, je si li sad cula? Eto ti kratko i jasno. I dosta sad! Ako mu ti neceš da kazeš, kazacu mu ja, pa nek pisne - ja sam mu otac!
- Nemoj ti, nemoj, ja cu - ushitrila se Hafa. Voli ona da to lijepo prodje, nego da bude još galame u kuci.

Sejno je svojeglav. Naucio je da ga slušaju i da bude sve onako kako on hoce. I otac mu je bio takav, pa ni on nece drugacije. Kucio je stari Mustafa pedeset godina za njega i za drugog sina Ahmu, a kad je Ahmo poginuo na Savi bijuci se za volove koje su mu bili otjerali »prijeko«, ostade sve to Sejni. I on bi sada prije sam sebi kidisao nego da se to pocne krnjiti i raznositi. Voli on da vidi kako se to sve širi nego kako opada. Kad mu umriješe Bego i Suljo, njemu ne bi lako, bio je on vec odredio kako ce drugog ljeta da gradi vecu kucu i da ih svu trojicu za radom i zeni. Ovako sada ima jedinca Selmana, pa ga mora dobro da odomi i ozeni kako bi kuca ostala po starom. I on kad se zenio i trazio zenu, gledao je koga ce. Pa i svi ostali gledaju na to, a i gledali su. I njemu je njegov otac rekao: ovo je cura za tebe, ja hocu da mi ona bude snaha - i bilo je tako. Sjeca se on svega toga i zna zašto to sve treba tako, pa i on hoce da i njegov Selman ucini to isto ko i svi drugi. A ako nece milom, hoce silom, jer je on njega othranio. Mula-Jusufovi su i na dobru glasu i stari su od pamtivijeka. A cura je baš ko zlatna jabuka! Šta to ima tako na toj Omerovoj Hanifi što zapinje za oko? U što je to njegov Selman zadro oci? Boga mi, ko da je sultanija. Ali lako cemo za to! Ispraši, dijete, tur ispraši, da te glava ne zaboli kad ga ja stanem isprašivati! Tako je to, brate, ni pet ni šest! Ko je to još vidio da djecurlija radi kako joj je volja. Ne moze to drugacije nego što stariji hoce, ne! Zar da svijet prije reda poleti tumbe!? E ne ide to, dragi, ne ide!

Time se stari Sejno mucio do navece.

Selman je podvece bio sav sretan. Kad se vracao kuci s kopacima, stigao ga ispod Bajrica kuca mali Huso i dao mu kitu jagoda.

- Rekla seka da ce te cekati.

Selman je uzeo jagode i nije znao da kaze ni rijeci. Nije znao ni da pita. Mali Huso je nestao u sokaku. Otkud ovoliko srece? Srce mu je postalo veliko i teško, a on se ipak osjetio kao s krilima prhak i sam sebi drag ko dijete. Kopaci izmakli, a on razvukao polako za njima. Zapjevao bi od nekog milja. Poljubio bi se sa svakim i zagrlio bi najcrnjeg Ciganina. Ceka ga eto ona! Ah, da - on se istom sada prisjetio da ne zna ništa više nego to da ga ona ceka. A gdje? A kada? Toga se ipak brzo otreso. Glavno je da ga ceka i da mu je bar nešto porucila. Pa i jagode mu eto poslala. O, mnogo je ona njemu dobra! Zapjevace on odsad uvijek kad-god vidi da ona ide. To je, istina, i dosada radio, ali odsad ce mnogo ljepše i da pjeva, i da gleda za njom, i da joj više i ljepše rekne. O, šta bi on njoj sve trebao da kaze! Nocas kazace joj da mu srce silno zakuca kad nju vidi, kazace joj da nju jedinu najvoli da cuje i da joj govori - eto, to ce on njoj sve kazati.

Tako je on došao do kuce, tako je i vecerao i ponešto sa svakim razgovarao i bio posve van sebe i van njih. Otac je najmanje govorio, gotovo ništa, a bio je mrzovoljast cijelo vrijeme. Selman to nije primijetio. Nije opazio ni materino pogledanje ispod oka, ni njenu zabrinutost. Ona je najviše veceras primijetila koliko je on daleko sam sa sobom. Poslije vecere došapne joj Selman.

- Ja odoh malo hodati...

Ona je htjela nešto da kaze, ali se suzdrzala. Htjela ga je i da pomiluje, ali ko da se je bojala. Kad je naišao preko avlije, viknu Sejno sa cardaka:

- Eh-e-e, hajirlija, kuda, kuda?
- Išo bih, babo, malo prohodati - uneprilici se on.

Sejno je zajedljiv. Zna on da mu mati nije ništa govorila, dok se on tako mirno podigo u hodanje. Kad mu je Selman još u oci kazao da ide »malo prohodati«, njemu se to ucini kao prkos i on umalo da ne djipi i ne podviknu. Ali se nešto stiša i samo postade zajedljiviji.

- A ne bi li babo tvoj smio znati kud ceš ti to prohodati - procijedio je on s jetkim smješkanjem.
- Uz sokak, babo, malo. - Selman je još smeteniji. Nije njegov otac nikad dosad bio taki, pa je njemu posve zacudo otkuda sad to najednom. I šta bi mu odgovorio,kad tako pita. Pogotovu kad se takom pitanju nije ni nadao.
- Uz sokak, uz sokak, pa do Omerove Hanife! Je li, sine, zar tako? Eh-eh, kako je i ova današnja mladez! Pa još na moje oci?! Hah? U kucu pa pod jorgan'. Jesi li cuo?! Hajd! - Ovo zadnje je rekao tvrdo i ljuto.

Oko Selmana sve poletilo uokrug. U kovitlac! On vidi i kucu, i hudzeru, i koš, i kola, i košare, i cijelu bašcu iza kuce, i trešnju kraj kapije. Sve se to povezalo kao teške okovane verige pa prede ko mlinsko kolo. On je sredina! Pruza ruke da se odrzi, da ne propane kroz neku rupu, da se ne zadavi... Vidi oca na prozoru, ukliještio obje ruke negdje unutra u sobu, pa kao da urla, zavija, vrišti. On se u svemu ne snalazi. Glava mu je kao bubanj, po kojem bubnjaju krupna zrna što padaju kroz koš u mlinsko kolo. On je rupa tog kola. Kroz njegovu se veliku glavu drobi danas. sve. A cijela je avlija mlinski kamen, tezak ko mora. Negdje na kraju kamena je njegov otac ukliještenih ruku i razjapljenih usta. On se napokon srozao. Nije cuo ni kako je mati jecala, ni kako ga je milovala i oblagala mokrim krpama - ništa nije cuo.

Ujutro mu mati nije dala da ide u Podobrijez. Cinio joj se posve oronuo i prestravljen. On ju je pitao:

- Majko, je li ko pito za me?...

Ona nije znala odgovoriti. Gladila ga je po glavi ko malo mace i kao da ga je htjela utješiti pred necim strašnim. Zao joj je bilo. Zašto se sve to moralo desiti baš njemu, njenu jedincu? Zašto je on baš morao da trpi...

- Sine dragi, nece babo ni da cuje za Hanifu. Nece on, kaze, da mu ona bude snaha, pa makar ne imao ni tebe! Šta cu s tobom, dragi Selmane? Šta ceš, dragi sine? Da si samo cuo šta je meni izgovorio jucer!

Selman se prisjetio svega, bilo mu je jasno sve. I ono zašto ga je otac jucer vratio u kucu, i zašto je galamio i na njega i na mater, i zašto je mati sad kraj njega - sve on sada zna. Sve mu je postalo u tren jasno. Eto, njegov otac nece nje, njegove Hanife, za snahu, i što sad! Zato se on i posprdnuo sinoc kad je rekao: »Uz sokak, uz sokak, pa do Omerove Hanife«.

Kao daje zapao u neku tupost. Oci mu se usadile na stropu ko dvije svijece, pa ukoceno tinjaju. Mati se zacudila kad je on rekao:

- Reci mu da necu ni ja Fate Mula-Jusufove - ovo je reko malo razvuceno. Stari Sejno se odjedared ko duh stvorio u sobi. Opet se smješkao ko i sinoc.
- Daj da i babo cuje šta sin s majkom razgovara - rekao je on toboze dobrovoljasto.
- Necu ni ja Fate Mula-Jusufove, babo - nadnaravnim je mirom rekao Selman.
- Što to, sine? - Sejno je još mirniji. Naduravaju se ko ce biti ravnodušniji.
- Ti, babo, neceš Hanife Omerove, ja necu Fate Mula-Jusufove, zar pravo? - Selmanu je udarila crven u lice - od jada ili od stida, tko zna.

Sejno se borio... ili planuti, ili ostati miran. Ali kako da bude miran? Kako da sluša to sve? Zar on, mozda, nije gospodar u ovoj kuci! Nije li on sve ovo ušcuvao i proširio? A kome? Zar ovom ovdje, što ga pod starost hoce da izjeda - da mu kozu podgriza? Ne, ne, sto puta ne...! planuo je.

- E, sine, nesine, ne imo te ja kad si taki! Ali cuj dobro! Tako mi velikog Allaha i tako mi dina i imana, ako ti neceš kako ja hocu, svijet ce upamtiti nešto strašno! Golemo se ja zakleti Allahom, ali imaj na umu, što ti tvoj babo kaze. Allah te je stvorio, njegov si, a ja sam te rodio, i moj si. Upamti: Allah te je stvorio, a ja cu te rastvoriti! - U tome je bilo nekog teškog, olovnog patosa. Sejno je iza toga zalupio sobnim vratima i otišo u svoju sobu. Hafa je plakala ko da je neko mrtav.
- Otac ce me ubit... pa ubio bi me i kad bih uzeo Fatu za zenu - izgovarao Selman nekim zategnutim rezonovanjem i kao za se. Mater je pogledao i reko:
- Mozda ceš, mati, plakati i poslije više...

Sve je odjedared poprimilo neku tromu tajanstvenost, neku gvozdenu tezinu i tjesnocu. Hafa nije dosad nikad tako teško plakala. Selmu je ispracala i u vojsku pa nije tako plakala, a lani je eto ukopala dvojicu, pa ni po zalbe... A danas?!

Selmo je gledao kroz prozor niz sokak i niz bašce. Daleko dole su zita istom za kopanje, i kopaci u njima, a još mnogo dalje negdje u poljima i vrbacima je Sava. On je izgubio oci negdje u suncu, pa ili je mislio ili nije.

Kroz sokake pronose djevojke uzine u polja.

I pjevaju...

To mjesto mujezina one oglašuju podne.


II

Pod jesen u Pozarikama mirišu pušnice po suhim šljivama. Po bašcama hihocu momci i cvalikaju motkama. Djevojke su najzrelije uz šljive. I najobjesnije. Zapjeva pogdjeko kroz sokak, a one sve udare u vrisku. Kad se momci podvece kupe oko pušnica, onda se one sakrivaju iza drveca i ašikuju.

- Esma, ti si moj sevdah - kaze Mujo Esmin svojoj curi.
- I ti si moj sevdah, Mujo - stidi se Esma, a ne zna šta bi drugo rekla.
- Esma, hoceš li poci za me? - pita Mujo.
- Hocu, Mujo, ako dadne majka - opet se stidi Esma i kradom pogleda na njega.
- A ako ne dadne majka?

Esma ne zna odgovoriti. Plete prstima i gleda u zemlju.

- Ja cu te oteti, Esma - zapocinje Mujo opet. Ona još uvijek šuti. Rekla bi mu štogod, ali ne zna. Stidna je.
- Jesi li cula, Esma, šta je uradio Sejnin Selman s Hanifom? Onako cu i ja - cuješ li? Samo ako te majka ne dadne...
- Pa on nju sad mora uzeti, Mujo - otpovrce Esma, a sva se zazarila...
- Pa i ja cu tebe uzeti, ja te moram uzeti, druge necu, pa nek sav svijet pocrka - uvjerljivo šapce Mujo.
- Ako majka dadne, Mujo...

Tako se kraj svake šljive vole po dvoje.


* * *

Otkako se ono Selmanu otac zaprijetio, prošla su puna tri mjeseca - i više. Selman je u pocetku bio ko izgubljen, a poslije opet krenuo po svom. Kad se sukobio s ocem, rekao je:

- Šta ja mogu, babo, kad je volim? Ne mogu bez nje ni sahata jednog, moram da je vidim, moram i gotovo je...
- A kad ja kazem da ne smiješ... da neceš!
- Hocu! Moram - kao da je podviknuo Selman. Sejno planuo, pa kô pecen... gori.
- Zar meni u lice!? Meni!? Baš tako! Je li, hajduce... baš tako... ?! E, neceš, sine, ne! Babo se jedanput zakune samo! Upamti i sjeti se šta sam i ja proljetos reko...

Kad je Sejno otišao pušnicama, otišao je i Selman. Znali su oni obojica samo to da nece popustiti nijedan, pa puklo kud puklo.

- Ne zeli covjek sam sebi dobro, pa crkni. Govorio ne govorio, ne hasni, on zadro kô vo. E, popusticeš ti, juncino, ili ce se svijet nad nama zaprepastiti. Necu ja bolan da bude drukcije, pa makar ne bilo nikako. Necu ja gospojica u kuci, pa nek iz njih trostruko sunce sja! Ili ce on meni nešto cestito dovesti u kucu, ili nece ni što on misli. Necu ja parada, ja hocu radnika, rad-ni-ka...

Tako je Sejno uvijek od pušnice do pušnice odlucivo. A momci što beru šljive pogledavali za njim. Znali su oni sve. Govori se vec od proljeca po selu samo o tome i svako radoznalo ceka kako ce se to svršiti. Znaju oni i starog Sejnu, a znaju mu i sina Selmana kakav je. Nisu oni jedanput samo s njime bili na kosidbi. Znadu oni da on poteze za trojicu najjacih.

- Nocas je kod Karaca kolo pred pušnicom - oglašuje Zejnil, jedra momcina.
- Hocemo li? - pita neko, a svi beru, samo Mujo cvalika.
- Jašta, jašta vec hocemo - udobrovoljavaju se ostali.
- A što si ti zanijemio, Mujo, ti, haman, ko da neceš? - izaziva netko.
- Kud bi on vec Esmi...
- Ne diraj u rodicu - smije se Zejnil.
- Rodicu u malu sobicu, pa na srednju podnicu...
- Jezik za zube, pasji sinovi - trgo se Mujo i ne cvalika više.
-Uha-a iš... iššš...š! - izaziva Halil i opet se podsmjehuje. On uvijek tako.

Mujo, pobjesnio, pa dvaput poskocio, a nad Halilovim ledjima zviznula motka i pukla. On se uvio ko zmija. A kad se Mujo izmakao, Halil podvrisnuo, išcupao nozic iza pasa pa srnuo na njega. Neko viknuo:

- Ne daj!
- Ubode... drzi!

Zejnil priskocio i u golu ruku docekao noz. Opet oni brali ko da nije ništa ni bilo, a Zejnil psovo obadvojicu...

Veceras ce oni svi opet ko najbolji drugovi kod Karacove pušnice da poigraju i da zapjevaju. I Mujo ce s njima, jer je rekla i Esma da ce doci. Rekla je i da nece nikoga biti s njom od njezinih, pa ce je on voditi i kuci. Zato je njemu sve dosadno, pa najvoli da šuti i da prebire u mislima kako ce joj nocas tepati.

Kad je došao Selman s vecerom, oni su vec bili nastrli i podlozili, pa samo cekaju. Zejnil pita:

- Hoce li, Selmo, iz gornje pušnice naci Karacu?
- Kazu da hoce - zamišljeno ce on.
- A ti?! - utrci se Halil.

Selman samo odmahne. Ko zna šta bi on? On ne zna ni kud bi sam sa sobom. Nije ni sinoc bio kod Hanife, pa ne zna ni hoce li ona doci. On ce cekati. Ako dodje... samo ako dodje... Ne moze on više ovako! Nek se ljute svi, neka ga odmah oceraju, neka ga otac i ubije, ko što se prijeti, neka, samo on više nece ovako... ne moze. Samo ako dodje... pa nek prica svijet, onda ce bar ili pristati, ili nek ucini što se zaprijetio! Ovako se on vec od jutros odlucuje...

- Svijet ce pricati pa ce i prestati, a ona ce mi biti zena ili... - pocinjao on iznova po stoti put - samo ako dodje...

Stoji on pred pušnicom pa zove Zejnila i pita da se ne cuje do drugih.

- Zejnile, brate, hoceš li mi biti na ruci? Zejnil gleda, pa ko da sluti o cemu se radi.
- Hocu, brate, hocu, ti samo malim prstom, a ja cu cijelom šakom...
- Samo ako ustreba.
- ...Ne boj se, da ih je... ih bolan! - On je stari mejdandzija. Koliko je cura oteo i koliko je kolaca prelomio!
- Necemo mi nju odmah voditi - priginje se Selman njemu u uho.
- Ne brini, znam ja kako to ide!

Kad je pošao uz bašcu, opet je odlucivao.

- Eto, sve je gotovo pa ili... ili... Eh, babo, babo, neka ti, neka... Samo ako ona dodje...


* * *

Vec rano poslije vecere cilicu šargije kroz sve sokake i poneko pripijeva. Momci iz Sejninih pušnica idu svi zajedno. Halil se zagrlio s Begom pa pustio Muju preda se i pjevuši:

- Od sevdaha, Mujo,
goreg jada nema-a...

Mujo bi ga razvukao pa da sve zazvoni, ali nece da se svadjaju. A svi znaju da je Halil obješenjak. Zejnil ga drugacije i ne zove vec - obješenjacee!, i svi znaju koga se to tice.

U Karaca se trese pola bašce. Udara neko igracicu, a momci se hvataju za rupce što im pruzaju djevojke. Mujo je do Esme. Zejnil se negdje široko smije. Bego Mehin sve u blizini Muje. Pricaju da i on pomalo voli Esmu. Svaka djevojka ima po dva rupca, pa jedan pruzi desno, a drugi lijevo. Hanifa je nešto kasnije došla s malim Husom, a Selman odmah poslije njih kroz istu bašcu. Igraju svi redom. I Hanifa igra, samo je Selman negdje postrance. U pušnici neko pjeva i cvrlji pecenke. Kad kolo prestane, onda se djevojke zbiju pred pušnicu u jednu hrpu, a momci malo podalje u drugu, pa tako dobacuju jedni drugima. Halil cijelu vecer izaziva Sibovcane.

- Ne damo mi naših cura u bare... Zejnil ga izvukao na stranu pa prodrmao.
- Smiri se, izudarace te kad odeš u Sibovce...

On se ne boji.

Opet zaigraše. Sad Mujo šargija. Zejnil igra do rodice Esme. Mujo voli i to nego da Bego dodje do nje. I Hanifa je do Zejnila. Potpurila se pa ko jagoda. Njedra joj hoce da prsnu, a noge ko u srne. Selman to sve vidi. On se odlucuje... ili... ili... i... negdje neko ciknuo, a nešto puklo... Nastao mrak. Selman, sunuo u kolo ko zrno. Vriska... Cika... Zvizga. Niz šljivik sve zaprašilo. Halil negdje u dnu podvikuje. Mujo cikti za Begom... Najednom neko iznio glavnju iz pušnice. Selman izdigo Hanifu i izljubio. Opet neko zavrištao, a Zejnil podviknuo uz bašcu sa Selmanom...

Sutradan je Zejnil oteo pusku od Sejne. Htio on da puca za Selmanom. Selman pobjegao niz bašce u donju pušnicu. Stara se Hafa objesila o Sejnu pa plakala i molila.

Momci su cvalikali i brali ko i juce.

Zejnilu ne daju od kuce. On je sa Sejnom. Selman je po bašcama i oko pušnica. Po Pozarikama se prica kako je on izljubio Omerovu Hanifu. Momci se nasladjivali. Svaki to spominjo svojoj curi pod šljivom. Negdje zene govorile.

- Uh, draga, okaljo curi obraz...
- Sad je mora uzeti - dodavao neko.
- Pa on je tako i htio - dopunjavali drugi.

I sve tako redom.

Omerovi kod kuce cekali proševinu. Znaju da do toga mora doci. Nije im drago što se baš tako desilo, ali šta bi sada! Hanifa samo oko kuce i oko pušnice. Voli ona svog Selmana - svejedno.


* * *

Jedne veceri Sejnini momci podloziše i nastriješe pa odoše s Mujom Esminim po Esmu. Mati ju je obecala proscima drage volje, pa sad je dovode. Stari se Esmo razrakolio. Njegova je kuca odmah u drugoj bašci. Po Pozarikama udaraju šargije... nocas ce biti kolo u Esminoj bašci. Kad god se neko zeni, djevojkama su srca cudno nemirna. Halil se pretrgo pjevajuci...

- Od sevdaha, Mujo,
goreg jada nema-a...

Mujo se više ne ljuti. Od nocas je cura njegova - Esma je njegova, pa neka crknu.

Zejnil je doveo na cestitku i Sejnu i Selmana. Sad su svi znali da ce i oni koji dan po curu. Selman ce nocas sa Zejnilom da probije zemlju igrajuci. Zao mu samo što ga Hanifa nece vidjeti.

- Nije lijepo - kaze ona njemu - da isprošene cure dolaze u kolo...


* * *

Po kucama pred svatove biva ko da su sve stvari od zlata. Ko da se sve unaprijed raduju. Kod Sejne su pokupovali sve što treba za »mladu«. Odredili da ce po curu u drugi petak - ravno za devet dana. Hafa je sva ko izvan sebe. Po cijele dane trci iz sobe u sobu, a ni sama ne zna šta bi otpocela. Da joj nije Dzehve Eminove, niti bi se šta uradilo, ni ništa. Ovako je ona sve tenta.

- De, draga Hafo, ovaj bošcaluk ovako, a ovaj ovako... ah zene, šta ti je, draga, ko da si sišla s pameti...

A ona se samo nasmije pa ko da bi rekla:

- Eh, draga moja, da ti zeniš jedinca, ne bi znala ni ko ja!

Sejno, zacudo, postao posve drugi covjek. Zejnil je uvijek s njime, i kad obilaze pušnice. Selman ne voli da govori s njim. Jednom poceo nešto o svadbi, a Sejno samo šuti pa šuti. Selmana radi toga zazeblo. Potuzio se Zejnilu, a on mu odgovorio:

- I ja ne znam, šta mu je, samo šuti pa šuti... Jucer Halil prevrnuo citavu ljesu kad smo pribjerali, a on samo gleda, pa ni bijele. A gdje bi on to prije ošutio!

Selman ide svaku vecer Hanifi pod pendzer.

- Selmane, kad ce drugi petak? - zapocinje ona prva.
- Da znaš, Hanko, kako se i meni oteglo - odgovara on pa proturi ruke kroz demire i pomiluje je. Ona više ni ne brani. Selman joj ne smije da govori za oca ništa. Dosta je, misli on, što se ga ja bojim i što strahujem da mu šta ne dune u glavu.
- Ko ce biti, Selmo, djever i djeveruša? - pita ona opet.
- Pa ko ce drugi vec Zejnil i Mujina Esma - njemu ko da nije do ovakvog razgovora. Kako bi on volio da moze sad odmah da je digne u narucaj i da odleti ko vjetar daleko, daleko...

Najposlije došao i petak. Hafa svu noc ruzno snila. Zato, kad je jutros pošo Selman s ocem u grad, ona ga poljubila i pomilovala.

Istom blizu grada progovorio Sejno.

- Sine, zar ceš ti baš nocas po djevojku? U Selmana izletile oci. Osjetio kao da propada, da se ruši, ruši... Ne zna ni kad je rekao.
- Hocu.

U Sejni kao da se rodila divljina. Pocrnio od krvi ko pd zifta i poletio u Škorica ogradu. Selman samo vidio gdje otac cupa kolac i cuo gdje govori:

- Ja sam se golemo zakleo...

A kad se dao u bijeg, cuo je da otac vice i kune što ga je rodio.

Mati se zaprepastila kad ga je vidjela. On je zaplakao i zagrlio je.

- Majko draga, on je poludio... zar da se bijem s ocem... ne mogu u... a on mene hoce da ubije...

Zalili se obadvoje. A kad je došao Zejnil i rekao da ga otac trazi s kocem oko pušnica, rekao je materi:

- Majko, kazi Hanifi da cu se vratiti kad ne imadnem više oca, i da cu je uzeti ako ne podje za drugog... Više nije mogao ni rijeci. Zagušio se i izletio sa Zejnilom. Kad su bili u Podobrijezi, zapjevali su da cuje Hanifa i da se poraduje...


III

Kad se šljive izvoze, šamacka je pijaca puna Pozaricana. Po cijele noci škripe Hasicem nepodmazana volovska kola, a momci pjevuše i zavijaju kroz sva polja. Kad jutrom stovare u gazda Cedinu magazu ili pred cika Jovin podrum, metnu pred volove travu, pa odu Ahmi Šindri da popiju koji cokanj. Kod Ahme svira Šapcanin Pajo, pa Meho Bajric »naredi«, da mu za deset dinara sviraju becarca, a oni svi pobenave i pocinju da lupaju cokanje. Ozenio se Meho u pretprošli petak, pa ga mladozenjski azginluk još nije popustio. Dao mu Omer svoju Hanifu, pošto je opsovo Sejni Hanicu i oca i majku, i nazvao i njega i Selmana lopovima. Sejno ga vrebao dva dana oko pušnica i htio da ga »zakolje ko jarca«.... Za Selmana culi da negdje »prijeko« tovari sa Zejnilom šlepove i da tako zivi...

Bajrici su i prije namjeravali da se dokopaju (tako su oni govorili) Hanife i da je dovedu za Mehu.

- Lako bih ja nju naucio na rad - govorio stari Dedo svojoj zeni - imetak je to, zenska glavo, po srijedi, a onajejedinica... a i lijepa, znam da nece ni našem cavkunu biti krivo - oblizuje se on ko macak kad cuje što za nju.
- Ne fali što je nju Selman podero - opet ce Dedo - nije je obešcastio, a šta nas briga šta ce svijet landrati.

Tako se sve i zbilo. Stari je Omer dao, i sad ce skoro petnaest dana kako je ona Mehina zena...

- Deder, Pajo, onu...
- Nosi Meho svilene obojke - narucuje Ibro, momak Mehin. S Mehom idu uvijek po dvojica -Ibro i Alija.

Pajo zadio deset dinara za gudalo pa zacvilio. Ibro i Alija cikte. Meho se rastapa, vadi i on banku i baca na Paju. Probekrijao se, eto, kako ga ozeniše...

Na drugom kraju su Sejnini momci zasjeli za dva stola. Oni su jutros dotjerali petera kola šljiva. Halilu nekud krivo što se Meho tako duri... pobio bi se on s njima sada. Gurka Begu i nagovara ga:

- Hocemo li ih... jaci smo nas petorica od njih trojice...

Bego kao da ne bi, a Halil hoce da iskoci iz koze. Sve se pipa oko pasa. Eh, kako bi on sada vrisnuo. Zove:

- Šindro, daj još poloku...! Šindro hoce da poleti. Vidi da ce danas biti pazara.

Pajo zasvirao nekakvu igracicu, a Halil dipio i potegao Begu.On mora da se nekako istrese kad ga poduzme. I zapjevao bi, i zadimuo bi, i pobio bi se. Vidio on da je Meho htio da poigra, pa skocio ko uz inad. Samo ako šta rekne, ili ako htjedne da se uhvati u kolo... eh, alaj ce da se praši! Ne moze on njega ocima da vidi otkako se ozenio Selmanovom Hanifom.

- Kako moze Selman da pregori pa da ne dodje da ih sve pobije - govorio on kad je u Mehe bila svadba! Alaj bih ja tu krizo sve po redu... a najprije starog mrcinu, svejedno da mi je stoput otac, a ne jedanput!

I sada, eto, on jedva ceka nece li kogod da nešto lane, pa bi bilo trke. Igra on a sve zirka na Mehin sto. Meho nešto sa svojim došaptava. Halil usitnio pa ne moze da ne dirne.

- Šapni, šapni, šaputalo - a sve u taktu.

Mehini ko da nisu culi. Prestao i Pajo, i opet svi pili cokanj po cokanj.

Kad je jesensko podne vedro, onda je sunce teško ko istaljeno olovo. Ulicama glavinjaju ljudi ko od suncanice, a podvece i oko podne su mehane na savskom bajru ko košnice. Šlepari se tu odmaraju i pomalo piju. Selman i Zejnil vec mjesec dana rade na Smailbegovica šlepovima. Cudno je kako se Selman priucio ovakovu radu. Zejnil ga ne ostavlja jer ga voli više nego brata. Odrastao je on kod Sejne u najmu. Ne govore nikad o kuci. Neki dan culi oni od Hakibegova momka Alje da se Hanifa udala... Nisu opet ništa rekli. Selman samo pobijelio i zadrhtao. Zao mu bilo - zaplakao bi! Podvece isti dan otišao sa Zejnilom u Šindrinu mehanu pa se napio do iznemoglosti - od derta.

I danas su oni ko i obicno pošli u mehanu da malo odsjede dok ne bude opet vrijeme za rad. Nize mehane zastao Selman i gledao po kolima.

- Zejnile, jesu li tebi poznati oni volovi? - pita on.

Zejnil zagleda.

- Pa, brate, to su naši... eno rogonje i šaronje... evo i malih - Zejnil ko da je podjetinjio. Prišo pa tapša i tepa svakome. I Selmanu nekud tegotno. Zna - sada ce se naci s momcima i oni ce mu opet da pricaju kako se Hanifa udala. Kako ce on opet da ošuti? A šta bi im rekao drugo? Udala se pa udala, a bogzna, mozda su je i prisilili... Samo za koga, za koga, to on ne zna,a mozda bi i htio to da cuje - kome su se to oni usudili da dadu njegovu Hanifu... i ko je nju smio da uzme...

Iz mehane se cuje Pajino cemane, i neko vrišti. On zovne Zejnila da unidju.

- Da je ona moja cura, ja bih tebe bolan onu noc iskrizo - prijetio Halil - evo ovim bih te evo -digo noz pa pokazuje... Dobrano se ponapio, pa ne moze da otrpi a da se ne pobije. Šindro se dva-triput nagonio da ga primiri. Meho se savladava. Baci opet Paji banku i rekne, da zasvira kolo.
- Ne dam ja igrati...! - viknu Halil.
- Kome?
- Tebi - rastegnuo Halil još prkosnije i zavitlao poloku o Mehin sto... Soba se pretvorila u tresak... stolice i stolovi poletjeli. Svaki se prihvatio za noz.
- Selmo, brate, ovo je zbog tvoje cure - viknuo Halil kad je ugledao Selmana i Zejnila na vratima. Pred Selmanom se zamutilo - u tren mu postalo jasno sve. Vidi Mehu Bajrica s nozem, vidi Aliju i Ibru, vidi i svoje...
- Da okajem za sve!... - munulo mu glavom i on se u mah mašio za pas i ciknuo...

Ko da se uzvitlao tezak mesnat lanac - samo po neko se zaljulja i sroza, pa se opet digne i izmahuje. Pajini poskakali kroz prozore. I Halil, i Zejnil, i Selman uronuli pa se samo cuje gdje neko zastenje...

- Po zandare, ljudi, isklaše se - vicu. Na vrata se Meho i Selman jedan za drugim srozali i poplašili svijet.

Preko njih i kroz prozore skakali i ostali s nozevima... sve jedan za drugim... krvavi.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net