Kikic, Hasan


 

 

Kopile

 

I


Prizeze proljetno sunce ponekad pa se pod Otezom Razljevac ljeska ko srmen. U vrbaku se rune mace i nanose na vodu kao zut snijeg. Pod Zivcem pada Razljevac u vir i dubara ko bubanj. Pod virom stari Hopika udario branu i navraca vodu udesno da mu je badanj puniji.

- Haj, rano, haj! - govori on sam sa sobom kad podasipa.

Odrastao on, a i porod izrodio, pa se postario, a evo jednako u svojoj vodenici... Ima Mejru kcer u naponu, pa opet on voli da zasipa i da nocava kraj koša. Pritjera njega teškom mukom stara Melca da bar jedanput nedeljno obnoci kod kuce, pa onda šalje kcer Mejru da ona podasipa. I da zanoci.

- Haj, draga, haj, pa dobro vrata omandali - kaze to njoj stari Hopika, jer misli da se ona pribojava sama.

Ona ponese i gunj i ponjavu, a i podlaze na ognjištu kad god se probudi. Pa culi to momci u selu i poceli uoci svakog petka propjevavati iznad Hopikine vodenice i nabacivati se. Ee, da se samo Mejra pomoli malo iza vrata i da samo štogod rekne. Puca na Mejri jecerma, a dimije zapinju sa sviju strana. Jedra je i zdrava kao dren, a vitkovijasta kao mlada vrba. Pa zalomi kitu maca s ive i zadije u šamiju, e, kako joj to pristaje s proljeca. Razvigorac joj nanese tamninu i oboji put ko zrelu jabuku, pa da samo zagrizeš. Vide to svi momci Otezani vec tri godine otkako je Mejra uzrela. Vide, pa im se oci koce na njoj. I zaslini svaki. Zene u Otezu govore za njom:

- Cestita, sestro, ona Hopikina!
- I lijepa, draga, lijepa!
- Koji li ce se cavkuna omastiti...

I drugacije govore. Ko svijet. Zene ponajviše. A ona, Mejra, zrije i uvitkuje se pa se s proljeca kiti ivom, ljeti zrelim klasom pšenicnim, a s jeseni rumenim listom i kruškom. Zimi oblaci gunjcic pa joj njedra gore, svejedno što su kao snijeg...

- Haj, ceri, haj lijepa, pa dobro omandali vodenicu!

Vidi, eto, i stari Hopika da je njegova kci Mejra lijepa djevojka, pa pogleda i uz nju i niz nju, pa mu nekako mnogo drago...

- Haj, draga moja, haj... pa podaspi cim dodješ...! Ostalo je samo u dnu...

Ona silazi niz Hasukine njive pa skrece Razljevcu kroz sokak. Cuje se voda pod Zivcem još izdaleka. Dubara u viru ko u bubnju.

Oteza je u brijegu, pa kad god momcadija zaojoce, ojok se širi ko velika lepeza. U ove strane. A snese ga Razljevac sve do pod glavu i odbije, pa se cuje dvaput. Ljeti se u zitima skidaju djevojke i kupaju u Razljevcu pa hihocu, a hihot im je krhak pa se rasipa.

- Ojjjoo-oj-oj!

To s brda ojokne Zulfin Hajdar, a ojok se širi i uzbrdo i niz brdo. Izvali se on na Begovu Ledinu ispod Hrastica, pa noge protegne, a ruke razbaci i zarije u travu, pa cepti i praska kao da ga razapinju. Kad god djevojke za brdom zahihocu, on se izvije ledinom i zastenje, a svakom rukom izvali po jedan busen. Tijelom mu progori ko debela luc, pa ga podbija, protrnjuje, dize, vitla... Prokuljo bi da ne ojokne. Odmah, odmah. Ovako mu bude nekako lakše.

-Ojjj-joo-oj!

Cuju ga i djevojke na Razljevcu. Pa svaka popravlja i košulju i gace. Eh, kako se mokre gace lijepe uz tijelo. I košulja. Pa se pozna sve, eh!

I Mejra cuje Hajdara. Cuje ga, cini joj se, drugacije nego sve one druge. Cuje ga pa protrne, prozmari, podgori u licu. Zašto, zašto? - misli ona, a ne zna. Zna da joj je nekud i sladunjavo to njegovo ojkanje pa svejedno i što protrnjuje, to samo. Cuje ona njega uvijek ispod hrastica, pa ili on ojoko ili vabio Garu iz šiblja. A ako i ne cuje njega, cuje mu zvono na Predi, pa zna da se i on negde u hladu izvalio poleduške kao zedan kiklop, pa kao da pije nebo nad sobom. Vidi ga plecata i gorštava a krupnih ruku. Pa eto zašto ona protrnjava, a opet se nekako sladunjavo osjeca, to ne zna. I on se je, istina, nekoliko puta uoci petka nabacio grudom na vodenicu i zvao je, ali ona se nije nikome pomaljala, pa ni njemu. A i zašto bi?!

- Mejro!
- Mejriceee!
- De, deh proviri samo!

Pa se opet nabacio. A ona se ni ne javi, vec se samo malo bolje umota u ponjavu i navuce gunjcic na vrat, a gurne glavnju. I tako je cagara s kamena zaveze, zaveze. U krug, u kovitlac, pa u san...

Hajdar se navraca po dva-triput, a uvijek se baci grudom i zove. I privuce se on pa proviruje. A ako ona lezi, on šapce:

- Mejrice
- Hej, Mejrice!

Cagara skakuce po kamenu i cupka pa nju zavozi, zavozi u krug, u kovitlac, u san... Slatko, slatko ona spava.

- Mejroo!

Svejedno, ne cuje ona šapat. Ako se prokrti, to joj je ziv san. Hajdar obilazi po nekoliko puta obnoc oko Hopikine vodenice. Zna da nece više sve do drugog cetvrtka. A lijepa je Mejra, lijepa! To on odavno vidi. Otkako je ona uzrela. Vabi Hajdar pod Hrasticima Garu, a Mejra protapce stazom niz Hrastice i pronese fuciju na Bubanj svako vece. Vabi Hajdar kudravu Garu, a oci mu se usade na Mejri pa on zablene. Oo, kako je ona samo ujedrala! Evo se u kukovima gotovo rašcenula, evo!Vidi to Hajdar Zulfin, pa zaboravi i na svoju Kudru, i na Predu, i na sve.

- Ojjjo-joo-oj!

Da ne ojokne, prokuljo bi. Napane mu tmura na oci, krvna. Au-uuh! Izvije se ledinom kô zdrijebac trogodac, a pritisne se uz prvi hrastic pa cepti, cepti... Jedanput ce se raspasti, sagorice kô borova luc.

- Tprrr-r..., sek-sek-sek-sek
- Tprrr-r, Gara!
- Tprrr-r, Kudra!
- Ohh-ah, Preda, ciukni-i.

Pribere se on pa priziva. S Konaka ce on gledati kada se Mejra vraca pa ojoknuti niz stranu. E-eh, da je bar veceras uoci petka! Ne bi on makao od Hopikine vodenice ovu noc... ee, jeda, jeda, otvorice, vala, i Mejra jedanput, pa makar silom ako nece milom! Da je njemu nju samo pritegnuti, privuci sebi na prsa, eto samo to, pa da ga opali svojom vrelinom kao perku. Zna on, eto, kada je pogleda da je ona vrela, vrela... vrela kao-o, ne zna ni sam kako! Osjeca on to kad je vidi onako uobljenu i vitkovijastu. Pa cuje iza nje tezak miris njene snage, pleca, kukova, ruku, nogu... svega! I mozak ce mu jedanput potamniti.



II


Kad u Begovu Jabuciku prorumene kanjiške i zamirišu, ocute Otezani poznu jesen. Razljevac ne dubara vec glomata, a brane pucaju svaki treci dan. Iz brda donose vode rumeno lišce pa ga po viru nizu kao da tkaju goleme cilime. Stari Hopika sa svojom Mejrom po cio dan pobija johovo kolje i pokuckuje po pleteru. Treba uvijek vodu preteci, kaze on, pa to i cini. Mejra kreše i snosi johovinu, a truni se orujalom travom. I njedra su joj u ovu jesen orujala. I kukovi. Zrela je ona kô kanjiška u Jabuciku Begovu.

- Haj, ceri, haj!

Rakoli se stari Hopika po brani sve do podvece. Onda izadje na Zivac pa prekrsti noge po kamenu, a nabije kamiš i otpuhuje dokasna. U vodenici cagara cupka, a kamenovi zastruzu cim je u dnu koša, pa on cuje i istom onda skace.

- Haj, ceri, haj, mrak je.

Tako on šalje Mejru kuci. Uvijek kad je ona s njim. Samo je ostavlja uoci petka, pa on ide. Hoce to stara Melca tako.

Ovog se cetvrtka on porano podigao i ostavio Mejru. Ona podasula dobro pa primetla cagaru na treci zub, neka melje sitnije. Pa izašla na Zivac. Vece je jesenja rujeva. Nebo je u vodi kao preplanula kora u somuna. Sunce izduzi ive i jošike, svaku preko tri njive. Ovcari to gledaju pa dovabljuju ovce i luce u torove. Cuje Mejra i Hajdara s Begove ledine.

- Tprrr-rrr.
- Tprrr-sek-sekseksek...
- Tprrr, Gara!
- Oahhhaa!
- Tprr...
- Kudra-a!

Vabi tako Hajdar pa zvizne sibovcem. Eh, što ga nešto veceras Preda ljuti! Htio bi on da ih uluci. Što prije. Posve je nekako odrhturio i nestrpljivio pa i proklinje:

- Crklaa!
- Crkla dobogda od gladi!

Predja cipka. Nakrecu one sve za njim. Hajdar zvizdi sibovcem.

- Haj, haa-aj!

Nocas ce on, kad mladak upane u vir na Razljevcu, propjevati iznad Hopikine vodenice i nabaciti se golemom grudom. Eh, kako je on mucno docekao ovo vece! Sretao je Mejru dva-triput od prošlog petka, pa ništa, ništa. Prodje ona opurena, a njemu tezak mrak pane i na mozak i na oci. A osjeti svu njenu snagu u nategnutoj jecermi i zapetim dimijama. Pa šta bi, šta... Hoce da pobenavi. A nocas, nocas ce se on privuci vodenici pa šapnuti sto puta, hiljadu puta, milion puta, sve dotle ce šaputati dok je ne produbi. Hoce on to, hoce! Mora on nju osjetiti u svojim rukama, pa da ce se svijet izvrnuti naglavce, svejedno. Au-uh!

- Haj, haa-aj!

Kad je zanocalo, povukao se Hajdar kroz Jabucik i nalomio puna njedra kanjišaka, pa se spustio niz Hasukicku i skrenuo Razljevcu. Ispod Zivca on glomata. Mjesec je u njemu kao golem kolac.

Gl-lumm-gl-lu-n-n...

Gl-lumm-gl-lun-n.

Po viru je prostrt golem cilim, debeo i mekan. Kad noc sama u sebi spava, onda se osjeca tiha bezmjerna širina pod nebom. A nanese strana pirkav vjetric, pa zašapori svaka joha i iva, a šapor pane po vodi, pane i silazi u vir. Mejra se ove bozje noci skinula do gola pa sišla pod badanj. Zapekla je njena snaga svim tijelom, pa malo nije svisnula. Na mozak joj je, eto, napala usijana tmura, pa ona zaglavinjala ko obeznanjena. I morala se, eto, posve razgoliciti da ne preplane sama iz svoje nutrine. Pa mazi joj mjesec dvije tvrde dojke i gricka jagodice, h-ha... pa plazi bludnik niz bijeli trbuh... zagriza u okrugao kuk, u bedro, pod pazuha, za stegno, aj, a-ajh! I povija vatra kicmu, izgori snaga...

Pod badnjom je voda ledena pa se ona pracaka ko mladica. I piska.

- Ajjuh-huhhuu!
- Ajjuh-huhhuu...
- Hss-sss!
- Cipa-cap-cap!
- Ajjuh-huhhuu!...

Hajdar zapeo na Zivcu. I pokleko u sjenu. Šta je to? Cuo je on da se obnoc kupaju vile oko badnjova baš ovako gole ali kad god je cekao da vidi, nije nikad ništa ni vidio, ni docekao. Šta je to?

Mejra piska. I pracaka se.

On zazuri. Jest Mejra, jest. Ovo joj on pozna i kuk, i stegno, i miške, i svu je pozna. Pa se prikrpi ledini, prasnuce. Odroni mu se nutrinom divljina i snaga kô brijeg i zacepti...

On spuze... Skliza... Svalja se... Skotrlja.

Mejra zacici kô guja. I uvije se kô mladica. A u Hajdara su ruke kô gvozdena kliješta...

- H-h-h-h-haaa!
- H-h-h-h-haaa!...
- H-h-h-h-haaa...

Po vodi popale njegove kanjiške.



III


Kad god djevojka otrudni, noci su joj pune dobrih sanja. Ocuti da pupi. Vidi da buji. Ko mlad plod na kiši. A ako se ikad isplace, to je od dragosti što nije nerotkinja.

Mejra je zapupila s proljeca. Zajedno sa trešnjama i macama s iva. Zapupila je kao ruzin pup. I svake bozje noci sanjala. I dobro i teško. A kad je vidjela i da buji, proplakala je. Nešto joj se bezimeno odronulo nutrinom, kô zreo plod. Evo, ona ce kao djevojka roditi. A nije se to u Otezi nikad desilo, zna ona. Zna i da ce svi Otezani graknuti ko vrane, o, Boze! - Rodila Hopikina Mejra kopile - tako ce urlati po cijeloj Otezi i nabacice se na nju svako golemim kamenom... Au-uhh!

Mejra se u ovake dane prenemagala i gubila. - O, Boze, Bozzee, pa šta sam ja to toliko grješna, oo! Kopile, kopile! Oo, Bozzee!

Pa se u njoj pobuni svaki nerv do ludila. Ne moze ona ovo podnijeti, ne! Kako ce?! Evo, zna da ce roditi baš upravo kad budu zetve, kad se sve njene drugarice kupaju gole u Razljevcu. Pa šta ce kad svi cuju! Oo, Bozzee!

Hajdar opet poceo izgoniti ovce na Ledinu pa mu ona cuje i ojok i zvono na Predji. Ne protrnjuje više ona, nego je uvijek zaboli u duši, do dna. Mora ona njemu kazati da ce roditi, mora! Jer i on je kriv baš koliko i ona, a mozda i više. Što je on došao, što?! A što se je i ona pracakala?! Što-o?! -Tu ona zapinje pa vidi da je, eto, i to moralo biti, moralo! Ee-eh!

Ponese ona opet jedanput fuciju na Bubanj. Hajdar se izvija Ledinom kô i prije. I vabi.

- Hajdare, ti znaš šta si uradio.
- !?
- Hajdare, ja cu roditi.
- !?

Rastu u njega oci ko fildzani. Paa?

- Hajdare, šta ce svijet?
- Mejro!

Nju zaboli. Zašto je on taki?

- Hajdare!
-!?
- I ti si kriv, i ti! Kao i ja! Zašto?! U njemu se prelomi. Instiktivan bunt, kô krv. Zašto je on kriv, zašto? A zašto je i ona kriva? Nije! Ne!
- Mejro!

Pa šta bi joj rekao? Eto, nema šta, a zna on da oni nijedno nisu krivi. Nisu! Zna on to, zna! Pa zašto bi i bili krivi!?

- Mejro!
- Hajdare!

U nje se otme fucija s ramena i zašobonji.

- Nismo mi, Mejro, krivi, nismo!
- Jesmo, jesmo.
- Nismo, Mejro! To je htio - Bog... Boog...
-!?
- On je kriv, Mejro!

Ona se strese. I vjetrovito sune. Neodredjen je strah ponese. I leden.

U Hajdaru poraste bunt. - Jest, jest! Ako je to grijeh, Bog je griješnik! Jest, pa neka me zgromi kao mrava! Neka... I buce Hajdar.

Predja ganja Kudru.

- Tprr-sek-sek-sek.

Gori u njemu golema lomaca, gori i trga ga, pa ne zna više ništa ni da kaze, a cuti premnogo. Svijet! Svijet! Svijet! Oo-ohh, kako bi on tome svijetu izgrizao paski utrobu!

Cin-cin-cincincin.

- Oahhaa.
- Tprrr-r...

Uz zetvu pjevaju devojke:

- Jecam zi-ito, od Boga ljepo-oto,
mi te ze-ele, al mi te ne je-le-e...

Mejra kroz citav dan hoda kroz bašce i kukuruske. Šljive se dobrano cepaju. Ee, kako ona lici na zrelu šljivu! Nabujala. Pa oblaci uvijek široke dimije. Ne smije niko znati, ne! A poslije? De-eh! Na to ona sebi nije nikad odgovarala. Ne moze. Prozmari sva od neke crne i olovne slutnje. Jer zna da nece ona moci podnijeti svijeta. O, i ko zna šta ce oni sve uraditi! Hoce bucati i urlati prestrašno, a mozda... mozda ce je i... o, bogzna, bogzna. Samo ona eto cuti golem strah pred svim što ce doci. Koji dan! A otkako joj je Hajdar govorio na Ledini, ocutila je i ona neku uzavrelost i nešto što se u njoj mutlja... Ali šta bi, šta?! Svijet je ko stousta azdaha, pa samo urlja. Eee, ee, e!

Uoci petka došao stari Hopika opet.

- Haj, ceri, haj, pa omandali vodenicu dobro!

Mejra nosi gunjcic i ponjavu. A i podlagace na ognjištu. Momci ce se i nocas nabacivati golemim grudama i propjevavati svi odreda, samo nece Hajdar. On je poodavno prišo u Kose i pritjero svoje stado. Ee, da bar dodje nocas kad joj je najteze!

Oko ponoci zauvakalo pod njom dijete. Ona zacicala.

Oo, Bozzee!

- Auh-hhuuu!

Sve je zaboli. I cuje, evo progovori sve oko nje. Nekako cudno. I bucno. To se je, eto, sjatila Oteza oko vodenice.

Nju poduzme tezak strah.

- Uvvaa, uvva, uvvaa!
- Drago moje!

Govori, govori evo svaka stvar oko nje. Buci. Ooo, zašto se je ovaj svijet sjatio, zašto!? Pa što je ona kriva!? Bozzee!

- Drago moje!
- Kurva!
- Kopilad rada beštija Hopikina!
- Kurva!

Bumm-m!

Prasss-s!

Po vratima joj zapuca. I po krovu. Jer ona je dobro omandalila. Cagara skace po kamenu ko bijesna. Struzu kamenovi.

Bumm-m!

- Ooo, Bozzee!
- Drago moje!

Boli nju duša.

Vrata pucaju. Cuje ona dobro.

- Ubiii! I nju! Obadvojjee!
- Drago moje!
- Dra-ago moje!
- Uvvaa, uvva, uvvaa...

Ona umota dijete pa ispane kroz kapak iza koša. S donju stranu. Badanj cikti. Cu ona da vrata pukoše.

- Pobjeglaaa!
- Gonniii!

Ona se provuce kroz šiblje.

- Uvvaa, uvva, uvvaa!

Ona mu zacepi usta. Pa opet pojuri.

- Dra-ago moje!
- Kurva.
- Koppi-leee!

Ispane ona na cupriju. I ne vidi nigdje nikoga, a cuje, cuje urljavu ko da neko galami. Cuje!

Naleti nad vir. Evo, ovde da baci dijete!? Pa da vide da nema ništa u nje. Morraa!

- Kurva!
- Ubbiii!
- Obadvojjee!

Ošine je u oba uha pa zvizne. Cuje i lomot. Evo.

Ooo-ohh!

- Uvvaa, uvva, uvvaa!

Ona ga otisne niz bajr.

- Dra-ag-go-o moje-j-je-e!

Ojecavi. Zacikne.

- Nemam, ljudi, nemam ja kopileta!

Nagne ona vodenici. Pa nema nikog, nema! A, eto, sve se potresa. Podrobice je.

- Ubbii!
- Kurva!
- A kopile-eh?!
- Haj, ceri, haj!

Lome se ive i johe.

- Bozee!
- Cin-cin-cincincin.
- Drago moje!

Duša je zaboli.

- Ubbiii!
- Ubila je, ubbilaa!

U oci joj se usadiše dvije gvozdene šipke:

- Bozee!

Pojuri viru. Cuje zvizgu. I lom.

Mjesec je u viru ko okrugla glava njenoga djeteta.

I rucice ona vidi.

- Uvvaa, uvva, uvvaa!
- Dra-ag-go-mo-o...

Pod njom bucne voda. Mjesec se zaljulja u dnu.

Noc je ko uspavana voda. Razljevac ne glomata, vec dubara.

Pod jesen ce vode nad Mejrom izvesti golem cilim od rumena lišca.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net