Kikic, Hasan


 

 

Dova pod carskim tresnjama

 

Na Rudini probijaju Rudinci škriljeve i nabijaju pune proboje baruta, pa se izmicu i potpaljuju. Niz stranu zatrešti kô da se zemlje provaljuju. Oni zajašu u grebenje pa razrogace oci, a škriljevi drobe do u prosjel.

- Ne d'o Bog dragi nikome da ga prignjeci...
- Za poso, za poso... šta sad iznivljaš!? - to momculjke nagoni Muca Merdanov, jer on ne voli svakake razgovore.

Nad brdima se svi oblaci sasušili i obijelili pa ih nekud ponestalo. Ostalo poslije njih nebo golemo i daleko, dalje nego ikad. Škriljevi po Rudini usjali kô taljevina. Momcadija se prlji i kune kad god Muca vikne da se pribjegne. On potpaljuje redom sve deset naboja. Kad u prosjelu zajazi, onda ce Mušancani hajakati i privlaciti.

Dud - dam - uuu - u...

Hrššš - krrr - trsss - dzirr - krh - hrrr.

- Ne d'o Bog dragi da koga pritisne...
- Za poso, šiljegušetine! - to njih opet prigoni Muca.
- Ne d'o Bog baš...
- Jah, jah...
- Prikrpi, prikrpi... za šiljak, šta iznivljaš?!

Oni treskaju. Tvrdi su im škriljevi kô peceni. A i ova ih ljetna vedrina spice. Eee, kako je ljepša noc kad se prolazi ispod kevinih pendzera! - Tako oni pomalo proklinju, a Haške Omerov za inat i suncu i svemu ohajkne...

- Ohh - haa - ajhh!
- Ohhaaa...
- Zar mozeš, bolan?!
- Ohh - haa - ajhh!
- Blago meni... prikrpi, prikrpiii!
- Ooao - ahhaa - ajh!

Škriljevi tršte i osjavaju. Oci ce zaboliti od vreline. Momacka se privijanja cuju bolje s jutra i podvece.

U prosjelima se posvrtala zita. Zemlja se zapekla i orudila, a napukla na svakoj stazi. Na Meraji pod Trešnjama zemlja zazinula. Brdan se u vrbaku prosušio, pa Rudinci i ne dogone goveda na pojila. Zapute se njihove djevojke cak na Hinjevac, pod Mehijine vodenice. Kad nema Mehije, one se i kupaju - posve gole.

- Pogorje se, vala, ljudi, pogorje!
- Pogorje, vala, pogorje!
- Što to, pobogu Mula-Ahmo ne dovi!?
- Baš, baš, što to!?
- Eee, ne gori u njega, ne gori!
- Pa, ako, ako!?

Tako govore Rudinci, pa ako se i dvojica sastanu, makar. Nisu oni upamtili ovake zege ni prije dvadeset godina. A evo ovog ljeta upeklo kao da je nebo progorjelo. Nagovarali oni Mula-Ahmu da dovi pod Carskim trešnjama, a on kao da ni cuo nije. Pocinjali oni pred njim, a on se izmicao i kinjio.

- Eee, ne gori u njega, ne gori!
- Pa ako, ako, zar nije duzan?!
- Jest, vala, i pred Bogom i pred ljudima!
- I jest, i jest!
- Grehota je, bolan, grehota... biti ucen a ne htjeti... e-eh!
- Nece dzaba, ljudi, nece! To je to! Zar vi ne znate kaki su Mulaahmetovici?!
- Skinucemo mi njemu ahmediju...
- I treba... treba!
- Jajjah!
- Nema tu ništa, nema!
- Immaaa, šta nema... naceracemo mi njega, naceracemo!
- Ih, bolan, gdje je to još bilo!?
- E, bice ovdje, ako nije nigdje bilo!
- I treba... i treba!

Odlucivali Rudinci svakako, a Mula-Ahmo izbjegavao. Zna on koliko je tu i muke i posla, pa opet ako kiša ne pane, vikace oni na njega kô na halu. I proklece oni njega, taki su! A nece nikad htjeti za njim ni da klanjaju, ni da zapisuju kod njega, nece! To on zna pa se zato i kinji. Dovi on, istina, i bez toga svako bozje jutro, ali eto kao da je sve uzalud. Po Rudini gori i svrce, a Brdan presuši posve. Eee, pa ili je to Bog dragi naumio da kazni Rudince i da ih pogori, ili Mula-Ahmine dove nisu sahi!? To muci Mula-Ahmu pa se on uštrkljava kô avetin i sanja svaku noc ruzno. Jutrom on dovi prerano, pa sve dok se i sunce nad Polojem ne ušika... A kad se vedrine ušire, on se uštrklji i snezvjerava - zna on, jedno mora da jest: ili je Allah dzellešanuhu naumio da pogori Rudince, ili njegova dova nije u Allaha dzelešanuhu sahi. Ee, ee, nešto jest od toga dvoga! Dobro, ako su Rudinci griješni... ali da je on griješan!? Zašto? On eto po pet puta svaki dan klanja i fatiha! A nosi, bogme, i ahmediju... - Toga svega eto nije razumijevao on, Mula-Ahmo, imam rudinski, pa radi toga se nije smio ni usuditi da dovi pod Carskim trešnjama, pred svijetom. Nije smio, jer ce ga i prokleti ako umah ne okiši... A Bog zna, Bog zna, neko je od njih griješan!

- Da dovimo, Mula Ahmo?! nagovara njega Avdija Zukin, a on kao da se prenjava.
- Ma vala... hjah!
- Nemoj, pobogu, Mula-Ahmo, tako... nemoj ako si mumin, pogorje nam ljetina!
- Ma, vala... Znaš šta ja mislim, Avdija? Da Bog dragi nece ovako, ne bi mi ni gorili... eto ti! Da Bog dragi nece, ne bi... jajjah! - To se Mula-Ahmo izvlaci i iskopava. Ee, teško je, teško kad te ni Bog nece da cuje... jer vec si najveci grješnik na dunjaluku, ili ni Bog za te ne zna... - ovo probija Mula-Ahmu kô usijano gvozde, pa on, kad god ga ko prizove, kao da se prenjava.
- Jajjah!
- Što bi nas to, Mula-Ahmo, Bog dragi eto zaboravljo... aa? - Avdija je stara dobricina pa ne moze ni pomisliti da je on negdje sagriješio... pogotovo ne kod Boga, jer on ne pamti da je propustio ijedan namaz, a prešao je pedesetu poodavno.
- Jajjah! To samo Allah dzellešanuhu zna... i niko drugi, dragi moj! Jajjah!

Bivalo tako iz dana u dan, pa pridošao i Mladi petak i Rudinci svi prišli Mramorju da odzume. Bogu je najdraze, kazu, najdraze da mu klanjaš o Mladom petku. A eto, i ove su ih zege pribrinule, pa oni svi kao zbenavljeni necim teškim... Kako ce samo oni danas da se svim srcem pomole i odaminaju svaku Mujilovu! Došao je i Mula-Ahmo. Volio bi on da je moglo kakogod bez njega, ali ne moze, ne! Ko bi drugi imamio da on ne dodje!? Njime od juce promuljuje nešto teško kô zakrvavljena zemlja, pa on protmjava od slutnje... Cini se njemu baš posve da je on grješan i da Bog zato nece da cuje njegove dove. I nije samo što mu se cini, vec on eto zna, zna! Pa kako bi drugacije i bilo kad on eto svako ubogo jutro i dovi, i fatiha, pa svejedno. Svejedno! E, nije niko drugi griješan, nije... osim njega! Ne spava on vec pune tri noci, a samo prevrce Indzil i trazi... trazi... A kad sve isprevrce, vidi da nije ni našao ništa, a sjeti se da i ne zna šta je trazio. Zna on samo to da je grješan kô najgori vlah i da ga Bog dragi eto zato i ne cuje. Eh, eeh!

Okujisao Mujilo, a Rudinci usafili duge redove i uzmahnuli rukama pa se svezali po pasu, svaki za se. Mula Ahmo imamio kô i prije. Kad su završili, Mramorjem se uširilo mnogo golemih amina:

- Aaammiiiinn!
- Aaammiiiinn!
- Aaammiiiinn!...

O podne pripece suncevina i ocima i mozgu, pa bi svako pokvasio glavu da ima vode.

- Ammaan ja rabbi... ammaan ja - rabbi!
- Ovo se ne pamti, ljudi!
- Pogorje se, pogorje!
- Juce Omerdine kukuruske zagarile uz Brdan.
- Jammi, bolan?!
- Jest, dragi, jest!
- Ostade se, pobogu, bez hrane!
- Da dovimo, Mula-Ahmo!?
- Ma vala...
- Nemoj, pobogu, tako!
- Hajd', Mula-Ahmo, hajd' - podgovara i Mujilo.
- Pod Trešnje, pod Trešnje... evo niz Osoje!
- I zene ce doci...
- Ma, vala... pa de ti, Mujilo! Što ne bi!?
- Zašto, brate, ti si i do sada!?
- Ma, vala...
- Nemojte, ljudi, pobogu tako!
- Ma, vala...
- Šta... ma vala... šta?!
- Zašto si hodza?
- Zašto si imam?!
- Jest, jest... zašto, zašto?!
- Skini ahmediju!
- Skini, skini... i što ce ti!?
- Zar te nije stid, da te prigonimo... haa?!
- U dzehennem ceš, bolan, u dzehennem! Mula-Ahmo se strešava. Evo, oko njega se ogungulilo, pa svako golemo zazine i vikne, i u svakoga je lice i modro, i crveno, i tvrdo... Vidi on to pa i cuje i ne cuje, ali ništa ne razumije. Ne razumije! Strešava se kô u vjetrušini, pa ne zna ni da progovori. A i šta bi progovorio kad ne razumije ništa od svega ovoga - ne cuje ništa, vec vidi samo gdje svi redom guglaju i prijete... unose se. I on bi zazinuo, ali...
- U dzehennem ceš, bolan, u dzehennem! - zabije mu se Dervišagina kletva u celo kô gvozdena cuskija. On zazine. Biva mu pomalo jasno i šta je ovo sve s njime.
- Ma vala... pa de, Mujilo, deh... de, tako ti velikog Allaha!
- Nece on, nece!
- Ti si i do sada, tiii!

Hoce eto oni da on dovi, jer je on i do sada to radio, pa misle da ce njegova opet biti sahi...

- Ti, tiii!
- Ne mog-guu!
- Štaaa - ah!?
- Morrraaš!!!
- Ne...
- Morrraaš!

Gomila zagari! Svako od njih zna samo to i jedno - mora Mula-Ahmo doviti, pa svršeno! Oni ce ga rastrgati ako nece! Zar da se on Allahu dzellešanuhu nece pokoriti... zašto?! Iz sviju grla prolomi ko ušiljen klin:

- Morraaš!!!

Mula-Ahmo se proturi kroz sve njih i naze niz njive. Nosi njega nešto krilato pa je kô najlakša perka... Nosi ga, nosi kô vilenjaka, i on samo vidi pred sobom njive i njive, i zna da mora i da treba da prhne preko sviju njih, daleko. Za sobom cuje guglanje kô tvrdu i potmulu grmljavinu, pa mu ledja progorijevaju od srškavosti... a. opet ga nosi nešto iz njega, nosi i nosi iz njive u njivu, dugo. Kad za njim prolomi jace, on ocuje i posrne - u nešto zivo, košcato, klješcato, jako...

Rudinci ga snesoše niz Osoje i sve pod Carske trešnje. Zene cekale odavno s vodom i s kamencicima. Kad se odovi, treba prosuti kamencice u vodu i cekati da okiši.

Mula-Ahmo se ispravio i iskreno prema kibli, a raširio ruke. Svi to uradili za njim. I zene.

S Rudine trešti i škriljevi osjavaju kao da se je sunce okomilo i prosulo po njima. Nad Brdima nebo preplavo i predaleko pa se dan uširio kô nikad, Mula-Ahmo dovi glasno, a svi za njim i ponavljaju i aminaju. Predao se eto i on nekoj novorodjenoj nadi od straha, pa niti se predaje posve molitvi, niti ga ostvaljaju strahovi. Teško njemu ako eto danas do mraka ne okiši! To ga je Bog dragi i zaboravio i odbacio, a oni ce ga i prokleti i... bogzna šta ce još uraditi od njega! Eee, ee! Nije lako ni imam biti! Zgriješi pred Bogom, zgriješio si i pred svijetom, eee, ee! - Tako misli Mula-Ahmo, a dovi. Svijet ga ponavlja i amina. Niz Meraju grgori. Tezak je i taj grgor kad je dan nepomican i ukovan olovnom suncevinom. Teško se i diše, preteško. Trešnje se smuzdile s obje strane, a kore im se svratile kô pera. Stazama zemlja napukla i zazinula, pa kao da iz tih pukotina pece neko drugo sunce.

- Amiiinn!
- Aammiiiinn!...

Djeca se povaljala po hladovima pa i ona u jedan glas pjevaju:

- Amin kiše, nek je zita više!
- Amin kiše, nek je zita više!

Tako su ih naucili, jer treba da i djeca dove. Tko zna, mozda ce njihova biti sahi.

Kad su prosuli kamencice u vodu, othuknuli su. Mula-Ahmo pogledao u nebo. - Eh, kako se je uvedrilo! On ostudenio. Da ide ranije?! Jer ko zna, ko zna! Ogleda se... Svijet pribjegao hladovima. On se izvuce, pa nagne prosjelom i uz Osoje. U ušima mu zagrgunja, zaglomata, zagungula, zagrmi... Cini mu se to za njim dizu hajku. On uhitri, potrci... poleti! Uši mu zazvizde. Grlo zagori. Mora on pobjeci, moraa! Evo cuje da galame za njim baš... Cuje, cuje eto Rašidagu gdje vice za ahmediju, za dzehennem... To ga ponese još jace. Noge mu se nekako uzarile pa kao da podgorijeva. I to ga nosi. Glava mu je golema, debela, ozujala, i odundala, pa pece, pece. I to ga podize. Podize ga i nosi! Mora on pobjeci, morraa! Jer uzece oni njemu i ahmediju i skasapice ga kô kasapi junca... mora on pobjeci, moraa!

Cuje on dobro da za njim i tutnji i trešti i eto vidi za sobom - svejedno što se ne obazire - jedno golemo i teško klupko ljudi, zena, djece... a svi oni gunglaju, i mlataraju, i deru se...

S Rudine otrešti. Mula-Ahmine oci poletiše nebu. Nebo vedro i daleko, predaleko. On jeknu. To eto ne grmi, a njemu se pricinilo. On opet naze. Za njim opet zagugla. On to predobro cuje i zna da mora pobjeci!

Na Rudini pali Muca u jedan mah sve deset naboja, pa stranama prolomi kô grmljavina. U prosjelu zajazuje. Haške Omerov za inat suncu ohajkne u sve strane. Kad god ga ocute, govore:

- Kako moze, kako moze...

Oni pod Carskim trešnjama broje kamencice i cekaju da okiši. Eh, kako bi se poradovali! Djeca se valjakaju i pjevaju bez prestanka:

- Amin kiše, nek je zita više!...

Stari odahnjuju:

- Aammiiiinn!...
- Aammiiiinn!...

Ako do mraka ne okiši, Mula-Ahmo ce pobudaliti, a Rudinci ce se zbenaviti od cuda.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net