Kikic, Hasan


 

 

Djevojacka prica

 

Vrilo je kao u mravinjaku, šarenilo svila i ciceva, šarenilo šamija i dimija, šarenilo veselih razdraganih lica. Negdje pod prozorima svira harmonika. Troredna harmonika kao u naše Šuhre, prede Emini kroz sjecanje, a nije Šuhra. Sve tudji svijet. Sve tudje osim Hafe, sviracke obikace. A ni te Hafe nigdje.

Stoji tako Emina Hadzagica od jucer, u istom budzaku, kuca je puna zenskog svijeta, sve nepoznata tudja lica, ni jedno ne nalikuje na koju njezinu drugaricu iz Grada. Nijedno. Gleda ona ta lica, gledaju ta lica nju, ta lica brcanskih zena i djevojaka dugo zagledaju po njoj, onda odu, onda opet dodju i opet odu.

Vrilo je kao što vrije u mravinjaku, a oko srca Emine Hadzagica stezao se prsten tuge i bola, nekog cudnog studenog tupog bola kakvog ona, nikad do sada nije cutila. Harmonika je punila avliju pod prozorima, neko je obijesno vriskao u kolu i u taktu udarao petom o petu pa se cuo zvek potkova, a Emini Hadzagica je bilo kao da u hladni obruc oko njene duše neko nabija gvozdene klince. Tupe i hladne. Slušala je ona puno prica o udajama. Rasema Omanovica, stara djevojka koja se puderiše vec preko petnaest godina, pricala je svakog petka po desetak takvih pripovijesti, ali ni jednoj toj djevojci iz pripovijesti Raseminih nije bilo tako kako je njoj sada.

Kad je Emini bilo trinaest godina, ona je pocela razmišljati: Kako li ce to lijepo biti kad ja još malo odrastem pa se udam! Svatovi. Harmonike. Kolo u avliji od petka do petka. A mlada u svilenoj haljini u budzaku. Stoji mlada u svilenoj haljini, a dolaze cure i zene iz sviju mahala da vide mladu. Puno puta. Kad se je udala Fata Mulabegica, Emina je bila u cetrnaestoj. Boze dragi, šta li ce nocas od nje Edhem uraditi kad ih zatvore same samcate u jednu sobu? - mislila je ona kad je gledala u Fatu. Boze dragi, a dušeci prostrti, a njih dvoje sami... I ugodni trnci se popeli tada uz Eminu. Ona je sanjala kao dijete što sanja, ona je buncala u snu, ona je sanjajuci i buncajuci odrasla, i evo sad se udala. Iz Grada u Brcko. To je san sviju naših djevojaka: udati se i to udati za stranca. Stranci su ljepši momci od domacih. Bolje se nose. Ljepše se cešljaju. Imaju svi nabrenovane kose. I sigurno im kose mirišu, sigurno su namazane briljantinom. Oni dolaze u Grad s jeseni, kad šljive rode. Pantole upeglane, mašne na leptir svezane, a jake bijele, tvrde i uglancane. A svi su lijepi ko glumci. I ni ne govore kao ovi naši momci. Znaju, sestro, i nekakve druge rijeci govoriti.

Cure se ustrce po avlijama. Nanule zastruzu po kaldrmi i oni se ustave pred tarabom. Kako je plahovito zakucalo Eminino srce kad su se oni zaustavili pred njezinom tarabom. A noge kao da su joj se odsjekle. Jedva je prišla za jorgovan da se sakrije, da se pridrzi, šta li? - ona nije znala. Onda su joj oni puno govorili. Ona je odgovarala. Kako nece odgovarati kad su to stranci, najljepši momci što ih ima. U Emine Hadzagica je bilo srce razdragano kao razdragano ptice. Nju su podišli isti oni trnci kao kad je gledala Fatu Mulabegica. A tu noc ona nikako nije mogla zaspati.

Drugog petka su došli prosci. Ravno iz Brckog. Abidaga Hadzagic je došao na rucak nešto ranije nego obicno, zovnuo zenu i kcer u svoju sobu i rekao razgovjetno:

- Kceri, dao sam te u Brcko. Za Omerage Šahbazovica sina. Cini mi se da rekoše da mu je ime Osman. Kaze da te je momak jedanput vidio i da te begenisao. Doci ce kroz tri dana po te...

Šutjela je mati, šutjela je Emina. Otac je takoder neko vrijeme zašutio, a onda je dodao:

- Ti, stara, zovni Hafu Sviracku za obikacu... Strani je svijet, nek se dijete tamo s njom obikne. Poslije toga se okrenuo Emini:

- De, poljubi babu u ruku!

Emina ni te noci nije oka stisnula. Ni preksutra u noci.

I evo sada stoji Emina Hadzagica vec drugi dan u budzaku u kuci Omerage Šahbazovica, u svilenim haljinama, sa šamijom koju su joj kupili cak u Sarajevu, (a kere na toj šamiji radile su Sarajke-djevojke), udala se je eto za sina Omeraginog, i ime mu je, kako se njenom ocu ucinilo da su rekle, Osman. U avliji, dole, sviraju harmonike, topot nogu odjekuje kroz cijelu kucu i pred njenim ocima se odmata i namata šarenilo stranih djevojackih lica, šarenilo svilenih bluza i dimija. A oko duše Emine Hadzagica studen obruc i ona cuti silnu potištenost.

- Gdje li je Hafa? - sjeti se ona. - Ko li se to procikuje! Lijepo svira. Kao naša Šuhra... Ondaje odjednom obuze neka uzasna praznina. Osjecaj kao da je nešto izgubila, kao da joj je nešto oteto, kao da je negdje zašla i nije se izgubila, ali ne zna izaci. Podje da prebira po svijesti. Nista. Onda joj naglo odlaknu: pricini joj se kao da sanja. - Da, da, da, sanjam - pomaknu ona tiho usnama...

Na vratima se zakikotaše cure. Došla nova grupa da vidi mladu. Emina se strese. Po njoj klize radoznale oci. Ona se zagledala u djevojke. Cini joj se da je ona sa strukom dukata pakosno gleda. Ona obori oci i ponovo ocuti hladnocu i prazninu, ponovo ocuti kao da je negdje izašla i ne zna izaci... Nije se izgubila, a cini joj se da se jest izgubila.

Sa avlije doprije glas:

- Mladozenja igra! Evo mladozenje u kolu! Na to se sve zene u sobi pomakoše. Cure pojuriše na prozore.
- Pustite mladu neka vidi! - javi se odnekle Hafa i pride Emini. Napraviše joj mjesto na prozoru, izmedju glava drugih djevojaka. U avliji se odmotavalo i zamotavalo kolo momaka, stranih momaka, onih istih koji su dolazili u Grad sa nabrenovanim kosama i leptir mašnama.
- Onaj do onoga u golubi haljinama. to ti je Ahmed - šapne joj Hafa - tvoj Ahmed...
- Zar nije Osman? - upita ona gotovo nesvijesno i ne misleci pri tome ništa.
- Raspitala sam se - odgovori Hafa - Ahmed je.

Emina isto tako kako je nesvjesno i ne misleci ništa pitala, pocne pretrazivati po kolu. U svijesti joj kao laganim drvenim cekicem poce udarati: onaj do onoga... onaj do onoga... Onda joj sasvim razgovijetno na um pade onaj petak kad su se stranci zaustavili pred njenom tarabom. Sasvim razgovijetno sjeti se ona kako joj je srce zadrhtalo, kako joj je udarila neka ugodna klonulost u koljena, a poslije kako se je sjetila Fate Mulabegica.

Zatim se sjeti kako cijelu noc nije oka stisnula, nego je prebirala i snovala po svojoj pameti: Kakve li, boze dragi, ima oci onaj što je najviše govorio? Kako li mu, boze, kosa miriši? Da li mu je uglancana jaka?

Onda se sagnu Hafi na uho i šapnu posve tiho:

- Kojeg ti rece?
- Onaj do onoga u golubi haljinama... onizak... polahko igra...

Kolo se zapletalo i otpletalo, a zapletale se i otpletale Eminine misli. Šarenilo misli kao šarenilo svila i šamija. A nigdje u duši Emine Hadzagica onog slatkog ugodnog strujanja po tkivu njenog mladog djevojackog tijela, nigdje onog osjecanja koje ju je tako slatko obuzelo kad je gledala Fatu Mulabegica.

Sedmu noc bilo je uoci petka i njih su zatvorili same samcate u jednu sobu. Najprije su uveli Eminu. Dušeci su bili prostrti. Debeli mekani dušeci. U sobi je bio mracak. Prozori su bili zastrti i na jednoj kljucanici je titrala zavrnuta petrolejska lampa. Ona se uplašeno obazrela po sobi i zacvokotala zubima. Onda se skupila u klupko, stisla se u jedan cošak i zacvilila kao išibana macka.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net