Kajan, Ibrahim

Probudilo me zaustavljanje i ponovno kretanje autobusa koji me odnosi iz Šanliurfe. Po gustini mraka kroz koji smo jurili, računao sam da nam valja još dugo putovati do grada Suleymanije, u kojem sam se želio upoznati (adresa je bila u džepu!), s nekim kurdskim radnicima - prijateljima mojih prijatelja iz Istanbula. Iznenada, poče svitati, pa ugledah prve kuće nepoznata predgrađa. Upitah susjeda: Ulazimo li to u Suleymaniju? Ah, ne! - s čuđenjem reče mladić. Suleymanija je ostala iza nas, a ovo pred nama je Adana - odgovori, gotovo ispričavajući se.

Od Adane sam vidio samo autobusni kolodvor odmah sam imao vezu za grad koji je nekoć imao ime zabilježeno u pjesničkim snoviđenjima - Antiohija. To je poetično ime zamijenjeno od prozaičnih nasljednika u riječ koja mi malo znači, u Antakyu.

Kotači autobusa već grabe prigradskim naseljem, uvodnom ulicom, trakom asfaltnom zakotrljanom uz samo podnožje Silpijusova brda. S vremena na vrijeme cesta bi se udaljila od stijena pa u prozorsko staklo ponekad stane i vrh brda, i ulomci prastarih zidina s kulama i forticama, s vratnicama obraslim travom zaborava.

Kukci skriveni u zidinama. Ljušture u okamini. Po njihovim krilcima otisnutim u krečnjaku, rominja priča izvučena iz mita: Nakon smrti blistavog Aleksandra (323. godine prije Krista?), golemo je carstvo popucalo i podijelilo se u četiri dijela. Četiri dijela za četiri njegove vojskovođe. General Seleukos Nikator I. dobio je Mezopotamiju, Malu Aziju i Siriju.

Novoj državi gdje će temelje udariti? Grad u kojem će moje prijestolje svijetliti mjesto sunca? - pitao se Nikator, klečeći u Zeusovu hramu, od svećenica čekajući odgovor.

"Zakolji žrtveno janje i pričekaj odgovor!" - prošaptala je svećenica zagledana u neki, samo njoj znan, kraj svijeta.

Po Zeusovu oltaru prosu se krv životinje. U tom se trenu iz neba strmoglavi orao, odsiječe kljunom komad mesa i brzinom se blijeska vinu u nebo. Kraljev pogled je pratio njegovu kružnicu, i gle: orao ispusti otkinuti komad žrtvovane životinje. Seleukos Nikator I. shvati da je to božji znak i prepoznade mjesto na kojem valja dignuti zidove grada koje će buduće vrijeme nakrcati slavom i lovorom: to je prostor između Silpiusova brda i istočne strane obale čudesna Orontesa, Asi nehri, Prkosne rijeke: Rijeke Života. Moćni je Seleuković hitro podigao prijestolnicu i dao joj ime Antiohija.

Telefoniram prijatelju Hakanu: govori pospanim glasom da je doputovao u svoju Antakyu koji sat prije mene, iz Istanbula, gdje studira, iz studentskog doma pod topkapijskim zidinama, u kojem sam mu nekoliko mjeseci prvim susjedom. Ne treba ti boljeg vodiča od mene, kaže.

Pijem čaj, čitam Güneš: radujem se nad tekstom, nad riječima što vriju od pohvala Zagrebačkim solistima, njihovu koncertu u stambolskoj Sv. Irini.

- Pročitaj ovo! - kažem sjenci što prekriva novine, hitrom momku Hakanu.

Prolazimo kroz gustu gužvu starog bazara: ljudi kupuju, djeca vuku za uze ovnove kurban-bajramske. Prolazimo tržnicom prekrivenom paprikama, patlidžanima, rajčicama. Prolazimo tijesnim sokakom. Izlazimo na trg - stajalište taksija, dolmuša, zaprežnih kola, i konja privezanih o željezne alke ukovane u zidove. Izlazimo iz grada - a Hakan priča, priča i priča.

Ne smiješ pomiješati mit i povijest, upozorava me. Korijeni grada su dublji nego što misliš, kaže. Zna se da je na ovom mjestu, na obali rijeke Asi nehri jedan Aleksandrov vojskovođa osnovao grad imenom Antigonij, a veže se za godinu 307. prije nove ere. Zapisano je: Seleukos u godini 300. ovamo prenosi (ranjeno, mrtvo?) tijelo sina Antioha - i zauvijek ostaje u gradu. Imenom svojega sina nazvao je grad u koji si danas došao.

U vrlo kratkom vremenu grad je doživio pravi procvat... Zlatne ruke zanatlija i graditelja - podizale su njegovu slavu. Hramovi Zeusovi i hramovi Apolonovi, proširili su gradsku slavu cijelim Bliskim istokom.

Krilate ruke pjesnika namrijele su mu besmrtnost koja traje i danas, mada ga više nema, rasuo se, pretočio u nešto u čemu se više gotovo ne može ni prepoznati. Na vrhuncu slave imao je, što ti sigurno ne vjeruješ, okruglo 500.000 stanovnika!

A tog trenutka Hakan svrne s glavne ceste na sporednu, usku ali asfaltnu traku koja nije mogla ići u beskraj: pred nama se uzdizalo brdo, gotovo okomite litice Hac ili Križ-brda! Znao sam da u nekom meni skrivenom naboru te stijene čuvaju tajnu: iščekujem Hakanovo zadovoljstvo da sam raspuše pepeo, razotkrije zagonetku, da me iznenadi.

Ulazimo u prostor gdje bi ti svi grijehovi mogli biti oprošteni! - kaže Hakan prekoraćujući prag čvrste kapije. Kroz okvir raskriljenih vrata prizor koji se viđa samo u snovima: popločana avlija puna oleandara u cvatu, niskih kipova antičkih i reljefnih ploča rimskih, nadgrobnih, slika zaljuljana i poškropljena suncem.

Desnu stranu dvorišta rubi zid visok desetak metara, izidan obrađenim kamenim četvorinama, čist i bijel kao da je jučer podignut i zalijepljen uz visoku liticu brda, kojemu, s ovoga mjesta, ne vidimo vrha izgubljena u ljetnom nebu. U zidu su vrata a iznad njih, tri okrugla "prozora" rezbarena u kamenu, čipke neznane krilate ruke.

U prostoru iza zida, u dubokoj i širokoj stijeni, četrdesetak godina nakon Krista, Božjem su licu okrenuli molitve apostoli Petar i Pavle, a s Pavlom i Barnaba. Gotovo dvije tisuće godina dijeli njegovu molitvu koja će potresti svijet i moju bezglasnu Fatihu - da se sačuvamo u svijetu.

Nasuprot ulaznim vratima, kameni je stol i kamena stolica. U izdubljenoj niši, u prirodnom, grubom kamenu - figura svetog Petra. A u lijevom kutu crkve u utrobi brda, u blizini stola - stijena je razrovana, otvorena je prema tajnom tunelu koji je, gotovo okomito, odvodio prve kršćane u najskrovitije odaje u šupljinama gore Križ, Haca.

Ulazi grupa turista. Nijemi su, tek poneki šapat dječaka.

Poneki blijesak blica. Zuj kamere. Potom, vodičev glas, poluglasan:

Trinaest je metara crkva dugačka, kaže. Široka je devet i pol, a visoka sedam metara, dodaje.

Papa Pavle VI. pohodio je ovo mjesto krajem sedamdesetih godina, pa od tog posjeta, ovdje se, svake godine na dan 29. srpnja priređuje, uz nazočnost papskog delegata, blistava svečanost.

"Ko posjeti ovo uzvišeno mjesto i pomoli se u svetoj crkvi, oslobodit će se svih grijehova" - citira vodič navodnu Papinu izjavu, rečenicu zabilježenu i u tiskanu bedekeru o župi Hatay.

Uzvišeni grad! Božji poslanik Muhammed, neka je mir i blagoslov na njega, pričao je nekom zgodom:

"U blagoslovljenoj noći Miradž vidjeh golemo kubbe. Nikada ljepšega ne vidjeh! Okolo njega bilo je nekoliko manjih kubbeta. Upitah Džebraila: "O Džebraile, reci mi kakva su to kubbeta?""
"Kubeta koja vidiš, granica je tvoga ummeta, tvog naroda."

Upitah ponovo:

"O Džebraile, što predstavlja najveće kubbe među njima?"
"O Muhammede, najveće kubbe - to je Antoihija. Ona je majka tvojih serhatlija, graničara, ona povezuje gradove s obje granice svijeta. Ko je na njezinoj rijeci, kao da je na džennetskoj Firdevs vodi. Ko je u njoj nastanjen, kao da je dom podigao pored samog Bejtullaha. U gradu je tvoja najbolja umma, tvoj najbolji narod. Ko u njemu samo jedan dan ibadet čini, upisat će mu se kao da je godinu dana proveo u časnu ibadetu. Ako neko od tvog ummeta umre u Antiohiji, sutra će mu se, u kijametskom danu, olakšati - jer će ostati zapisano da je umro braneći granicu..."

Između 36. i 37. godine, a nakon Stjepanova mučeništva, zaredali su progoni onih koji su se nadahnuli radosnim vijestima: bježali su na sve strane...

"A oni koje bijaše raspršilo progonstvo što je izbilo zbog Stjepana, stigoše do Fenicije, Cipra i Antiohije, ne pripovijedajući nikome nauka osim Židovima. A među njima, neki bijahu s Cipra i iz Cirene; ovi, kada dođoše u Antiohiju, počeše propovijedati i Grcima i najvješćivati im kao Radosnu vijest: Isus je Gospodin. I ruka Gospodnja bijaše s njima te se veliki broj, i to onaj što prigrli vjeru, obrati Gospodinu" - bilježe Djela apostolska, neprestano krcajući slavu u prostor kojim sada koračam.

Čitam slova koja se neće izbrisati:

"... Vijest o tome dođe do ušiju crkvi u Jerusalemu: tada poslaše Barnabu u Antiohiju. Kad on dođe tamo te vidje milost Božju, obradovaše se pa ih sve opominjaše da odlučna srca ostanu Vjerni Gospodinu."

Bijaše on dobar čovjek, pun Duha Svetoga i vjere. I veliko mnoštvo naroda pridruži se gospodinu.

A potom dolazi, u slijedu teksta, u slijedu povijesti, do rađanja riječi koju će spoznati cijeli svijet. Naime, Barnaba otputuje u drevni Tarz (Tarsus) i potraži prijatelja Savla, dakle onoga koji će na tajanstvenim putovima Božjim postati - Pavao, sveti čovjek. "Kad ga nađe, dovede ga u Antiohiju, gdje su godinu dana bili gosti tamošnje crkve i poučavali mnogi narod. U Antiohiji učenike, i to prvi put, nazvaše kršćanima."

Poput žarulje upaljene u gluhoj noći, svjetla u koji željno ulijeću njezni leptiri, tako je i kršćanstvo bljesnulo šireći požar golemim gradom. Ljudskim dušama. Antiohija je postala najznačajniji kršćanski grada, a u crkvi antiohijskoj bilo je proroka i učitelja: Barnaba, Šimun zvani Niger, Lucije Cirenac, Manaen, koji je odgojen zajedno s Herodom, Tetrarhom, i Savao.

Kad su jednom obavljali službu Božju Gospodinu i postili, kaže Biblija, Duh Sveti reče:

"Odvojite mi već Barnabu i Savla za djelo za koje sam ih odredio!"

Tada, pošto su postili i molili, položiše ruke na njih te ih pustiše...

Izašli su na ista vrata kroz koja izlazimo Hakan i ja.

Upućujemo se gradu koji je od davnina sjedište patrijarha. Ulazimo među suvremene kuće, na čijim je prastarim mjestima nebeska posveta. Hodimo po uspomenama, kao po oblacima, udarenih temelja zdanja u kojima su održani sabori crkveni, ravno njih deset, između 252. i 380. godine.

Iznenada, Hakan reče:

- E, nisam ti pokazao kip jedne žene! Tu je, u blizini crkve.
- Vjerojatno Majke Marije?
- Ne, ne! - uzviknu Hakan. - Priča se da je Bog zbog nemorala kaznio grad. Prvo je, po Poslanicima, upozoravao ljude i tražio da se odmaknu od grijeha, a kako stanovništvo nije uopće držalo do upozorenja i prijetnji - na grad je bačeno prokletstvo. Svi su pomrli, a ta je žena pretvorena u kamen!
- Pa to se odnosi na Sodomu i Gomoru, Hakane!
- Ovdje narod priča tako kako sam ti rekao... - ne da se Hakan. Pa, dobro, mislim, zašto bi samo Sodoma i Gomora bili nemoralni?! Iskustvo nas uči da su dobrota i zločestoća podjednako razasuti svim mjestima gdje žive ljudi, pa zašto bi slavna Antiohija bila izuzetkom?

Hakan me izveo na kozju stazu, vijugavu putanju između drače i stijena, dobro utabanu stopama što pristižu doslovno sa svih strana svijeta.

Uz razgranato stablo smokve postavljena je žuta tablica a na njoj je pisalo:

Cehennem Kayikcisi Haroon (Pakleni lađar Haron).

Strelica je pokazivala u okomitu, glatku liticu pred kojom smo se upravo našli. Ono što se moglo odmah vidjeti - bilo je nekoliko grobova urezanih u stijenu. A gledati s pažnjom, otkrit će se neobična, polukružna pukotina koja polazi od samog podnožja, penje se gotovo dva-tri metra u visoku i blagu luku, i iznovice se ruši prema dnu litice. Kao da je neko silno snažan iz unutrašnjosti brda nagurao na opisana vrata tu grdnu stijenu!

Nevjerovatno podsjeća na čaroliju koju smo zamišljali čitajući priče o Kiklopu i spilji u koju je nekoć zatvorio Odiseja! Sjetio sam se Ali-Babe, i vidio ga u svojim mislima... Poželio sam reći: Sezame, otvori se! I viknuo sam glasom koji je prenuo Hakana: Sezame, otvori se! - ali se grotlo nije otvorilo, sve je i dalje šutjelo skamenjeno, čarolija se nije rastvorila.

- Što li je bilo unutra?
- Antioh IV. Epifan je, tako bar povijest kaže, u unutrašnjosti brda izgradio kupelj. U pučkoj mitologiji, u predaji mojih sugrađana, priča se da se u toj kupelji čovjek može oprati od svakog grijeha. Kažu također da tamo sjedi sveti Petar i raspoređuje kamo će koja duša: hoće li u pakao ili će u raj!

Staza nas je mamila dalje. U divljem raslinju, puteljak se nenadno podiže i uznese nas desetak metara uvis, pa se nađosmo licem okrenuti ogromnom licu neznane žene: glava žene u prirodnoj stijeni, lica prelijepa, kose prekrivene mahramom. Čudesno lice žene okrenuo je gradu.

Prekriveno je dubinom vremena što ga otčitavamo u dvije boje patine, sivo-zelenoj i zemljano-crvenoj, što se, u okomicama, slijevaju širinom cijele skulpture, koju, Hakan me uvjerava, nije napravila ruka čovjekova!

Ali Hakan nije vidio ono što sam ja vidio. Na lijevom rubu ženine glave, uskom trakom cijele okomice, jedva je vidljiva figura muškarca!

Ko je to? Ko ga je uklesao? Na toj se figuri vidi trag dlijeta, očituje se u neravninama i grubosti onoga koji je radio brzo, kao pred strahom što diktira spašavanje vlastite glave!

Kao čovjek koji puno putuje i koji se često zaustavlja pred skrivenim ljepotama svijeta, kao putnik koji više nema zanosnih usporedbi kojima bi predočio viđeno, i ja postajem zbunjen, dijete s tek nekoliko stotina riječi u svojoj pameti, s ćutilima potpuno zblentanim koji te nagovaraju da kažeš: - Pa to je divno! - pa tako glup zaposliš vlastite noge na putu prema gradu, prema sjajnoj Antiohiji.

Da, da, unišli smo u njezine ulice, ali to više nisu one što ih je iscrtao arhitekt Ksenarios, polažući ih po površi zemlje u precizne pravokutne mreže ulica i trgova. Na jednom središnjem čvoru, na trgu obrubljenu zelenim stablima, nekoć je stajao brončani kip Tyhe, skulptora Eztihidesa. Je li potonuo u zemlju ili su ga anđeli odnijeli na bolje mjesto?

Koračamo između suvremenih kuća, s temeljima koji prodiru u slojeve rimskih zidina, pa tako dodiruju, preko njih, grčke mozaike - najposlije - ono što je još dublje, u temelju svega: dodiruju dom hetitski i svetišta božanskom suncu. Tako je, eto, na jednom mjestu zgusnuto više od 4000 povijesnih godina. Zato je ovdje noć prozračna i živa, uzbibana duhovima što u njezinu okrilju, sve do zore, lebde ulicama i parkovima, traže svoje ostavljeno blago preobraženim potomcima. Kroz četiri tisuće godina bogatili su svoju misao, ulazili u sklopove religijske kao kornjače u svoje oklope, pa primivši ono što je u njima bilo najbolje, odbacivali ih i - ulazili u nove! Ako je tačan zakon koji kaže da se baš ništa na svijetu ne može izgubiti i nestati, onda je tačno da u jednom broju ljudi koje sada susrećem, žive njihovi potomci!

Noćni duhovi, prepoznavši u njihovim crtama inačice svojih izgubljenih lica, vraćaju se pred zoru, potpuno spokojne, u podzemna skloništa, u kamenje i grmove što rube obale gradske rijeke.

Stalno teče ista rijeka, a voda je ipak druga, mada su je drukčije zvali Grci, drukčije Perzijanci i Arapi, drukčije Križari i - napokon Turci. Dva su joj imena najslavnija: Orontes i Asi nehri. U oba slučaja: Prkosna rijeka - Rijeka života!

S Hakanom sam prešao preko mosta. Preko mosta, u stari dio grada pod brdom Habib Neccar (Nedždžar).

Bilo je blizu podneva, pa su ljudi žureći na ručak ili skorašnju molitvu, nestajali s ulica. Kroz raskriljene kanate vratnica, vidjeh džamijsko dvorište.

- Džamiji je ime Habib Neccar.
- Habib Neccar? Je li to neka lokalna ličnost? Donator ili neki turski junak? - pitao sam Hakana.
- On je kršćanski prorok!

Gledao sam prijatelja Hakana, uvjeren da je nešto pobrkao. Dosad nisam naišao na džamiju koja bi nosila ime kršćanskog proroka. Postavio sam mu stotinu pitanja, ali je moj Hakan znao vrlo malo, gotovo nimalo.

- Zasigurno će džamijski imam znati nešto više... - reče Hakan.

"Neki kažu da je bio Božji poslanik, ali mu brojni alimi odriču to svojstvo. U svakom slučaju, Habib Neccar je bio borac na Božjem putu.

Širio je vijest Božju, pa su ga zbog toga Rimljani smakli. Ubili su ga, vidiš, na brdu iznad naše mahale, pa se brdo zove po njemu. Odsjekli su mu glavu Božji protivnici. Glava se skotrljala s brda, koturala se niza sokak i zaustavila ondje, pred vratima na koja ste ušli. A tu su, u ono vrijeme, bila vrata rimskog hrama punog kamenih bogova u koje su nevjernici vjerovali. Kršćani su na istom mjestu podigli katedralu i u jednoj podzemnoj odaji pokopali šehidovo tijelo. A Seldžuci su, vidiš, prepravili tu lijepu crkvu, prizidali minaret. Sve je na svom mjestu: i zgrada i mezar u podrumu..."

- Mezar hazreti Habib Neccarov?
- Da, i mezar...- odgovori mi džamijski imam.
- Možemo li proučiti Fatihu nad mezarom? - upita Hakan.
- Svakako - rekao je imam. Iz hrpe je ključeva odvojio jedan, pa reče da ga slijedimo. Imam se uputio izlaznim vratima. U njihovoj blizini stajala je zasebna, od džamije odvojena, mada uz nju prislonjena, mala kuća. Imam otključa i uđosmo u sobu prekrivenu tepisima, s brojnim malim i velikim serdžadama obješenim o zidove.
- Na ovom mjestu možete obaviti namaz.. - govorio je.

U zidu su bila jedna zaključana vrata. Imam i njih otključa i pozva nas.

Priđoh mračnom okviru, podrumskoj rupi iz koje navali teška memla, mrtvački zadah pun tamne slutnje opisane u mističnim pričama. Imam dodirnu sklopku pa se tajna prostorija zasu svjetlom žarulje. Vidjesmo dva kvadratasta kovčega, gotovo po metar visoka, prekrivena posvećenim zastorima.

- Onaj veći sanduk je hazreti Habib Neccarov, neka je mir i blagoslov na njega - prošapta imam.

Kasnije sam išao duhovnim tragom imamove priče. Često sam pitao ljude koje, udesom sudbine, upoznah u Antakyi: "Ko je bio Habib Neccar?"

Mladiće, koje upoznah pred nestorijanskom crkvom, pitao sam: "Što znadete o njemu, spominje li ga Biblija?"

Mladići su govorili turskim, a između sebe, materinskom, arapskim jezikom. Biblija iz koje su učili, na arapskom je jeziku.

"Spominje se, ali ne znamo njegovo latinsko ime, pa ti ne možemo pomoći..." govorili su mi.

Pitao sam i alevite, momke sirijskog porijekla kao što su i nestorijanci - Habib Neccar, ko je to?

"Pročitaj suru Ja'sin, uzvišeni Kur'an na tom mjestu govorio (i) o njemu..."

Učio sam suru Ja'sin. Suru koja otvara horizonte i upućuje biti postojanja.

Najposlije, otvorih knjigu, tursko, dopunjeno izdanje britanske enciklopedije. A u enciklopediji, u jednom danu među danima, otvori se priča o Habibu Neccaru!

U Kur'anu se čuva uspomena na tog velikog Antiočanina - baš tako započinje natuknica o njemu. U Svetom pismu ime mu se veže s imenima Božjih poslanika izbjeglih iz Jerusalima: zove se Agabus.

Po nekim komentatorima Kur'ana (osobito sure Ja'sin), Bog je još ranije pozivao stanovništvo Antiohije da odbace idolopoklonstvo i prihvate vjeru u jednog Boga. Poslao im je Božjeg poslanika hazreti Jahju (Ivana Krstitelj), a prije njega bio im je upućen hazreti Junuz (Jonas, Jon), najposlije i treći - Šem'un, brat (u vjeri) Ise alejhiselam! Dakle, Šimun - Petar!

Ali je narod podigao ruku protiv Božjih poslanika! Odbio je njihovo učenje. Gradu je prilazio ... onaj treći izaslanik. Išao je preko brda i opominjao, pozivajući ljude jedinoj istini: napadoše ga tada nevjernici, zasuše ga kamenjem. A onda je iz grada potrčao jedan čovjek i stao preklinjati: "Taj govori istinu! Izaslanik govori istinu!"

Razjarena rulja udari po tom čovjeku što dotrča iz grada - a to je bio Habib Neccar, biblijski Agabus - želeći ga okrutno usmrtiti. Ali čovjek nadahnut Božjim duhom nije pao pod kamenje: stajao je uspravan, opominjući bez prestanka. A jedan iz gomile, zapjenjen, zavitla sabljom i odreza mu glavu!

I tu započinje čudo: hazreti Neccar s odrubljenom glavom u rukama silazi gradu.

Obezglavljeno tijelo tri dana i tri noći promiče gradskim ulicama i rubnim sokacima, s glavom u naručju, čija usta glasno uče kur'anske ajete...

Po Svetom pismu, u vrijeme imperatora Klaudijusa (41-54. godine), iz Jeruzalima je u Antiohiju izbjeglo više proroka, među njima i jedan koji se zvao Agabus (spomenut u Djelima apostolskim).

Stavio sam na površ stola Kur'an i Bibliju. Što će reći tekstovi, hoće li se potrati međusobno ili će se nadopuniti, ili će se razići svaki za svojom istinom?

Ya'sin.

Tako mi Kur'ana mudrog,
ti si, uistinu, poslanik.
na pravom putu,
pa objavi Silnoga i Samilosnoga,
da opominješ narod čiji preci nisu bili opominjani,
pa je ravnodušan!
... Navedi im kao pouku stanovnike jednoga grada
kad su im došli poslanici;
kad im Mi poslasmo dvojicu, pa im oni ne povjerovaše,
i pojačasmo trećim, pa rekoše: "Mi smo vama poslani!"
"Vi ste ljudi kao i mi" - odgovoriše oni - "Milostivi nije
objavio ništa; vi neistinu govorite!"
"Gospodar naš zna da smo, doista, vama poslani" - rekoše oni -
"i dužni smo samo da jasno obznanjujemo!"
Oni rekoše: "Mi slutimo da nam samo nesreću donosite;
ako nas se ne okanite, kamenovaćemo vas, i stići će vas,
zaista, bolna patnja od nas."
"Uzrok vaše nesreće je s vama!" - rekoše oni. "Zar zato
što ste opomenuti? Ta vi ste narod koji svaku granicu
zla prelazi."
I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek i reče: "O narode
moj, slijedi one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a
na pravom su putu!
Zašto da se ne klanjam Onome koji me je stvorio
a Njemu ćete se vratiti?
Zašto da prihvatim druge bogove mimo Njega? Ako Milostivi
hoće da me snađe neko zlo, njihovo posredovanje neće mi biti
ni od kakve koristi i oni me neće moći spasiti,
a ja bih tada bio u pravoj zabludi;
ja vjerujem u Gospodara vašega, čujte mene!"

Otvorio sam Bibliju i našao mjesto koje me upućuje na proroka Agabusa. Hitro ga pročitah i odahnuh: tekstovi se ne sudaraju! Komplementarni su, dopunjavaju nezabilježeno i zabilježeno.

"U to isto vrijeme siđoše iz Jeruzalema u Antiohiju neki proroci. Jedan od njih, imenom Agab, ustade i proreče, nadahnut od Duha Svetoga, da će biti velika glad po svemu svijetu. I zaista je bila za Klaudija..."

Hakan me doprati do hotela "Kent". S prozora sam gledao most prebačen preko Rijeke Života.

Iznenada mi pade napamet: Ko se napije s Izvora Života, bit će besmrtan!

Tako se sve dovodi u sklad: ovdje je toliko toga umrlo, a sve je sačuvano i slavno. Voda rijeke nestaje ali je ja svaki put iznovice - vidim.

Antiohija je, okovana zvijezdama, davno potonula, a ja sam, svejedno - ipak u njoj!