Kajan, Ibrahim

Skuplja se suton na samandaškoj plaži. Vidim zvijezde kako se ljeskaju u tisućama valova beskrajna mora sredozemnoga, i vidim prstenasto turbe, prebijelo i čudesno, što je, poput tajnovita letećeg tanjura kružilo svemirom i spustilo se baš na ovo mjesto između dva neba, između žeravica bačenih u gluhu visinu i njihova odbljeska u vodi mora što se, eto, također ovdje, miješa s glasovima Orontesa, Rijekom Života okruženom neumrlim mitovima i stalno prepričavanim legendama.

Asi Nehri, kako su je nazvali Arapi pa joj je ime i danas isto, prokopala je čudesnu i gotovo nevjerojatnu putanju svojemu koritu punom vode.

Baci pogled na kartu zemljopisnu i vidjet ćeš da je izbila u procijepu središnjih libanonskih planina i okrenulo svoje zmijoliko tijelo, obrnuto svim rijekama tamošnjeg prostora, prema sjeveru! U nevjerojatnoj okomici ušla je u Siriju, a iz Sirije, gotovo pod pravilnim lukom od 90 stupnjeva svrnula tok prema Turskoj, prema brdima Amosa, gorovita vijenca pružena, poput stuba kičmena, od sjevera do krajnjeg juga župe Hatay, i ovoga mjesta tik do plaže krcate svetim mjestima!

U udolinama Amosa, Asi Nehri dijeli na pravilne polovice slavnu Antiohiju - Antakyu - i, gle! ne nastavlja prema bliskom moru, nego se u nenadanu luku obrće jugu! K Samandagu! Na zemljovidu izgleda kao prevrnuto slovo U, kao da je zanemarila svaku logiku, potekla je, u inat, u suprotnim pravcima kao ni jedna druga rijeka! Rijeka koja teče, reklo bi se - uza stranu!

Utječe na mjestu "gdje se sastaju dva mora". Kad je Musaovu momku skliznula riba (predviđena za objed) na tom mjestu - oživjela je i zaronila u dubine! Dotaknula je svojim tijelom vodu koja joj je vratila život.

Ako su išta ljudi, od postanka svijeta, s toliko strasti i upornosti tražili - o čemu nas izvješćuju mitovi i legende - onda je svakako potraga za odgovorom na pitanje: Može li čovjek živjeti bez smrti, može li postati besmrtan?

A u mitovima je zapisan i odgovor: može! Treba učiniti namo jedan napor - stići prvi i napiti se na Izvoru Života, na Abu-hajatu. A postoji li Abu-hajat? I ako postoji, gdje je?

U ranoj je mladosti i sami Hidr žudio za besmrtnošću. U plamenoj nadi da će pronaći Izvor Života, pitao je svakoga koga bi susreo: "Reci mi gdje je Abu-hajat?" Ali niko nije znao gdje je Izvor Života.

Hidr je lutao svijetom, ne gubeći nadu da će ga jednoga dana i pronaći, napiti se na njegovu vrutku i ostati do kraja svijeta.

Jednoga dana, na nekoj prašnjavoj cesti, susreo je bjelobradog starca, derviša ispunjena mudrošću. Hidr mu predade selam i zaputi s njim.

- Lutam po svijetu - reče Hidr - i neću prestati sve dok ne pronađem Izvor Života. Znadeš li, dobri starce, gdje bih ga mogao pronaći?

Starac je šutio. Hidr je ponovio svoje pitanje, ali je starac opet ostao nijem, kao da ga nije ni čuo niti razumio. Hidr pomisli: "Zna! Zna!"

Starac nije bio obični derviš. Bio je Božji poslanik Ilyas, starozavjetni prorok Ilija. Ilyas je znao sve skrivene stvari. On je vidio stvari koje će nastati i događaje koji će se desiti. On je vidio budućnost Hidrovu.

Rekao je:

- Ne mogu ti otkriti tajnu, ali ti mogu pomoći. A poslije, poslije će biti što Allah odluči da će biti. Stani na moje stopalo, sklopi oči i odmah potom ih otvori...

Hidr zaklopi očne kapke. Potom ih otvori.

Pogledao je okolo sebe, ali to više nije bilo mjesto na kojemu je hip prije stajao: bio je prenešen u potpono nepoznati kraj svijeta. Stajao je na pješčanom žalu koji vidi prvi put.

Tajanstveni starac reče:

- Ostavljam te vlastitoj sudbini a ona se ne može izbjeći.

Potom iščeznu. Kao slika koja se razišla u zraku.

Mit kaže da je to bilo ovdje, na ovom žalu, na mjestu koje su ljudi obzidali kružnom građevinom. Hidr se osvrnu lijevo pa desno, ali nikoga ne vidje.

"Trebam li pričekati sudbinu ili joj krenuti u susret" - mislio je.
"Trebam li joj se pokoriti, pitao se, ili se s njom boriti?"

Iznenada spazi u daljini grupu ljudi na udaljenom kraju morske obale.

Grupa se kretala prema njemu. Kad mu se približila, Hidr razazna nekoliko krupnih, stasitih, jakih mladića. Na ramenima im je nosiljka draguljima i svilenim zastorima ukrašena.

- Kamo idete? Koga nosite? - pitao ih je.
- Ej, mladiću - reče jedan - tužnu priču mi nosimo u zlatnoj nosiljci.

Kći kralja našega nosimo, princezu našu prelijepu... A ove djevojke iza nas, zaplakane i neutješne, sestre su mlađe njezine...

- U brdu iza ovog brda - kaza onaj mladić - jedna je spilja i u spilji grdna aždaha. Nastanila se, od davnine, u tamnoj pećini. Glavom je zaklonila našu vodu, i tako će je držati, presječenu, sve dok joj kraljevnu-kurban ne donesemo. Ej, tugo! Sada je reda da joj najljepšu predamo...

Hidr se maši svojega mača, ali momci povikaše:

- Ne idi s nama! Ne uplići se u ono što je propisano kobnim udesom!...

Mnogi je slavni junak tamo glavu ostavio - dodadoše.

Ali Hidr nije odustajao.

"Svoju vlastitu sudbinu ne mogu izbjeći", mislio je idući prema strašnom mjestu. Obala im je ostala za leđima. Išli su usporedno s rijekom Asi. A onda zađoše među gorje... Najposlije, spaziše sjenovutu spilju. Momci hitro spustiše nosiljku u blizini tamnoga otvora i pobjegoše u silnu strahu. Samo je Hidr ostao, i lomna djevojka stegnuta srca.

Hidr se prikrade strahovitom stvorenju: u hipu nenadanu silovitim zamahom zarinu oštricu mača pravo u aždahinuo srce!

Aždaha pomisli: "Kad bi me samo još jedanput udario, sigurno bih umrla!"

Mislila je da niko ne razumije njezina jezika, ali je Hidr bio obdaren znanjem koje Bog daje onima koje odabere svojim poslanicima, pa je razumio i jezike životinja. Imao je i hamajliju koja ga je štitila, tjerajući svako zlo daleko od njega.

Hitro je još jednom zamahnuo i zarinuo sječivo u ružnu tjelesinu. Aždaha stade ispuštati svoju zlu dušu. Pevrtala se i koprcala po tlu, rijući zemlju pod sobom. Tako je sama sebe ukopavala u vlastiti grob, toneći poput svakog zla. Zadnjim je trzajem lupnula glavom o unutrašnji zid stijene pa se stijena rasprsnula i iz te raspukline - šiknula voda!

"To je Abu-hajat..." - Hidru se pričini da čuje glas onog bjelobradog derviša. Munjevito pritrča pukotini i u stisnute dlanove uhvati vode i napije se.
"Tko se prvi napije vode iz Abu-hajata, postat će besmrtan!" - iznova je čuo riječi koje su ga pratile cijeloga života.

Hidr je napokon postao besmrtan. U tom su trenutku njegove misli potekle na sve strane, obuhvatajući sve vidljivo i nevidljivo, dostupno jedino onima koji će sjedjeti s desne strane Gospodara svjetova.

Voda iz novog izvora otjecala je u slabašnu potočiću, tražeći vlastiti put do rijeke Asi. Utjecala je u nju i zajedno s njom miješala se s morem na mjestu Madžma al-Bahrain.

Svaki će vam turistički vodič u Hatayu, uvlačeći glavu u ramena, priznati:

"Brojna su mjesta u ovom dijelu Anadolije čiji stanovnici tvrde da je baš njihov kraj makam, tj. mjesto posjeta uzvišenoga Hidra..." prepravljajući mit i prislanjajući ga slavi svojega rodnoga mjesta! U šali predlažemo da se cijeli kraj trebao preimenovati i naznati - Hidrstan.

U gradu Amasyi je Hidr-Ilyasova džamija, u gradu Denizli znano je mjesto obilazaka Hizirlik Sultan, a takvo postoji i u Kutahiyi - cijelo jedno brdo imenovano je Hizirlik Dagi. Tamo ćete naći i tekiju Hizirlik, a istoimena se nalazi i u Edirneu. Hidrove stijene su u Giresenu...i tako dalje i tako dalje.

Status Hidrove osobe je dvojak među vjernicima: jedni ga ubrajaju među vjerovjesnike, a drugi tvrde da ima položaj hazretlije, opisane imenicom veli.

Hidr, neki su mi tumačili, nije njegovo ime, nego odrednica koja upućuje na njegova svojstva: onaj koji ozelenjava. Vjeruje se da je svako mjesto na tlu dotaknuto njegovim stopalima, ozelenilo raslinjem, da je svako mjesto na koje je sjeo - zatravilo, te da je svaka stijena na koju su naslonio, obrasla mahovinom!

A pravo mu je ime, kažu narodne inačice, Ilyas! Međutim, brojnije su one koje odjeđuju tog biblijskog Poslanika (Iliju) od Hidra, ali ujedno tvrde da se njih dvojica nikada ne pojavljuju odvojeno, nego da su vazda zajedno!

U mitološkim kazivanjima spominje se i zeleni kožuh kojim je Hidr pregrnut. Tefsir tu činjenicu objašnjava i razrješava simbolikom oživljavanja prirode, jer je zeleno zapravo - život.

S tim bi se tumačenjem zacijelo u potpunosti složili Chevalier i Gheerbrant, koji, među ostalim, tvrde: "Zastava islama je zelena i ta boja za muslimane predstavlja znamenje spasenja i simbol svega najvećeg blaga, materijalnog i duhovnog, na prvom mjestu obitelji: kaže se da je ogrtač Božjeg poslanika bio zelen i da su se poda nj sklanjali njegovi potomci - Fatima, njegova kći, Ali, njegov zet, i njihovo dvoje djece Hasan i Husein, koje zbog toga nazivaju četvoricom pod ogrtačem... A s večeri, pošto su obavili svoju posljednju molitvu, nomadi se prisjećaju čudesne priče o Hidru, Hizru ili al-Hidiru, Zelenom čovjeku.

Hidr je zaštitnik putnika, on utjelovljuje Božju providnost. Predaja kaže da je sagradio svoju kuću na krajnjoj granici svijeta, na mjestu gdje se dodiruju dva oceana, nebeski i zemaljski; on prema tome predstavlja mjeru ljudskog koje je jednako udaljeno i od uzvišenog i od niskog.

Onaj ko susretne Hidra ne smije mu postavljati pitanja, mora se pokoravati njegovim savjetima ma koliko se neobičnim činili. Jer Hidr, kao i svaki pravi upućenik, ukazuje na put istine koji se ponekad čini posve besmislenim...

O njegovu porijeklu, baš kao i u turskim predajama, autori širim uvidom u brojne usmene oblike, bilježe: Porijeklo mu se ne zna pouzdano. Po nekima je on Ademov sin, prvi od proroka, i kažu da je iz potopa spasio leš svoga oca. Po drugima je rođen u nekoj pećini - to jest iz vagine same zemlje - i preživio je i izrastao zahvaljujući mlijeku neke životinje, prije nego što je stupio u službu nekog kralja - koji očito da je sami Bog ili Duh.

Kršćani će, neosporno, u Hidru prepoznati brojne osobine koje pučko-kršćanska mitologija pripisuje svetom Jurju. Mnoge usmene pjesme o "Zelenom Jurju" pjevaju se diljem kršćanskog svijeta. Bezbrojne su freske i skulpture koje predočavaju silovitu borbu "sv. Jurja dok ubija zmaja"...

Zeleni se čovjek pojavljuje u proljeće. Mjesto sastanka sa svojim nerazdvojnim sudrugom je morska obala. I jedan i drugi tom su zgodom obučeni u bijele halje. U danu njihova sastanka, muslimani se masovno okupljaju i proslavljaju njihov dolazak. To je početak novoga doba, Nove sezone, u našim balkanskim zemljama poznat kao Jurjevdan - Đurđevdan.

Po jednom vjerovanju Hirdovo je "stalno mjesto boravka" u Jeruzalemu, El Kudsu. Svakoga petka, priča se, Hidr klanja džuma namaz u nekoliko džamija istodobno, a najradije u mekanskoj i jeruzalemskoj. Nerijetko, jer mu je tamo najdraže, obavlja namaz u mesdžidu koji je podigao sam Božji poslanik Muhammed na putu između Meke i Medine, u selu Kuba.

Četiri božja poslanika, po islamskom vjerovanju, nisu nikada umrli. To su Idriz (Henok) i Isa (Isus), koji su na nebu; to su Hidr i Ilyas - oni su na zemlji. Hidr je najčešće negdje na morskim površinama i znameniti je zaštitnik mornarima, a Ilyas, jašući konja od svjetlosti, na kopnu.

Još stojim na stajalištu minibusa: pada mrak po meni, po plaži, ispunjava prostor između mora i neba. Samo se bijeli ograđeni mekam, mjesto do kojeg je Hidr dopratio predivnu kraljevnu, vrativši je u život, i na kojemu je, u jutru koje će svanuti, održati sastanak udešen u Božjim kancelarijama - s Musom i njegovim nasljednikom, Jošuom. Dakle onim, koji će uvesti Židove u Obećanu zemlju.

Vozač me doziva i ja ulazim u dolmuš znajući da priča nikako nije gotova. Na nestalnoj površi pijeska ispisana je još jedna mitska priča.

Ako se bolje zagledam u nit koja spaja kopno i more, možda ću primijetiti čovjeka koji izlazi iz utrobe goleme ribe. Junusa, kako ga zapisuje muslimanska Knjiga, ili Jonu - po biblijskom kazivanju.

Minibus se pokreće, a ja uporno zagledam u dubinu tame rasprostrte po pijesku i po moru već nevidljivu.

Ima li koga?

Sklopljenih očiju, ipak, čovjek nije sam. Probijajući se kroz rajsko raslinje, vraćam se slavnom gradu Seleukovića, ispunjenim duhovima, onim rođenim prije njega i onim rođenim nakon njega.