Kajan, Ibrahim

Najveća avantura koja se čovjeku može dogoditi, kažu mudri ljudi - susret je sa samim sobom. Ako ikada čovjek može biti istodobno i sam i sa ostatkom svijeta, svakako je u trenucima susreta s palačama i hramovima, onim opipljivim tragovima misaonog svijeta što posreduju kontakt s ljudima koji su nekada davno bili. Od blistavih građevina, jedino su ljepše i misaono poticajnije - njihove ruine!

Tragom Božjih poslanika je moj putopisni dnevnik koji ima nekoliko stotina stranica ispisanih redaka i bilježaka, nastalih u jugoistočnoj Turskoj u kasno proljeće 1990. godine, a među ovim je koricama tek jedan njihov dio.

Kurdski studenti, najpametniji dio tragičnog naroda koji sam izuzetno zavolio zahvaljujući divnom i mudrom Zani, pričali su mi (i) o području u narodu znanom kao "Peygamberleri ovalari", "Područje Božjih poslanika", s bezbrojnim primjerima visokog islamskog pučkog duha, isprepletena s fantastičnim pričalačkim oblicima i sadržajima, koji plutaju između vjerovanja i nevjerovanja, između starozavjetnog citata i izvornog kur'anskog ajeta, od anegdotine ljuske do epske suprapovjesnice, od basne do očuđenje zbilje; svaka priča ima bar jedan opipljiv poticaj - u mekamu, tekiji, podzemnom boravištu, izvoru, čak i bazenu i ribama u njemu!

U očuđenom svijetu i promatrač biva očuđen: zato, poslije svega, kažem mirna srca: bio sam sretan u zemlji po kojoj su hodali Božji poslanici, u kojoj danas susrećete, osim Turaka, Kurde i Arape, podjednako muslimane i kršćane (sirijske crkve), sunite i alevite.

Kad ste sretni, jedva čekate da drugom opišete svoju sreću; žurite mu puna srca! Gdje god sam bio, zamišljao sam kako pripovijedam svojim djevojkama - Smaili, Lejli i Hani - sve što vidim, čujem i čemu sam odmah davao formu dnevnog zapisa koji razmišlja putujući. One su lebdjele pored mene gdje god sam bio. Tako sam otkrio i najpogodniji oblik svoje "1001 noći", u putopisu koji doista najviše naliči životu samome: prima sve i emitira sve!

U Zagrebu je, tijekom 1999. i 1992., iz bilježaka, izrastao tekst s putovanja; zatim sam odložio olovku i papir: zaboravio sam svoj rukopis kao da ga Bog nikada nije ni dao. Kako sam mogao i pomisliti na putopis, dok mi umiru dragi rođaci i prijatelji, dok mi najmlađem bratu truhnu kosti na zloglasnom mostarskom Heliodromu?

A onda su u Zagreb došli, pred strasnom smrću bježeći, bošnjačke izbjeglice.

Među njima je bio i 18-godišnji Samir Mehmedović, iz Lepenice pokraj Tešnja. Rijetko inteligentan i znatiželjan, osvajao je svojom dragošću sve oko sebe. Pomagao mi je, poput sina, u brojnim poslovima zagrebačkog Preporoda, a ja sam mu, zauzvrat, opisivao ljudska čuda koja sam susretao na putu. Zaista, Samiru dugujem spasavanje svog teksta i nedovršenih bilježaka iz zaborava. Tih, ratnih godina, neke sam dijelove objavio u Beharu i na III. Programu Radio-Zagreba. Najdragocjenije su mi riječi ozarenosti kojim su me zaticali iznenađeni čitatelji, ali i iskrenog estetskog zapažanja urednika (III. programa), velikog hrvatskog pjesnika Daniela Dragojevića.

Najposlije, razgovor, telefonski s izuzetnim pjesnikom Amirom Brkom, i njegov prijedlog:

"A bi li htio da ti mi štampamo putopise?"

Mogao sam izgovoriti zapanjenu tvrdnju, kojom bih zatvorio cijelu priču:

"To je prva takva ponuda iz moje domovine..."

Tragom Božjih poslanika, usprkos svemu, još nije ni blizu svoga kraja. A kraj mu je, tom štivu, na mjestu i u datumu koje ne mogu odrediti, a znam da mi prilaze.

Ibrahim Kajan

U Tešnju, 27. IV. 1999.