Kajan, Ibrahim

Nebrojeni ljudi, zavežljaji i koferi o koje se saplićeš i koje preskačeš, lebdeće tepsije pune kolača iznad zapetljana klupka putnika, reski glasovi s porukama o polascima i dolascima autobusa, cika djece i oštro siktanje majki, izdvojeni detalji djevojačkih suza u rastanku s mladićima, napokon prašina što ti se lijepi po licu, po čelu, po ušima, po očnim kapcima - sve se to kovitla u neobjašnjivu prostoru u koji si i ti zataknut i sve je to taj čuveni stambolski autobusni kolodvor Topkapi - golemi betonski tepih koji je zaboravio letjeti: Topkapi je prvo mjesto susreta europskih putnika, i presudna je početna tačka onima što svoja lica okreću Istoku. Kao što ljudska duša osjeća trajnu težnju da nađe svoje izvorište, i svoju dopunu, tako i probuđena misao traži po svjetskim mapama svoja prapočela, ognjišta i verige svjetlećeg kruga u kojem su, okruženi povijesnom tminom, slijedili one od kojih smo potekli u potocima na sve strane svijeta. Otkuda čovjek? - eto pitanja s bezbroj odgovora! Gdje su mu bila prva staništa, gdje je utvrdio svoje prve gradove?

I ljudi se, iznenada, okupljaju oko iznalazaka znanstvenika, oko iznenadnih arheoloških otkrića i novih otčitavanja tekstova drevnih izvještaja (svetih knjiga). Arheolozi su otkopali pronađene gradove zasute prašinom stoljeća i pročitali glinene pločice klinova pisma: tako je iz podzemlja izronio najstariji grad na svijetu - Ur, tako su prepoznate zidine Ninive, Amenhotepova grada Eknatonov obzor, napokon Troje, a najposlije (čak i pred mojim očima) - otpuhnuše sipki prah s temelja goleme kraljevske palače u prastarom gradu Haranu, biblijskom gradu goleme povijesne slave!

Čovjek je sklon opipljivom i vidljivom: povjerovao je u gradove tek onda kad ih je, otimajući se sam sebi, obuhvatio pogledom. A neke ljude, koje ne možemo (otkapajući njihove kosture), prizvati i prepoznati - hoćemo li ikada priznati da su postojali, da su gradili i vodili svoje svjetove?

Ljudi koji hiljadama godina nadahnjuju Židove, kršćane, muslimane? Abraham - Ibrahim? Job - Ejub? Noa - Nuh? Henok - Idris? Isus - Isa?

- Ma, kamo si otputovao? - iznenada viknu Zana, viknu glasom što je nadjačavao čudesnu mješavinu svih mogućih zvukova koji su letjeli nad Topkapijem i udarali u Konstantinove zidine duga pamćenja. Prenuh se iz slatke omame i izmaštanih prizora koje tek trebam vidjeti: krajnje granice Turske, prostor države Urarti, dijelove Kurdistana, bivše pokrajine asirske i pokrajine perzijske, hetitske ili armenske, zaposjednute gradove kojima je hodio Aleksandar Makedonski i koje je prisvajao onaj imperator što je svaku svoju rečenicu započinjao sa: "Ja, Klaudije". A sve je to - na jednom mjestu! Nasmijah se svom Zani, pa samo mahnuh rukom:

Naš autobus kreće!

Od zgusnute mase ljudskih tijela otkidamo se Zana i ja, pa nalazimo svoja mjesta u košnici postavljenoj na kotače: napuštamo Istanbul, a lice okrenusmo gradu udaljenom, Diyarbekiru.

Izlaskom iz golema grada, prometna se gužva nije razrijedila. Ceste su zasute automobilima i autobusima, dolmusima i taksijima, zaprežnim kolima a najposlije i biciklistima, ali, svejedno, osjećamo se nekako lakše i poletnije.

Zana kaže: Ostalo nam je samo 1400 kilometara do "glavnog grada".

Kurdi tako, možda i ne šaleći se, zovu Diyarbekir, grad s najgušćom koncentracijom kurdskog stanovništva u Turskoj. I Zana je, moj prijatelj, Kurd. A ime kojim ga zovem, znaju samo prijatelji. Kurdi, nažalost, ne mogu svojoj djeci nadijevati kurdska imena... Zana mi se neprestano čudi i neprestano pita:

- Ibrahime, je li stvarno istina da želiš vidjeti grobove i sveta mjesta Božjih poslanika?
- Isnita je, Zana - kažem.
- Ibrahime, zar ti vjeruješ u to?
- U što, Zana?
- U vjerodostojnost tih grobova.

Gledam svog prijatelja Zanu, i smiješim se, i mislim: neki su ljudi pokopani u jednom grobu, a neki u dva. Sretni Nasrudin Hodža sahranjen je čak u sedam grobova. Upoznao sam nekoliko ljudi koji su proučili Fatihu na svih sedam mjesta. Pitao sam: "Pa u kojem je mezaru pokopan Nasrudin?" Jedan je odgovorio: "Zar je to važno? Pred svakim sam se molio kao da je pravi."

Kako to objasniti mladom čovjeku, Zani? Tražeći grob, čovjek je zapravo tražio priliku i mjesto gdje će moći svoje (apstraktno) uvjerenje povezati s (konkretnim) povijesnim likom, pozbiljujući tako svoju misao i samoga sebe.

- A povijest i sudbine naroda u toj povijesti, zar te to ne zanima? - ljuti se Zana.
- Sada me zanimaju samo likovi zajednički Bibliji i Kur'anu. Zanima me što ljudi misle i što im je zajedničko...

Zana je razočaran. Putujem u krajeve toliko bogate propalim kraljevstvima - a ja udario po "svetim mjestima s grobovima"! Putujem u krajeve u kojima je, kaže, "poniženi kurdski narod" - a "to Ibrahim ne vjeruje i ne želi vidjeti".

- Sve su to bajke! - kaže i okreće se prizorima što promiču kroz staklo autobusnoga prozora.
- "U bajkama sam, kaže Goethe, našao više istine nego u svim knjigama koje su mi otkrivale i proširivale spoznaje..." - govorim mu, vjerujući da ću ga utješiti.

Umjesto odgovora, Zana šapuće pjesmu koju je napisao.

- Ti sada nisi razumio ni jedne riječi. Ovu pjesmu nigdje ne mogu objaviti - jer je na kurdskom jeziku... - Zana ne prestaje u svom nastojanju da "preokrene" temu mog putopisa. Šapuće:

Berxweden jiyane
Sere gele em tedane
Doza mafa em perane
Berxweden jiyane!

Tako je govorio Zana, a ljudi sa susjednih sjedišta iznenada se okrenuše i ljubopitljivo nas pogledaše. Svi su bili Kurdi i svi su putovali u isti grad: Diyarbekir.

Noć se lijepila po staklu putujući zajedno s nama. Ljudi su spavali, samo se Zana vrtio na svom sjedištu. Jedanput ću, možda, pisati o njemu - izuzetan je momak, osjetljiv na nepravde, razumije patnje i uzlete svog naroda. Previše je mlad pa odbija sve što naliči legendama i mitovima, naivno vjerujući da "te stvari" nemaju što tražiti u povijesti. Jedanput će doputovati do spoznaje da sve narodne (i nacionalne) historije počivaju upravo na njima. Krilate, paperjaste zmije, aždahe sedmoglave, zmajevi, čudesne ptice koje su uznosile ljude na vrhunce ledenih gora (ili, kao Ganimeda, u blizinu Zeusova prijestolja), plejade bogova nesagledivih projekata stvaranja ali i običnih ljudskih prohtjeva - nikada nisu bile stvarnije nego danas. Valja ih samo prevesti iz jednog značenjskog sklopa u drugi, ovovremeni, razumljivi jezik.

Gotovo na isti način valja razumjeti drevna vremana, postpotopna, osobito onu upornu borbu s bezbrojnim bogovima što su je vodili Božji poslanici u neprekinutu nizu, po vjerovanju sljedbenika judeokršćanskomuslimanskih, od Abrahama/Ibrahima... pa sve do Muhammeda alejhisselama. Promičući ideju o jednom Bogu, oblikovali su trajno svjedočenje o nepotkupljivom i humanom modelu popravljanja ljudskosti.

Zora je. Prelazimo preko nekog mosta.

Vidim mutnu, prljavu, usku traku rijeke. Podsjeća na rijeku iz djetinjsta, mostarsku Radobolju u zimskim mjesecima.

A Zana kaže:

"Ibrahime, ovoga si trenutka prešao preko Tigrisa."

Volio bih da to nikada nije rekao! Zar to da bude rijeka iz vrelih snova što izranjaju iz najranijeg doba vlastitog sjećanja? Tigris i Eufrat, Amu-Darja i Sir-Darja, Kleopatra i Tutankamon... To nisu riječi nego najblistavije zvijezde cijele mladosti. A Zana malo prije reče: "To ti je taj Tigris."

Prijatelj osjeća zbunjenost pa i tugu svog druga. Zato kaže: "Ma daj, nacrtaj si osmjeh, to je tek početak rijeke, gornji tok. Poslije je nećeš moći prijeći... ni preko mosta!"

Najposlije, kad smo već zaboravili na noge, potpuno odrvenile, stigosmo u grad zajedničkog odredišta. Zapravo, izašli smo u predgrađu. U jednoj sirotinjskoj, ali urednoj kući upoznah Zaninu sestru i jato njezine vesele djece. Osim kurdskog, nije znala drugog jezika. A Zana je likovao: "Eto vidiš! Nisi mi vjerovao. U ovom gradu većina ljudi govori isključivo kurdskim." Kurdi su ljubazan svijet, dobroćudni, ponosni, ne stide se siromaštva, rado odjevaju svoje koloritne, prelijepe nošnje. Starost grada ne mjeri se stotinama, nego tisućama godina! Diyarbekir ponire u dubinu povijesti najmanje tri milenija. Star je poput biblijskih proroka čije prisustvo bilježe mjesta njegove neposredne okoline, pamte se i (još uvijek) obogaćuju narodne predaje o legendarnim kraljevima, među kojima, nesporno, najblistavije mjesto pripada pripovijesti o babilonskom kralju Nemrutu.

Zana me vodi u obilazak najduže, najšire i najstarije gradske znamenitosti: gradskog obrambenog zida. To je zid!

Riječ je o kilometrima dugačkom zidu koji okružuje drevni grad, visok i do 15, a širok, nerijetko i do pet metara! Svi će vam reći i svugdje ćete pročitati, i u turističkim bedekerima ali u i turskom izdanju enciklopedije Britanica, da je to, poslije Kineskog zida - najduži i najstariji duvar na svijetu sačuvan do danas. Kamen uzidan u njega pamti sve. Niko mi sa sigurnošću nije znao kazati kada su podignute teške zidine, od koga su branile, koji se narod spasavao njihovom silinom. Spominju Hetite i Asirce, mada mojom provjerom u spomenutoj enciklopediji (po dosadašnjim spoznajama), trebaju biti pripisane rimskom imperatoru Konstantinu II., dakle godini koja veže cara za taj, od Rima, vrlo, vrlo udaljeni grad, a to je 349. godina.

Unutar zidina, u staroj gradskoj jezgri, mnogo je prvih građevina: prva seldžučka džamija (poput Veličanstvene, s tornjem podignutim na četiri stuba!), a koja je zapravo bila prva katedrala kršćanska (imenom Mar-Toma, sve do 639., kada je proglašena za "harem-i šerif" za muslimane); u blizini su Mala crkva (Sv. Marije) i crkva Sv. Jurja. Sačuvani su ostaci ne samo predislamski, nego i predkršćanski: stajali smo tako nad ruinama hramova sunca Mor-Stefanos, Mor-Zuaro i Silo, stajali smo i mislili o onima što su bili i kojih više nema.

- Kamo ćeš sutra? Bogovima? - pita me Zana podrugljivo, umilno se smješkajući.
- Tako je. Bit ću na Nemrutovoj gori, mjestu ljudi-bogova.