Kajan, Ibrahim

Jednoga dana koji će doći opisat ću ti kraj u kojem ništa ne raste i niko ne živi. Desetinama kilometara autobus promiče kroz prazan prostor: da vozilo ne klizi odličnom cestom, ko bi vjerovao da ljudi ovamo uopće ikada dolaze, da su nekada dolazili - a jesu, jer, s vremena na vrijeme iznenadi nas kakva bajkovita ruina, poneko pročelje srednjovjekovna hana, uz cestu, s još nešto sačuvane ljepote od zelene keramike, neke šarenice od mozaika razbijena i ostavljena.

Kraj postade još nestvarniji kad se približismo Slanom jezeru. Površina golema jezera, kojemu se nije vidjelo kraja, koji je nestajao u dubokoj daljini - ta površ bje nevjerovatna: valovi ne postoje, ali si svjedokom pokreta vodene mase, guste i snažne, u boji koja se prelijeva od ružičaste do potpuno bijele. Obala je bijela, zasuta golemim naslagama soli, pa cijeli prizor postaje kao izrezana slika nordijskog krajolika, isječena i na ovo mjesto prebačena i zalijepljena. Niska su brda također bila u ružičastu i u sivu, u strašnim bojama koje se viđaju samo u snu.

Pokraj mene je sjedila nježna Emiko iz Tokija i pitala:

- Misliš li, Ibrahim Bey, da ćemo već jednom stići u Konyu... Postala sam uznemirena... ta je zemlja ispražnjena i tajnovita, bez sjenki, bez travki i stabala - zemlja za pustinjake i mistike.

Tada sam se prisjetio dviju stvari koje su mi ostale na stolu, u mom zagrebačkom domu dvije tisuće kilometara dalekom od Slanog jezera na ovoj visoravni među Ankarom i Konyom, sjetio sam se male brončane figure mevlevijskog derviša u zanosnu plesu, i knjige pokraj nje, što je intervencijom Joze Laušića dobih na recenziranje - Antologije sufijskih tekstova. U tom netom prošlom vremenu, ni slutio nisam da ću se naći na vratima sufijske prijestolnice, slavnoga reda mevlevijskog, baš onoga derviša koji se okrećući u krug penje do svoga Gospodara, do svog Ljubljenog u kojem će poništiti jezgro vlastita bića. Radujem se mjestu na kojem je napisana Mesnevija, časni tekst voljenog Dželaluddina Rumija Mevlane.

Dok autobus pročešljava onaj dio grada koji je vrijeme gradilo i razgrađivalo, gdje su ulice upravo toliko široke da je naše vozilo dodirivalo rubne zidove na naš užas da će se zaglaviti i da nikad više neće izaći - ja sam sklapao oči, u duhu pokušavajući uloviti snimku one stranice iz Antologije sufijskih tekstova Eve de Vitray Meyerovitch, želeći iznovice, umjesto svake molitve, provući kroz misli Rumijevu Parabolu o slonu. Spor o njegovu obliku i opisu. Kad već ulazim u prostor gdje su naslagana stoljeća jedno na drugo, religije jedna na drugu.

Ljudska uvjerenja i ljudske iluzije i ljudske žudnje - a od svega je tako malo ostalo, neka uđem s pjesmom od sedam stotina pedeset godina i mislima koje ne stare:

Indusi su bili doveli jednog slona; izložiše ga u mračnu prostoru.
Više osoba, jedna za drugom, uđe u mrak da ga vidi.
Kako ga ne mogahu vidjeti očima, opipavahu ga rukom.
Jedan položi ruku na slonovu surlu i reče:
"Ovaj je stvor poput vodovodne cijevi."
Drugi ga dodirnu za uho: učini mu se slično lepezi.
Uhvativši ga za nogu, treći izjavi: "Slon ima oblik stupa."
Položivši mu ruku na leđa, sljedeći reče: "Zapravo, taj
slon je poput prijestolja."
Tako, svaki put kad bi netko čuo neki opis slona,
poimao ga je prema dodirnutom dijelu.
Tvrdnje su im se razlikovale, već prema tome što su
zamijetili: jedan ga je nazvao dal, drugi alif
Da su bili opskrbljeni svijećom, njihove se riječi ne bi
razlikovale.
Oko opažanja jednako je ograničeno kao i dlan ruke koja
ne može obuhvatiti njegovu (slonovu) cjelinu.
Bit mora je jedno, morska pjena drugo; ostavi pjenu i
gledaj bit mora.
Danju i noću, dolazeći iz mora, miču se mjehurići pjene;
ti vidiš pjenu a ne more. Kako je to čudno!
Sudaramo se jedni o druge poput barki; oči su nam
zaslijepljene; a voda je ipak bistra.
O ti, što si zaspao u barci tijela, vidio si vodu; razmišljaj
o Vodi nad vodama.
Voda ima Vodu koja je potiskuje, duh Ima Duha koji ga
poziva.

Tako sam se iznenada našao u Konyi! Još iz ranog djetinjstva nosio sam dvojni odnos i prema gradu koji nikako nisam mogao zamisliti dok bi izranjao iz majčinih pripovijedanja, i prema samom imenu što je škakljao podsmješljivu stranu dječjeg bića. Majka bi - neka je mir njezinoj duši - gotovo sve bajke završavala nedefiniranom "preciznošću" bajkina lokaliteta:

"Sve je to bilo u Konyi ili u Samari."

Konya ili Samara bila su imena za daleke daljine nepoznate Mostarcima i Hercegovcima.

"Konj-ja - konj-ti!" - s druge strane, bio je povod naivnu dječjem zadirkivanju, razlog duši izrugivačkoj da se za časak javi i razvije svoje zastavice bezazlene zloće.

A Konya je zaista staro i slavno mjesto! Oni koji poput djece predano i iskreno rekonstrukcijom obnavljaju povijest, oni koji strpljivom odanošću lopaticama i metlicama i nježnim pahalicama iskapaju zemlju, čiste vrijeme upisano u pronađene pločice, brišu prah s pismena - poruka iz prohujalih ili paralelnih godišta, oni nam vrlo uvjerljivo dokazuju povijesnu puninu onog ajeta koji kaže da će neki narod biti uništen, jer sam radi na svojoj propasti, a da će na njegovo mjesto biti doveden drugi narod.

I zaista, Konya i cijeli vilajet koji mu pripada, očiti je primjer stalnih promjena, dolazaka naroda, odlazaka naroda, potiskivanja naroda, nametanja jezika i pisama zatečenim narodima, porobljavanja naroda, uništavanja i samouništavanja naroda - i ispunjavanje volje Božjeg ajeta - dovođenjem drugog naroda na mjesto onih koji ga nisu dovoljno obožavali.

Lice Konye izvire iz zemne prašine, otkopano i muzejski pedantno numerirano i po vremenitim odsjecima poredano i vrednovano, eto to lice govori rječitom zbijenošću raznorodnih poruka: Tu smo u vertikali od sedam tisuća godina, ovdje smo ponekad stariji od grobnica faraona misirskih, imali smo kraljevstva s idejama o božjem jedinstvu tisuću godina prije objave Mojsijevih poruka.

Eknatanova misao koja mu je iskopala u istoimenom gradu Eknatanovu horizontu, došla mu je iz bliskih nam krajeva kroz Nefertetino šaputanje, baš "one koja je najljepša", pod ovim je nebom bila - djevojčicom!

Kakva historijska slagalica! Predmeti iz Paleolita i Neolita, iz Brončanog doba koje je razorilo Troju iz puno dubljih razloga od onih koje navodi dobri Homer.Vidio sam u Ankarskom arheološkom muzeju ljepotu izradbe tajnovitih ruku Hetita, pehare od glinice stare 3000 godina i nevjerojatnog jelena-stijeg! - izrezana iz bronce! On ima glavu, rogove i prstenaste uloške od elektrona - mješavine zlata i srebra - i prastar je taj jelen-stijeg, stariji od naroda kojem je pripadao. On je ostao, a naroda više nema.

Kakvu su ljepotu pridodavali svijetu u kojem su živjeli i svijetu koji će doći i u kojem oni neće biti - vidljivo je po mjestima gdje su sve hetitski predmeti pronađeni i po trajnosti koja ih je uvodila i u nasljeđe budućeg vremena. Dugokosi Ahajci razarajući Troju i razbijajući zidove u potraži za riznicom, usput su na gomilu ratnog plijena bacali i predmete ukrasne i predmete nehelenske izradbe, predmete marljivih i senzibilnih Hetita.

Zanimljivo je da su brojni hetitski izraci pronađeni i u dalekom kraju, u staništima dalekog naroda, Etruršćana tajnovitih! Nije li ipak Vergilijeva "Eneida" barem malo u pravu kad nas nagovara da povjerujemo da su iz Troje izbjegli stanovnici - zapravo potonji Etrurci?! Jer - Trojanci - živeći u "Iliju slavnom širokih ulica", "u napućenu gradu" - govorili su, kaže Homer, i "jezicima nerazumljivim"...

Grčka je kultura mljela ono što je prvo poravnala vojna sila i konjsko kopito. Hetitska klinasta pismena zapamtila su ime grada i predala ga narodu frigijskom u obliku Kawania. Malo potom će biti u kraljevini Lidiyi - sve dok ne dođoše Perzijanci koji će sve do Dardanela pritegnuti u svoju carsku kočiju, prikloniti svom carstvu golemom. A onda je došao junak Aleksandar kojeg smo u idol djetinjstva uzdizali, onaj kojeg Turci zovu Buyuk Iskender.

Tako smo ponovo učili povijest golemih želja velikih ljudi a o narodima pokorenih zemalja baš ništa nismo stigli saznati. Dok su došli do naših novovjekih udžbenika, najpomnije su brisana imena njihova iz goleme knjige naroda, iz matičnika - pa se duplikati rodnih listova "nestalih naroda" traže i pronalaze posrednim i zaobilaznim načinima, tajnim stazama i bogazama.

Noćima sam u Nevsehiru, Anamuru i u Ankari sanjao ljude za koje sam držao da su Hetiti, da su Frigijci, da su moja braća potonula u nekoj lažnoj Nuhovoj korablji vješto poturenoj od bogova koji su se spustili nenajavljeno u tuđe vrtove. Jesu li odaslani od silnog Darija? Od prelijepog Aleksandra? Ili su to neprekinute kohorte rimskih imperatora?

Dok nisu stigli prinčevi divlje energije i prodorne misli, ljudi Sivog vuka, oni iz turskog plemena seldžučkog, je li još ko ostao od naroda drevnih, osim Armenaca i Sirijaca i tankog sloja vlastodržaca prethodnih i potonjih, Grka i Rimljana?

Iconium - tako su Rimljani popravili staro ime starog grada u središnjoj Anadoliji. Uzdigli su zapravo Rimljani ovaj grad jer su, očito, vrlo brzo shvatili njegove zapretane duhovne silnice što su stoljećima ranije okupljale okolne raznorodne narode. Dali su mu zadatak da poveže Pokrajine Istočnog Rimskog Carstva koje je odabralo put uspona. Iconium je 41. godine nakon Krista, postao kopčom Cilicie i Galatie. A onaj Klaudije ("Ja, Klaudije"!), Iconiumu nađenu ovakvo ime: Claudiconium! A Hadrijan imperator pridoda mu status kolonije i ime vlastito priši imenu grada: Colionia Aelie Hadriana Augusta Iconiensium!

Autobus iz uskih ulica napokon izlazi na javu sunčana trga, parkirališta krcata malih i velikih vozila s raznih strana svijeta, osim s evropskog istoka - ako se izuzmu Madžari!

Ovaj je trg ugažen stopama ljudi koji su hodali po svijetu u potraži za istinom, dajući u zamjenu zlato ili vlastite spoznaje.

Između godina 45. i 49. iz Perge, iz današnje Antalije pune turista, pristigoše u Iconium a preko Antiohije pizidijske, pristigoše dakle dva gospodina nepoznata. Oni stadoše u dan subotnji, u sinagogi sjedeći, zboriti baš ove riječi: I mi vam navješćujemo evanđelje: obećanje dato očima Bog je ispunio, djeci, nama, uskrstivši Isusa, kao što je pisano u Psalmu drugom: Ti si Sin moj, danas te rodih... - pa se po gradu stade šaputati o riječima blagosti i riječima uznemirenja.

Kazaše:

Mi smo Pavle i Barnab.

Možda je baš tu stajala sinagoga koja je one davne "iduće subote", kad se u nju natisnu i zgrnu sav grad želeći čuti riječ Gospodnju - podrhtavala od psovki Židova koji se usprotiviše svemu što je Pavle govorio.

Potom se građani Iconiuma podvoje: jedni bijahu za Židove, drugi za apostole. Pogani i Židovi sa svojim glavarima navališe da zlostavljaju i kamenuju apostole...

Što su mogli uraditi nego pobjeći. U blizini su bili likaonski gradovi Listra i Derba i ondje su do određenog dana navješćivali evanđelje. Ali - kao što kaže mudri ajet - u vjeri nema prisile: kršćanski širio se poput požara pa je rušio slabašna carstva i uklanjao jedne narode a podizao druge. Iconium - taj latinično/latinski slog naskoro će prekriti ćirilica bizantskog cara Teodora - uz stari naziv Ikonij javljat će se i Konyiah.

Vrijeme bizantsko i sada se prepoznaje u razlomljenim mozaicima, u štelama, u staroslavnim knjigama drevnih svetaca, u sarkofazima razasutim po gradu i široj okolici. U nedalekim selima Sille i Karaman još postoje na svojim vlastitim temeljima, uzdignute i uspravne građevine, kule i samostan koji pamti dane kada su živi ljudi biblijskih stranica tražili zaštitu pod njihovim krovovima...

Jedna trajna činjenica koja snazi svijet, jeste u riječi i akciji - u promjeni. Gibanja brojnih etnikuma prekritih carskim plaštom s ispisanim križem bizantskim - ubrzao je povijesnu kretnju, koja, zapravo, kao ni umjetnost, ne poznaje evoluciju - nego poznaje samo revoluciju! Promjenu!

Ono što fascinira ljude, svakako nisu spoznaje do kojih se dolazi putem logičkog promišljanja: fascinacija je bljesak mističnog, onostranog, predestinantnog.

Konya je grad povijesne punine i mjesto vjerskog zanosa.

Mnoge riječi koje su u zanosu izgovarali "opsjednuti", koji su najavljivali nova vremena i precizan raspored snaga budućnosti - ispunili su se dokraja! Apostol Pavle s neporecivom snagom uvjerljivosti, ni trena ne sumnjajući u riječi koje navješćuju novi svijet, samo je najavio povijest koju će nasljednici, pedantni birokrati, jedino zabilježiti i arhivirati!

A u ovoj je kući, u koju ćemo sada uči, sjedio čovjek i raspravljao s prijateljima prije gotovo punih osam stotina godina - o atomima! O atomima će znanost progovoriti kasnije, stoljećima kasnije...

Dželaluddin Rumi još je tu, baš u lijesu koju se uzdiže iznad drugih lijesova: poredani su jedan do drugoga, od ulaza u tekiju pa uz cijelu desnu stranu dvorane u kojoj su nekoć plešući uz zavodljive zvuke naja, pripremali svoje duše za blistavi put u nebo, u samo srce Jedinog i Jedinstvenog. Lijesovi su prekriveni tkaninama od crnog, crvenog ili zelenog somota, izvezeni po cijeloj svojoj površini ajetima iz Kur'ana Časnoga, vezeni nitima svile, nitima izvučenim iz srebra i zlata.

Pred lijesom od naroda obljubljenoga Dželaluddina Rumija neprestano je grupa vjernika, s Fatihom na usnama, muslimana koji se teško odvajaju od brončane ograde što ih dijeli od njega.

Mladići i djevojke iz Francuske, crvenokosa gospođa iz Amerike, pa Talijani i Grci... - svi tiho promiču mevlevijskom tekijom. Glazba (naj, tambura i bubnjevi), ispisana derviškom rukom, sada ispunjava cijeli prostor, emitira se s trake koju ljudi u srcima raznose na sve strane svijeta.

Ko je Dželaluddin Rumi?

To je onaj čija je krilata ruka ispisala:

Dođi prijatelju, dođi ma ko ti bio -
Samo dođi!
Vjerovao u idole ili bio obožavatelj vatre
ili bio bezbožnik -
Ti svejedno dođi!
Naša tekija nije mjesto očaja.
Dođi prijatelju, samo dođi.
Čak da si i stotinu puta prekršio zavjet,
Samo dođi!

Ko je Džemaluddin Rumi?

To je onaj koji je napisao neusporedivu Mesneviju, golemu knjigu od šest knjiga sa 25.618 rimovanih distiha. Mesnevija je ključ za razumijevanje mistične filozofije bratovštine "vrtećih derviša", reda Mevlevija. Evo nas u golemoj prostoriji ispunjenoj rukopisima za koje se vjeruje da ih je po Dželaluddinovu diktatu bilježio učenik Husameddin, baš onaj koji ga je godinama usrdno nagovarao da zapiše sve čemu ga je naučio Šemseddin iz Tabriza, tajnovita ličnost oko koje se isprela naglašeno fabulativna ali i kontroverzna pripovijest. Kaligrafski rukopisi Mesnevije okivaju poglede sjajem čuda pisane riječi: slovne vitice emitiraju snažnu ljepotu, šapuću da tebi nerazumljiva pismena skrivaju Božje tajne dostupne samo onim kojima svjetlo istine nema nikakvu drugu zamjenu. Pod staklom stalka vidim njegove prijepise traktata na arapskom i perzijskom jeziku, vidim knjige-hamajlije šesterokutna oblika, vidim sitni riječni bjelutak, manji od jagodice na kažiprstu, oblutak-hamajlija ispisan tajnim znakom!...

Ko je Dželaluddin Rumi?

Biografije, bez kojih se ipak ne može, zadiru međutim i u živote drugih osoba, u povijest Konye, tražeći putovođu kroz islamsku simboliku, podrazumijeva zadovoljavajuće kuransko i hadisko predznanje.

Dželaluddin je rođen 1207. godine u perzijskoj pokrajini Korosan, u gradu Balhu današnjeg Afganistana. U to je vrijeme, kaže povijest, šah Mahmud upravljao golemom državom što se prostirala od Uralskog gorja do Perzijskog zaljeva i od Inda do Eufrata.

Dželaluddinova je obitelj imala u gotovo svim naraštajima po nekog istaknutog člana među učenima, ulemi, pa ju je u narodu pratio glas povjerenja i ljubavi. Otac Dželaluddinov, Behauddin Veled, i sam je nosio nadimak Sultan-ul-ulema, Car mudrih, što dovoljno govori o uvažavanju i statusu obitelji u intelektualnim strukturama tadašnjeg perzijskog društva.

Godine 1212. Behauddin je odlučio napustiti zavičaj. Godinu dana kasnije, obitelj je putovala na hadžiluk u Mekku. Na putu se susrela s glasovitim učenjacima, među kojima je bio i Feriddun Attar. Attar zapaža dječaka i proročki mu navješćuje blistavu budućnost.

Povratkom iz Mekke, obitelj će se zakratko zadržati u Damasku. Kroničari su zabilježili susret sa šejh-ul-Ekberom, Muhjiddinom Arebijem - koji ponavlja Attarovo proročstvo o dječaku! Između godina 1216. i 1221. Behauddin Veled živi u gradiću Larendu, u blizini Konye, kratkovjeke prijestolnice mladog Zapadnog Seldžučkog Carstva što se izdizalo nad ruševinama Bizanta. Konya je prikupljala sve što je poticalo razvoj, pozivala arhitekte i profesore, neimare i zanatlije, svećenike i pjesnike. Nicale su medrese, hanovi, džamije, knjižnice. To je vrijeme sultana Alaeddina Keykubada. Njegovu pozivu odaziva se Sultan-ul-ulema i počinje djelovati kao profesor-muderis.

Godine 1226. Dželaluddin se ženi, a četiri godine kasnije, po smrti svoga oca, postavljen je na njegovo mjesto. Usprkos mladosti, tek su mu 24 godine, Dželaluddin je izazvao divljenje svojim intelektualnim poštenjem, misaonom svježinom, duhovnom i moralnom čistotom pročišćenom Božjim nadahnućem Kur'ana Mudroga.

Tada se pojavio Burhanuddin Muhakik iz Tirmiza, bivši učenik Dželaluddinova oca iz onih dana kada su živjeli u Balhu.

Ezoterična putovanja kroz kuransko slovo, kojima Dželaluddin nije bio nesklon, Burhanuddin je potaknuo i razgorjeo u plamen što se više nikada neće ugasiti.

Potpuni preokret u duši započeo je poznanstvom sa Šemsuddinom iz Tabriza, velikim poznavateljom ilmi-batina (skrivene, tajne nauke). Danonoćno druženje i razgovori s tim čovjekom, doslovno su ga fascinirali. Dvije godine kasnije, a nakon Šemsuddinova nestanka u tajnovitim okolnostima, Dželaluddin je utemeljio, u slavu svog učitelja, mevlevijski tarikat, sufijski/tesavvufski put kojim prolazi duša uspinjući se svom Gospodaru.

Dželaluddin Rumi je tvrdio da je on samo transmisija: on je samo prijenosnik Šemsuddinova nauka. Diktirajući Mesneviju učeniku Husametinu, zato i kaže ovaj stih: "Ja sam samo naj na Šemsuddinovim usnama."

Krhka Emiko, nadnesena nad iluminiran prijepis Rumijevih Rubaija, šapuće mi o svom studiju:

"Godinu dana sam listala i iščitavala brojne tekstove o problemima tesavvufa, ali svi različito govore. Naime, gotovo svi europski (zapadni) autori pronalaze da je porijeklo islamskog misticizma u budizmu, u neoplatonističkoj filozofiji, u drevnim perzijskim religijama... - svugdje osim tamo gdje ga vide muslimani - u Kur'anu!"

U jednoj od ovih knjiga, kažem, zapisano je:

Indusi su bili doveli jednog slona;
izložiše ga u mračnu prostoriju.
Više osoba, jedna za drugom, uđe u mrak da ga vidi.
Kako ga ne mogahu vidjeti očima, opipavahu ga rukom.
Jedan položi ruku na slonovu surlu i reče:
"Ovaj je stvor poput vodovodne cijevi..."

Ali - što se tu može?!

Zapadni čovjek je uvijek težio prvim i jedinim pogledom obuhvatiti i shvatiti neku pojavu.

Problem se uvijek pojavljivao jer je to radio na jednom uzorku, najčešće slučajnom - "bez svijeće koja bi obasjala cijelog slona" (da parafraziram Rumijevu raspravu o slonu). Otuda su zapadni izvori nepouzdani, najčešće bezvoljni a nerijetko i - uvredljivi!

Darko Tanasković, beogradski arabist, kazat će na tu temu baš ovako: "Izvestan broj "neislamskih" i "nearapskih" teorija o nastanku sufizma, nikako ne i svi, opterećen je, pored naučnih manjkavosti, i blaže ili oštrije izraženom odbojnošću prema svemu tipično islamskom, evropocentrizmom, antisemitizmom ili kakvim drugim tipom predrasuda, što je, u spoju sa ostalim objektivnim i subjektivnim uslovnostima, dovodilo do javljanja pogleda sličnih onima koji su svojevremeno u Kur'anu vidjeli unakaženu Bibliju, a u Muhamedu bednog falsifikatora i varalicu."

Emiko sada zna da su islamski mistici do svojih spoznaja došli isključivo potaknuti Božjim riječima izgovorenim ustima Poslanika Muhammeda. To mjesto se nalazi na početku sure kojoj je ime Noćno putovanje - Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svog roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali...

Noćno putovanje je u opširnom obliku poznato iz predaje, hadisa, koji podrobnije opisuje Poslanikov doživljaj "kada je bio u jednom trenu prenesen u Najudaljeniji hram, u sedmom nebu, gdje se približio do udaljenosti "dva luka ili bliže"... o čemu govore ajeti sure Zvijezda:

"Tako Mi zvijezde kada zalazi
vaš drug (Muhammed a.s.) nije s pravog puta skrenuo i
nije zalutao!
On ne govori po svom hiru -
to je samo Objava koja mu se obznanjuje,
uči ga jedan ogromne snage,
razboriti, koji se pojavio u liku svome
na obzorju najvišem,
zatim se približio pa nadnio -
i objavio robu Njegovu ono što je objavio,
srce nije poreklo ono što je vidio,
pa zašto se prepirete s njim o onom što je vidio?
On ga je i drugi put vidio
kod Sidretul-muntehaa (Graničnog Lotosa)
kod kojeg je džennetsko prebivalište,
kad je Sidru pokrivalo ono što je pokrivalo -
pogled mu nije skrenuo, nije prekoračio,
vidio je najveličanstvenija znamenja svoga Gospodara."

Ništa nije eksplicitnije rečeno ni o jednoj islamskoj misteriji od ove! U jednom od hadisa vezanih za citirani tekst, kaže se da je Poslanik objasnio: "Ugledah svoga Gospodara u obličju prelijepog mladića s nakrivljenim pokrivalom na glavi."

Odjek unutrašnjih strasti i trajne žudnje jezgra da se poništi u Božjem biću, sufijski su pjesnici predočavali precizno razrađenim simbolima i metaforama, slikama i parabolama. Rukopisi koji nas okružuju u Mevlevijskoj tekiji Dželaluddina Rumija, otvorit će se uzbuđenim srcima tek onda kada se prihvate unutrašnja značenja - a do njih se dolazi isključivo razmišljanjem. "Ako bi te slike valjalo razumjeti u doslovnom smislu", zapisao je ruski orijentalist Berteljs, "takvo stanje stvari moglo bi se shvatiti kao dokaz siromaštva pjesnikovih misli... Ali u sufijskoj poeziji stvari stoje drukčije."

Što je osnovna, temeljna, glavna tema tesavvufskog pjesništva? To je tako jasno: Bog; bezalternativna ljubav prema Bogu, Jedinom i Jedinstvenom; samoponištavanje u Ljubljenom; biti jedno sa samim Bogom!

Temeljni simboli su oni vezani za Boga i njegove atribute: On je Ljubljeni, a onaj koji žudi za Njim je Ljubavnik. Pjesnik nerijetko apstrakciju (Ljubljeni) predočava čovjekolikom konkretizacijom (tragom Poslanikove vizije opisane u hadisu u kojem je Gospodar predočen prelijepim mladićem), a nerijetko ga i imenuje imenom "savršenog čovjeka", tj. božanske reinkarnacije ili vlastitog "alter ega" što susrećemo i u poetsko/povijesnoj pojavnosti Šemsuddina iz Tabriza, kako je objašnjava sam Dželaluddin Rumi.

Čovjek je simboliziran (primjerice u Mesneviji i uopće u mevlevijskih pjesnika), glazbalom naj, suhom i praznom trskom koja ostaje suha i prazna sve dok se u nju ne udahne. Čovjek je ta tršćana flauta na usnama Božjim. Neki mistici su, govorio je u zaboravljenim stoljećima tumač sufijske poetike Lahigi, različite stupnjeve mističnog zrenja izražavali simbolima odjeće, kovrčama kose, izgledom obraza, madežom, vinom, plamenovima itd., koje su neupućenom tek blještava prividnost. Lahagi kaže: "Kovrčom su označili mnoštvo stvari koje skrivaju lice Voljenog; madež se odnosi na jednost; vino predstavlja ljubav, žarku želju i pijanstvo duhovno; plamen, zračenje božanske svjetlosti u srcu onoga koji slijedi put. Odjeća svjedoka znači ljepotu apsolutne biti."

Bio sam dijete kad su, ne tako davno, mostarski nastavnici poput Kerbera dežurali pred vratnicama džamija i crkava: brižljivo su bilježili imena svojih učenika koji bi se ohrabrili ući u te ozloglašene "kuće socijalističke dekadencije"... da bi ih poslije gnjavili, šikanirali, snižavali im ocjene. Tako su nas iskorjenjivali na "znanstven i human način".

Potom su nam recitirali Omara Hayyama, njegove "vinske pjesme", isticali "erotski naboj", interpretirali "na sav glas" njegov "antireligijski stav"! Tako je Omar Hayyam, blistavo ime XI. stoljeća, na najdirektniji način "učlanjen" u naše poratne skojevske organizacije.

Kad nam se otkrije istina s rječnikom sufijske poezije, strgnut je zastor i s "ruskog", "socijalističkog" Hayyama. Zaista, Hayyam je daleko od svakog grijeha!

Mevlevije, derviši koji se okreću u krug i koji su odabrali glazbu po čijoj ljestvici stižu u srce Ljubljenog - sami su sebi podigli spomenik tamo gdje ga niko ne može oskrvaniti: u dušama muslimana pravovjernih. Izašli smo u dvorište puno ruža.

Emiku kupuje kazetu s glazbom uz koju su derviši letjeli u nebo.

Izlazimo u Konyu, uranjamo u Ikonij, tonemo u prastari hetitsku i frigijsku Kawaniu.

Ovdje je sve na okupu: Bog i Čovjek. Tu je mjesto Jahve. Okolo su brda s kojih možda još uvijek promatraju Zeus, Apolon, Afrodita. Ondje je sveti Pavle držao vatrene govore i nudio ljudskim srcima lijepe vijesti.

Poslije Poslanika Muhammeda, sa stanovitim zakašnjenjem, stigosmo, evo, i mi. Kao da je ovo jedino mjesto gdje se moglo, kroz cijelu dugačku povijest grada, baš ovako pjevati i misliti:

Što ću, o muslimani? Više sam sebe ne prepoznajem.
Nisam ni kršćanin, ni Židov, ni pars, ni musliman;
nisam ni sa Istoka, ni sa Zapada, ni s kopna, ni s mora;
Ne potječem ni od prirode, ni od nebesa u njihovu okretanju.
Nisam ni od zemlje, ni od vode, ni od zraka, ni od vatre;
nisam ni od neba, ni od prašine; nemam
ni postojanja ni bića;
Nisam ni iz Indije, ni iz Kine, ni iz Bulghara, ni iz Saqsina,
nisam ni iz kraljevstva Iraka ni iz zemlje Korosan.
Nisam ni s ovog ni s onog svijeta, ni iz raja ni iz pakla,
nisam ni od Adema, ni od Havve, ni iz edena ni iz rizvana.
Moje je mjesto da budem bez mjesta, moj trag da budem bez traga;
ni tijelo ni duša, jer pripadam duši Voljenog.

A Emiko je rekla da joj se svijet iznenada otvorio, kao potpuni bljesak u kojem je stigla sve obuhvatiti pogledom, kao prolom koji joj je pročistio sva ćutila - da joj se svijet iznenada otvorio dok je sricala rečenicu ispisanu na kornjačinu oklopu:

"Sve dok nešto ne tražiš, ti to ni ne nalaziš, izuzev Ljubljenog; Ti ga ne tražiš, prije nego što ga nađeš."

Autobus je jurio visokom pustinjom, krajem iz kojeg su putnici, kad bi se našli u njemu, gledali da što prije izađu. Na prozorima vozila bilo je polijepljeno crnilo noći, ljubičasta tama puna duhova. Putovali smo ponovno pokraj Slanog jezera, prepoznavši ga po potmulom, neprirodnu šumu nevidljivih valova od guste tečne soli. Autobus je jurio kroz kraj u kojemu nam je samo Voljeni mogao pomoći.