Kajan, Ibrahim

Nekada sam, dok su me zanosili snovi nepotkupljive mladosti, želio stići u ovaj grad, samo iz jednog razloga: priželjkivao sam odgovor na pitanje kakav je taj grad Tarsus kad su ga izabrali Antonije i Kleopatra za svoj čuveni sastanak. U ranim pjesničkim snoviđenjima istodobno sam bio i potpuno uvjeren da u njega nikada neću stići.

A sada sam tu. U Tarsusu. U Tarsusu, biblijskom.

Izašao sam iz jutarnjeg autobusa, pa na mene zapljusnu užareni val zraka i sunčani slap od kojeg zažmirih, gledajući prvotnji prizor kroz trepavice: tipični autobusni kolodvor, ljudi s teretima različitih oblika, djevojčica sa sladoledom. U sjenci oskudne krošnje nepoznata mi stabla, u kutu, da nikom ne smetaju tri su ovna nemilosrdno sputana seljačkim užetom - predviđena za sutrašnji veliki blagdan, za Kurban bajram koji započinje s mojom prvom ovdašnjom zorom. Zorom 2. VI. 1990. godine.

Umoran sam i potpuno okupan znojem. Platnena torba o ramenu, upozorava me da vremenom postaje sve teža. Remen, koji se zasijeca u rame, požuruje da nađem konak, da se okupam pa potom potražim ljude s ključevima tajni što su me svojom snagom privukle u ovaj daleki kraj.

Gle, ravno preko puta džamije (s moja spiska!) jedna je jadna zgrada oguljene fasade, s razbijenim staklima na naherenim pendžerima, s kanatima čije su baglame ili potpuno istruhle ili ih nikada nije ni bilo; ona djeluje poput napuštene, duhovima nastanjene kuće: na njoj se jedino dobro drže četiri velika slova: KENT.

Hotel je dopisan rukom.

Uzeo sam sobicu u Kentu, s druge strane zgrade, nešto boljeg izgleda.

Spavao sam cijelo vrijeme, bez ustajanja, bez hrane sve do sabah-zore, sve dok ezani nisu najavili blizinu bajrama, sve dok nije rijeka ljudi zažamorila ispod prozora.

Klanjao sam svoj prvi bajram-namaz u Božjoj kući koja se zove: Mekami šerif camisi.

Vratio sam se u svoju jadnu odajicu i ponovno zaspao, iscrpljen od duga puta.

Sat prije podneva, bio sam pred džamijom koja skriva tajnu znamenitih mezarja.

Džamija je još uvijek prazna. Iz nje odlazim u avliju, u središtu joj je cvijeće, bujno, s golemim listovima i s golemim cvjetovima. Iz kaldrme, između ploca antičkih, izbija nešto sićušno, plavo, kao pokapana boja ostala iza soboslikara. Zelene se grane lijana obavijaju oko grčkih stubova koji su ovdje mogli svašta popamtiti - od tihog romora molitvi nekom preteći, lokalnom uzurpatoru Boga Jedinoga, Tvorca svih svjetova. Vidim dijelove, krhotine većih monolita vjerojatnih spomenika grčke plastike - sada rubi cvijetnjak; na jednom takvom kamenu leži ofucana avlijska metla; na onom tamo izlizane i napukle nanule.

Uz visoki zid koji odvaja od vanjskog svijeta zatečenu oazu poremećenih civilizacijskih sastojaka zasutih živim cvijećem, prostrane su sofe za klanjače: nema nikoga. Začudo, ne čujem ni ptičja krila, ni zuj bumbara - spazih samo leptira sklopljenih krila na dlanu lista: spava!

Obilazim dvoja-troja vrata koja iz avlije ulaze u neke odaje, stanove, što li, kamo li. Svaka su zaključana. A da bi netko trebao biti u jednim iza njih, nema nikakve dvojbe: svjedok mi je golemi i snažni suzuki što sjaji metalnim bljeskom u malom skrivenom raju.

Suzuki u džamijskoj avliji.

Nakon što su se ljudi razišli, zamolio sam imama Ali-efendiju, tako mi je rekao da se zove, da mi pokaže mezare zbog kojih prevalih tisuće kilometara.

Uzeo je desetak ključeva različite veličine i sjaja, od potpuno zahrđalih i velikih do sitnih novije izradbe, povezanih u žičani kolut, pa mi dao znak da ga slijedim. Pokaza mi trijem i reče mi da ga pričekam pred zatvorenim vratima. On se potom okrenu i vrati u džamijsku avliju.

Uz džamiju je nekada dozidana posebna kuća, u dubokoj hladovini guste krošnje drveta da su me po cijeloj koži zasuli žmarci neobične ljetne, kolovoske studeni - a pred kućom podignut drven trijem, nadsvođen produženim krovištem samoga zdanja prilijepljena uz čisti hram.

Imam je birao ključ, a ja iznenada spazih pored nogu, prema trijemovu rubu - mezar!

Mali grob. Ograđen s dvadesetak centimetara podignutom ogradom od varenih željeznih šipki. Unutar njega je spušten sanduk, čija površina izvire do visine ograde, na dvije vode, čohom je zelenom pokriven.

"Čiji li je ovo mezar, čiji je ovo grob na tako neobičnu mjestu i čudno postavljen?" - mislio sam otkidajući poglede prema njemu, pokrećući jezik mislima fatihe koja započinje razvoj mog unutarnjeg treptaja.

Tad se otvorih: ja sam u turbetu, u njegovu vanjskom, otvorenom dijelu.

Kasnije će mi Ali-efendija reći: "Bio je ono mezar šejha kaderijskog tarikata Muhammeda Hasana..."

U bravi vrata s kojih je otpadala sasušena boja, okrnuo se, sa glasnom škripom, veliki ključ.

Imam je otključavao vrata turbeta s unutrašnje strane. Vrata se gotovo nisu dala otvoriti, opirala su se i čvrsto zapinjala težeći što duže ostati priljubljena sa svojom drugom polovicom s kojom čini cjelinu, kao da se opirala da me propusti preko svoga crvima i memlom izjedenog praga.

Čujem imama, požuruje me: "Bajram je, nemam puno vremena..."

U polumračnoj odaji kvadratnog oblika odmah prepoznajem s novinskih reprodukcija, čuvene sanduke - lijesove... Tek sada, u usporedbi sa svojom visinom, spoznajem njihove glomazne dimenzije: dužina i visina im je gotovo istovjetna, a ona se može mjeriti jednom normalnom ljudskom visinom!

Primaknuo sam se onom sanduku, većem od drugog kojeg u trenu obujmih pogledom, što stoji uspravljen na desnu ruku od vrata ulaznih. Veliki sanduk skriven pod poput noći mračnim somotom s ajetima u zlatnu koncu, muslimani vjeruju, čuva ostatke sina Adema a.s. i njegove žene Havve, sina trećega - Sîta (biblijski: Set), koji je drugi čovjek kojeg je Tvorac obdario dijelom Objave koju je prenosio ljudima.

Moram priznati: čovjek se čudno osjeća stojeći u neposrednom dodiru, u najbližoj blizini zemnih ostataka onih, po dubokom uvjerenju muslimana i kršćana, koji su primali Božje poruke i mijenjali vrijeme i ljude u tim vremenima Bogom zadanim, ostavljajući trag koji nakon milenija zatičemo u pramenju pisane ili nepisane povijesti, utječući podjednako i na one koji jesu vjerovali, kao i na one koji nisu vjerovali!

Ne umijem opisati što je sadržano u osjetilima dok su se sastajali sa svojim nevjerojatnim i nepročitanim informacijama u oklopu vlastite mi glave! - vjerujem da su i oni, ta moja ćutila, "stajala" potpuno blentavo žureći u kovčege pedantno upakirane u somot i zlatna kur'anska slova. Jedino znam da sam osjetio srh u hrptenjači, obarajući lice podignutim dlanovima.

"... Uputi me na pravi put a ne na put onih koji su zalutali..."

Još se jednom osvrćem na kosinu sandukova poklopca i (opet), nevjerujući, iščitavam tursku latinicu koja nedvosmisleno kaže: OVDJE SU ZEMNI OSTACI SÎTA ALEJHIS-SELAMA.

Ime se Sîtovo ne spominje u Kur'an-i Kerimu, pa će mnogi Ibrahim biti zapanjen ako mu kažete da je Adam a.s. uopće ima još jednog sina, a ne samo Habila i Kabila. Učeniji znaju za njega iz vjerodostojnih hadisa koji ga veličaju i uvrštavaju među 28 najvažnijih Božjih poslanika.

Iz biblijskih priča svaki kršćanin dobro zna da je "Bog, nakon što je prokleo Kaina zbog ubojstva brata svojega Abela" osuđujući ga bezuspješnim radom na zemlji i vječnom skitnjom", "Adam pozna svoju ženu, te ona rodi sina i nadijenu mu ime Set. Reče ona: Bog mi dade drugo dijete, dijete mjesto Abela, koga ubi Kain." Biblija kaže da je Adam tada imao sto trideset godina, a nakon Setova rođenja je još živio osam stotina godina.

Za Seta se kaže da je bio vrlo sličan svome ocu. Živio je po istom izvještaju devet stotina i dvanest godina.

Islamski izvori nigdje ne spominju dužinu života Sîta Pejgambera, kao što se, opet, u Starom zavjetu nigdje ne spominje da je od Allaha a.s. primio 50 stranica suhufa porodici koja se širila, dakle, narodu u nastajanju. Po tome je, kao Poslanik bliži Božjoj milosti od svoga oca (koji je, ipak - ne zaboravimo! - poslušao ženu pa prekršio Božji zabran). Idris a.s. i Nuh a.s. vode porijeklo iz Sîtove loze. Kao prvi čovjek i prvi Božji poslanik Adem a.s. je primio (samo) deset suhufa Božje objave.