Kajan, Ibrahim

Nemrut dag, Gora Nemrutova, željeni je cilj ljudi koji su u sebi još uvijek sačuvali zanosno svojstvo dječačke prirode: to su oni koji se još uvijek žele i mogu čuditi. Što je to na Nemrutu a raduje oči i uznosi dušu?

Kad mi je Mehmet Gezgel, stambolski student povijesti umjetnosti i slikar, nudio očaravajuće opise "istočnih i zapadnih bogova", izrezanih u kamenim gromadama, a među koje je utisnut i poneki kralj-bog, bilo mi je jasno da ću se i ja naći među onima koji prelaze tisuće kilometara da bi se uzverali do vrhunaca planine tajanstvena imena spomenuta u prastarim, starozavjetnim tekstovima.

Brižni Gezgel, i sam porijeklom iz područja koje naša enciklopedija opisuje u dva-tri retka, savjetuje me da iz Diyarbekira ne otputujem u Adiyaman, nego da potražim autobus koji će me odvesti izravno u mjesto imenom Kahta.

"U Kahti, koja je toliko stara da niko ne zna od kada je, svrati do moga prijatelja. Lahko ćeš ga pronaći, ime mu je Sabri i šef je mjesne ljekarne."

Ali, u Diyarbekiru, ni u jednoj agenciji nisu izdavali karte autobusne do Kahte. Put kojim se do jučer tamo moglo otputovati - sada je preplavljen.

Ogromni se prostori plave vodom, novim jezerom. GAP - to je nova riječ koju Turci izgovaraju punim ustima, s vidnim ponosom, a riječ je o dugoročnu projektu kojim će se preporoditi jugoistočni, suhi i siromašni krajevi.

Akumulacija voda Eufrata natapat će beskrajne i bezvodne stepe, pokretati turbine hidrocentrala - unijeti svjetlo u kuće i u duše ljudi.

Svejedno, zaobilaznim putem (kojim dođoh gotovo do same Urfe), nađoh Kahtu i Sabrija u njoj.

Sabri se zaista pobrinuo za sve: pronašao je privatnog "turističkog radnika" s mini-busom, uputio me što nikako ne smijem propustiti krstarenjem brdima Nemruta, najposlije me nahranio, jer, reče, "nema zadovoljstva u gladna putnika!"

U minibusu nisam bio sam: sedam-osam putnika sa isto toliko strana svijeta, od Kalifornije i Kanade, preko Koreje i Japana, do Njemačke i Španjolske... a tu su se našla i trojica dječaka, vozačevih rođaka iz obližnjeg sela, koji su me, kad sam progovorio turskim jezikom, počeli gledati poput kakva čuda što je, eto, pronađeno njihovom vlastitom zaslugom. Oni se više nisu rastajali od mene, nudeći mi se za vodiče kakve u cijeloj Turskoj nisam mogao pronaći. Jednom je ime Ramazan, drugom Omer, a treći je bio Kemal slavnog prezimena - Soyer! Promicali smo između sela, između seoskih potleušica među kojima bi, nerijetko, spazili kakav zid koji nije mogao pripadati ovom vremenu, poneku česmu rimske izradbe, odlomke nepamćene drevnosti i njezinih sjajnih uresa - među pastirima i stajama, među ovcama i kravama.

Tako smo ulazili u povijesno područje nevelike države koju suvremenost poznaje i kao prostor i kao dinastiju imenom Kommagene. Vjeruje se da je ime Kommagene latinska verzija spojenih riječi koje su u zamagljenoj povijesti označavale Asirce i Hetite. Granica klasične države Kommagene išla je na istočnoj strani uz samu rijeku Eufrat (od grada Gergera), na istoku do Marasa, a na zapadu do Belkisa; na jugu se protezala gotovo do samoga današnjeg grada Gaziantepa i vijenca planina Karadag što stoji paralelno s Eufratom i tako zatvara cijeli prostor poput kutijice.

Zatvoreni u njoj, razvijali su svijest visoke razine zajednistva sa samim sobom, ali i sa svijetom golemih sila koji ih je okruživao. O tom su ostavili najneobičniju poruku - skamenjenu u skulpturama! - Pogledaj, Karakus! - viknu mi na uho Ramazan, pa, dakako, hitro pogledah kroz prozor: nikakve crne ptice (karakus) ne vidjeh - osim uzvisine pravilnih stranica i golema antičkoga stuba uzvisini u podnožju.

Izađosmo. Pogledah niz strminu brda: ispod nas je bila beskrajna ravan s vidljivim udubinama presahlih rijeka i nestalih potoka. Plavio se samo tanki konac Cendere (Džendera), rijeke koja je popriječno spajala brda Karadaga sa svojim izvorom i sada već "pristojnim" Eufratom, svojim ušćem.

Golemu hrpu zemlje, oblikovanu poput "piramide", nadnesenu nad grob komagenske kraljice, zovu tumulusom i on je tu, taj grob, milenijima već, poput nijema svjedoka gospodstva bivših vlasnika ravnice rasprostrte među božanskom rijekom i crnim brdima, ali i pouzdan znak koji skreće pažnju zabludjelom suvremeniku da se ničim previše ne zanosi, ni blistavim kraljevstvima ni moćima "izravnatim s božjim" - jer sve što je ljudsko propada, kruni se, nestaje u prašini. Tumulus božanske kraljice nema imena. Preda mnom je samo visoki, uzdignuti, tisućgodišnji hetitski (?) stub sačinjen od kolutova naslaganih jedan na drugi - a na vrhu njegovu, stoji na svojim nogama, golema kamena ptica. Simbol kozmičke energije, duše, materije "božjeg porijekla".

Po kamenoj ptici, nije li možda narod ovdašnji i današnji, nazvao rasute tragove u vremenu potonula grada? Klinci su trčali ispred mene i začas su bili na tumulusovu vrhuncu. Ramazan me dozivao kroz školjku sklopljenih dlanova, a Kemal mašući rukama nagovarao da i sam krenem za njima.

Nemrut dag, sačinjen od bezbroj brda i dolina, gubio se u visinama.

Brdima punim zagonetki, udolinama zasjenčenih pitanjima. Dječaci, a i ja za njima, strčaše obrnutom stranom tumulusa. Čekali su me među stubovima, koje, zaklonjene, ranije nisam vidio. Stubovi su istog oblika i iste građe, iste visine kao i onaj uz koji nas čeka naš prijevoznik po stazama povijesti.Vijugavom i uskom cestom uspinjali smo se drevnoj Arsemei.

Pod koščelom, gdje je šofer parkirao svoje vozilo, jedna je seljanka prodavala rashlađenu coca-colu. Baš od nje je polazila kozja staza, a tako je upozoravao i žuti putokaz, kojom se valjalo doći do još uvijek vidljivih oblika Arsemea. Staze su se racvale i lutao sam među grmljem drače i raskošnim stabljikama oleandra (koji svjedoče, u ovoj dubokoj dubini kontinenta, o čudnim klimatskim rasporedima!), dok iznenada ne zastah, zapanjen ljepotom ploče - reljefne skulpture zaleđena trena susreta i rukovanja Herkulesa i Mithridatesa I. Kallinikosa, oljuđene mitske figure grčkog boga i kralja Kommagenea, "u kojem je utjelovljen bog". Ta golema ploča uzbudljive umjetničke izrade koja nikada neće zastarjeti, postavljena je nad otvorom koji je vodio u utrobu začarana brda. U podzemlje se spuštalo stepenicama. Spustio sam se niz njih dvadesetak, dokle je dopirala svjetlost - i vratio se. Iz mraka se čuo duboki, tajnoviti zuj tišine.

Dugo sam gledao likove bogova i ravnatelja svijeta oblivene vrelinom anadolskog sunca. Vidio sam guštericu zavaljenu na Mithridatesovoj ruci, na njegovoj desnici pruženoj Heraklu. Čudesna je odjeća kraljeva! Kraljevska kapa je po asirsko-perzijskom uzoru, kroj i uresi halje njegove spajaju tradicije babilonske i grčke! U knjigama sam pronašao, u knjigama pažljivih promatrača i tumača nestalog svijeta Kommagenea, da se u nošnjama mogu uočiti i detalji koji su svojstveni lokalnim, anadolskim civilizacijama, osobito hetitskoj.

Što to znači? To znači da su se u drevno doba osvajači i osvojeni, da su se pridošlice i starosjeditelji približili jedni drugima kulturama i običajima, da su svoje življenje priveli trajnijoj ljudskoj težnji; živjeti u skladu.

Dječaci su me pronašli, požuruju me, jer - mali autobus već trubi, već kreće najvišem usponu vrha Nemrutova. Vozeći se, čitam prijevod poruke prepisane sa stijene spomenute, uklesane stotinjak godina prije Krista.

U vrijeme kad Rimljani razvaljuju vrata grčke prevlasti Istoka i kucaju na nepostojeće kapije samosvojne države Kommagene. Evo Ustava koji je pisao sin Mithridatesov, Antiohos I., slovima svježine i neizbrisivosti:

Ustav utemeljen u vjeri za oca i sina u Arsemei od Kahte Bog, veliki kralj Antiohos, pravedan je i prijatelj Grka i Rimljana. Utemeljitelj Arsemea, ostavlja Ustav trajnom spomenu njihove vjere. Utemeljitelj sam Arsemea, Arsamea na rijeci Nymphen. Arsemea je smještena na mjestu (znanom) kao bradavice dvostruke dojke. Grad, ne gubeći ništa zbog smještaja, podigao je moj djed. Moj je otac osnovao dva grada, oba na prirodnim stijenama i dao im je svoja imena. I svoj je dvorac izgradio na mjestu pogodnu za obranu od svakog napada, sa željom da izbjegne poraz u ratu.

Grob kralja Mithridatesa Kallinika.

Kralj Mithridates sagradio je ovaj grad za tijelo i sretnu dušu oca Kallinika, birajući najbolji dio grada.

Kralj Antiohos poboljšava i uljepšava grad.

Počeo sam s čvrstom namjerom da ostavim grad, naslijeđen od djedova, te da ga učinim još ljepšim i većim, u skladu s mogućnostima za koje sam zahvalan ljudima koji su me slijedili. Tako sam iznovice podigao već zaboravljena i nekorištena mjesta i zgrade... Također sam olakšao snadbjevanje vodom, podstaknuo oživljavanje ratarstva cijelog područja.

Ojačao sam našu vojsku obnovom i poboljšanjem naoružanja.

Mithridatesova vjera i njezina obnova poticajem Antiohosa.

Stvari koje su bile potrebne i tražene, naredio sam da se načine i dao im suvremenije oblike - u skladu s moćima svojega položaja. Postavio sam kipove za mjesečna religiozna okupljanja svećenika i sestara.

Kipove sam dao sačiniti na priliku očevih djedova i sebe samoga, u prirodnoj veličini i u suglasnosti s bogovima. Najposlije sam pozvao svećenike i sestre da dođu i pogledaju ta uzvišena, sveta mjesta. Potom sam naredio da će dan žrtvovanja, dan vjerskog ceremonijala, te rođendani moga oca i moj - biti istoga dana u mjesecu i da će taj dan biti slavljen kao javna svetkovina.

Podigao sam lice s knjige. I vozač je zaustavio svoj dolmuš. Moji su suputnici oblačili vjetrovke. Vjetar je, što sam zamalo spoznao, puhao pod samim vrhom Nemrutovim, takvom žestinom, da sam ga doslovno osjećao u kostima! Suputnici su kupovali ulaznice za taj jednistveni muzej koji dotiče samo nebo, a dječaci su, zaobilaznim kozjim stazama sačuvali neokrnjenima svoje tanke džeparce.

Tumulus prekriven drobljenim šljunkom bio mi je iznad glave. Na bazi je od 150 četvornih metara. Na njegovoj istočnoj terasi i na njegovoj zapadnoj terasi, susrela su se dva svijeta i pokušala usuglasiti, pokušala plastikom skulptorskih remek-djela ostaviti poruku o životu i praksi nestalog naroda, neobičnom narodu nastalom od niza predaka čije izvorište nestaje u gluhom beskraju vremena - od Perzijanaca, Grka, Hetita... Na istočnoj su terasi bogovi i kraljevi "očeve", perzijske linije koja pokriva povijesni prostor do 522. godine prije nove ere i do 330. nove ere, do Aleksandra Makedonskog s kojim započinje "ženska linija" kommagenske dinastije.

Spomen na nju, grčku prevlast, utisnut je u obrise skulptura na zapadnoj terasi. U poretku predstavljenih bogova (Apolona, Zeusa, Heliosa, Herakla i drugih), sintetizirane su mitološke predaje obje strane, za svako božanstvo nađen je uzor u istočnom kako mitološkom sadržaju, tako i u nevjerojatnoj sintezi skulptorske izvedbe: skulpture su najsmjeliji izleti ekspolozivne plodotvornosti i dobrote, ljudske čežnje i božanske nade!

Kamene bogove čuvaju goleme mitološke životinje, lavovi (od kojih je jedan težak 41 tonu), orlovi (od kojih je jedan sastavljen od 16 komada kamena, među kojima je najteži 4800 kilograma, a najlakši "samo" 1600)...

Između bogova - mjesta su zauzeli kraljevi, "božji namjesnici na zemlji", obožavani i sami smatrani bogovima. Kommagene, uzdignuta u nebo, poput lađe među golemim valovima nemirna svijeta, među Perzijom od koje je potekla, i Rimom, koji je došao, među silama nemjerljivim, mada "prijatelji i Grka" (što su postali asimiliranom kulturom), i "prijatelji Rimljana" - nestadoše u vremenu koji sve rađa, razvija, troši i uništava.

Sve je moguće uništiti osim vjere i dobrih djela. Ljudi uzdignuti na prijestolja poput bogova, popadali su baš kao i njihovi vlastiti, blistavi, ogromni spomenici sebi samima - sebi: bogovima. Taština se, kao i vazda, obznanjuje u svoja dva lika: prvo u sjaju a potom - u prahu. Silazeći s vrha "kraljevskog i božanskog tumulusa" podignuta na najisturenijoj tački visočja, među samim oblacima, čovjek i nehotice počne razmišljati - i o samom Nemrutu.