Kajan, Ibrahim

Iz Antakye stigoh u gradić Samandag, minibusom. Izlazeći, na posljednjoj stanici, zamolih mladog suputnika da me uputi cilju putovanja: tražim mjesto gdje se sastaju dva mora, obalu i na obali turbe-mekam... U središtu tog zdanja, znakovito je mjesto na kojem su se, po islamskoj predaji, sastali Božji poslanici - Musa alejhis-selam i hazreti Hidr.

Nisam iz Samandaga - kaže mi momak - a osim toga žurim... moram po putovnicu u Općinu, putujem u Saudijsku Arabiju, na rad... - tako pamtim njegov odgovor izgovoren u brzini, kao da je će baš tog hipa potrčao dalekoj i žarkoj zemlji.

Pitam dječaka koji nailazi:

- Na kojoj je strani obala mora?
- Obala je daleko - odgovori dječak. - Do plaže je pet kilometara - dodaje. - Tu ti je dolmuš, ukrcaj se! - savjetuje me.

Minibus me izvodi iz Samandaga, kroz redove siromašnih i bogatih kuća obgrljenih golemim buketima oleandara u cvatu.

Najposlije, zaustavismo se i vozač isključi rad motora. Kroz staklo vidim pješčanu plažu, vidim pučinu što nestaje u daljini.

- Gdje se nalazi turbe? - upitah vozača.
- Kakvo turbe, abi?
- Mekam, mjesto gdje su se susreli...
- Neee, ne bih znao - reče gledajući me zamišljeno.

Čudio sam se i vjerovao da sam na krivom putu.

Okrenuo sam se od vozača i pogledao prema plaži: prvo što sam vidio, bilo je prebijelo, okruglo zdanje turbeta! Zapravo, bolje je reći: to je mekam, mjesto uzvišeno, jer se unutar zdanja ne nalazi ničiji mezar.

Međutim, narod ga zove turbetom, pa zašto bih ja bio iznimka?

Turbe je ograđeno kružnim zidom. Ulazna vrata okrenuta naselju. U sjenci, uza zid, čuče starci. U samom ulazu hrpa golotrbe, ne baš osobito čiste djece. Prstenasto dvorište, betonsko, okružuje, isto tako - kružno zdanje turbeta! Zgrada je prekrivena polukružnim kubetom! A sve je zapravo vrlo jednostavno, prstenasto, kružno i polukružno - baš kao što je i u unutrašnjosti. U središtu mekama stijena golema "niče" u širokoj bazi i penje se gotovo do samog centra podignute kupole. U visini ljudskog rasta, stijena je "poduprta" mramornim i bijelim pločama. Na ploči golemoj, koju spaziš u trenu ulaska na posvećeno mjesto, piše:

"Mjesto na kojem su se susreli Pejgamber Musa i Pejgamber Hidr".

Gledam zlatna slova: taj je hip izabrala jedna žena da je zaspe vrućim poljupcima!

Promatrao sam ženu. Iz novčanika je vadila jednu po jednu metalnu novčanicu, kvasila ih pljuvačkom i pokušavala prilijepiti na mramornu, zlatom ispisanu ploču. Kad bi uspjela, podigla bi ruke pa molila smjerno gledajući u otvorene dlanove. Potom bi odlijepila novčanice i ubacivala ih u škrinjicu za milodare. Potom bi iznovice ljubila ploču, s još žešćom strašću, polijepila mukom golemom novčiće - i molila.

Čudio sam se: što sve to znači, otkuda takvi običaji u islamu, tako bliski praznovjerici i idolatriji protiv kojih se islam žestoko borio?

Prošao sam pored žene. Obilazio stijenu s desne strane. Iznad mramornih ploča, po kosini i neravninama kamena, poredane su knjige. Bilo ih je zaista vrlo različitih oblikom i različitih po starosti. Najčešće Kur'ani - prastari, izlizanih korica, bez uveza, rasutih stranica.

Bilo je zapisa, pojedinačnih listova. Bilo je nekih platnenih traka, šalova.

Tu susretoh muškarca i ženu: sjedili su pod prozorom, oslonjeni leđima o zid a stopalima pritiskali podnožje uzdignuta kamena. Mimoiđoh par koji se odmara, ali u posljednjoj, zaklonjenoj trećini kruga naletjeh na tri žene različitih godišta: meni najbliža, najstarija, ležala je i držala glavu u krilu srednje i po mjestu i po godinama. Bit će da joj je kći: zaneseno je biskala svoju majku! Najmlađa, djevojka u pupoljku, bila je nagnuta nad tendžerom što ju je pritiskala među koljenima. Gotovo je pobožno spuštala kašiku i prinosila ustima. Punjene su joj paprike očito prijale. Na moj se pozdrav nije ni osvrnula. Samo je malo stidljivo zaokrenula glavu na desnu stranu, prema čudesnu stablu.

Zaista, stablu do kojeg je sjedila! Dizalo se iznad nje, širilo grane preko posvećena kamena sve do samog vrha kupole! Drvo je bilo mrtvo. O njegovim mrtvim granama visjele su neobične trake, vrpce, šalovi. Zapanjih se, ljudska kosa! Rekli biste: potpuni skalp zderan s neke glave! Vlasi su, nakon što su ošišali nečiju glavu, pažljivo polijepljene i spojene u savršenu periku. Što li je to? Kakva je to posveta?

Kružni me put vrati natpisnoj ploči. Ona je žena još uvijek pokušavala s lijepljenjem kovanica. Sada su joj pomagali i muž i žena preko čijih sam nogu, maloprije, morao preskakati.

Nisam odolio a da ne upitam:

- Zašto lijepite kovanice?
- Ona ne razumije turski - reče mi muškarac. A žena, ona tada zabrza na arapskom, dok mi je brkajlija uslužno prevodio.

Žena kaže: "Sin mi je u vojsci, a u turskoj je vojsci puno teško.

Molim se za njegovu sreću, da mi se živ i zdrav vrati doma..."

- A zašto ljubi ploču, je li to islamski običaj?

Žena mi kaže preko posrednika:

"Možda nije islamski, ali je u nas takav običaj odvajkada."

Narodni običaj + islamski propis - eto, od viška glava ne boli!

- A ono suho stablo, recite mi, otkuda i zašto na ovom mjestu? - pitam čovjeka.
- To je stablo bilo na istom tom mjestu još u doba mog djetinjstva.

Kažu da je oduvijek tu. Tu je niklo. Korijeni su mu ispod turbeta. Postojalo je, pričaju stariji ljudi, još u vrijeme Muse a.s. Pod njim su, a uz ovu stijenu, sjedili uzvišeni Božji poslanici - Musa i Hidr.

Lijepa je riječ kao lijepo stablo, kaže Kur'an Časni. Korijeni su mu duboko pod zemljom, a grane visoko u nebu.

Plaža je golema: ne vidi joj se kraj ni na desnoj ni na lijevoj strani mora. Sami sipki pijesak. Nigdje ni jednog jedinog kamička. Nigdje ni jednog jedinog stabla, ni jednog jedinog grma. Jedan jedini kamen - stijena je pod kupolom.

I samo jedno jedino stablo, suho je drvo koje ne truli - pod prstenastim svodom mekamskim!

Muslimani vjeruju da je Bog mislio baš na ovo mjesto koje je Kur'anu precizirano sintagmom Medžma al-Bahrein - Mjesto gdje se sastaju dva mora.

A čovjek, pristajući za mnom, upita:

- A znaš li ti ko su bili Musa i Hidr, Peyamberleri?
- Znam... ponešto - odgovorih poluglasno.
- Ja znam - reče čovjek glasom u kojem nema sumnje. - Onako, kako sam ja zapamtio...- dodaje glasom što je propadao prema mekšim granama uvjerenja.
- Biblija i Kur'an-i Kerim ne razilaze se u pripovijesti o Musi... - rekoh - ali čovjeka više nije bilo u blizini. Vratio se svojoj vjernoj ljubi.

Sjedoh na obalu, sklopih oči, pa zaronih u magmu metapovijesti...

... Potomci Ibrahimovi, njegovi unuci i praunuci, a po liniji Isakovoj, Božjim su diktatom naselili misirsku zemlju faraonovu, Egipat. A kad prođoše godine radosti i nastupiše godine zle i hrđave, kada se faraon uzoholi i stade satirati Ibrahimove potomke, ostavljajući žensku a ubijajući mušku čeljad - u jednom danu među danima jedna žena iz Levijeva plemena zače i rodi sina.

Kad bi plakao, zamirala bi od straha da ga ne čuju faraonovi doušnici.

A onda joj se javi glas u snu: "Doji ga, a kad se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku i ne strahuj i ne tuguj. Mi ćemo ti ga doista vratiti i poslanikom ga učiniti."

Glas je bio pouzdan i žena je izgubila svaki strah. I kad minuše tri mjeseca, i kad ga više nije mogla skrivati, nabavi košaricu od papirusove trske, oblijepi je smolom i paklinom, u nju stavi dijete i odnese je na obalu rijeke. Val zapljusnu obalu i povuče za sobom košaricu od papirusove trstike.

Srce je tuklo kao čekić po nakovanju! No, majka skupi snage i reče dječakovoj sestri: "Idi za njim!"

Djevojka je, skrivajući se među papirusovim stabljikama, trčala i netremice pazila kuda plovi košarica s njezinim bratom.

I gle! - košarica se zaustavi na obali pred faraonovim dvorom. Nađoše je sluškinje i izvadiše dječaka. Gospodarica je, kad ga vidje, naredila da ga unesu u palaču, odlučivši u sebi: "Ja ću ga odgojiti i bit će mi kao sin!"

Tada se javi djevojka, sestra dječakova, pa reče: "Znam ženu koja je ostala bez djeteta i koja bi mu mogla biti dojilja. Hoćete li da vam je pokažem?"

Putovi sudbine skriveni su od ljudskih pogleda. Jednim od njih dječak se vratio svojoj majci, jer je nju pokazala djevojka svojoj gospodarici.

A kad poodraste, majka ga vrati u faraonovu kuću.

Jednoga dana, lutajući dijelom grada u kojem je živio njegov narod, zaprepašten bijedom i jadom u kojem je živio, iznedana spazi nekog Egipćanina kako tuče njegova suplemenika, Hebreja. U blizini nije bilo nikoga, pa mladić pritrča i obrani nevoljna čovjeka. Egipćanin pade, usmrćen jakim udarcem.

"Ovo je šejtanov posao" - uzviknu mladić. Otvori dlanove prema licu, govoreći: "Gospodaru moj, ja sam sam sebi zlo nanio, oprosti mi!"

I Bog mu uzvišeni oprosti.

Musa hitro zakopa leš u pustinjskom pijesku i hitro se udalji.

Nije prošlo puno vremena, i on iznova vidje kako onog istog Herbeja u tuči s nekim Egipćaninom. Pokušao ih je radvojiti, ali Egipćanin povika:

"O Musa, zar ćeš sada i mene ubiti kao što si ubio čovjeka prije mene? Ti hoćeš da na zemlji siješ silu, a ne miriš!"

Musa se zapanji. "Sada sigurno svi znaju da sam ubio čovjeka..." - pomisli i čelo mu se orosi znojem.

Baš tada dotrča čovjek s kraja grada i reče: "O Musa, glavešine se dogovaraju da te ubiju; zato bježi, ja sam ti zbilja iskren savjetnik."

Polažući svu nadu u svog Gospodara, Musa se otisnu u bijeg. Bježao je sve dok nije stigao u zemlju miđansku, u grad Harran. Sedam je godina ostao u gradu Harranu, služeći kao pastir miđanskom svećeniku imenom Jitro. Na isteku roka, Jitro mu dade svoju kći za ženu.

Potom, Musa se odluči vratiti u Egipat. Na putu naiđe na neobjašnjivo čudo: vidio je grm iz kojeg je šibao plamen, a grm nije izgarao! Iz grma plamtećega, čuo je glas:

Musa! O Musa! Ja sam uistinu Gospodar tvoj! Ne prilazi! Izuj obuću svoju, ti si zaista u blagoslovenoj dolini Tuva. Tebe sam izabrao, zato ono što ti se objavljuje - slušaj!

Tako se Bog objavio Musi. Ove je riječi, u koje nema sumnje, čuo izabrani Božji poslanik:

"Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga osim Mene nema; zato se samo meni klanjaj i molitvu obavljaj - da bih ti uvijek na umu bio!"

Musa je pao na koljena, priginjući se zemlji, čelom pritišćući tlo što je još podrhtavalo od silna zorta Božjega glasa.

Vidio sam jade svog naroda u Egiptu - čuo je Musa glas koji se samo njemu obraća - i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove.

Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih i odvedem ga iz zemlje u dobru i prostranu zemlju - zemlju kojom teče med i mlijeko. Zato, hajde!

Ja te šaljem faraonu da izbaviš narod moj, Izraelce, iz Egipta.

"Ali ja nisam rječit" - pomislio je Musa drhteći u strahu.

A Bog, koji sve čuje, kaza mu:

"Brat tvoj, Harun, bit će uza te."
"Ipak, ako mi ne povjeruju i ne poslušaju me, nego mi reknu: Bog ti se nije objavio! - što ću jadan, uraditi?" - Musa će.
"A što ti je to u desnoj ruci, o Musa?" - upita ga glas iz grma vatrena.
"Ovo je moj štap - odgovori on - kojim se poštapam i kojim lišće ovcama skidam, a služi mi i za druge potrebe."
"Baci ga, o Musa!" - reče On.

I baci ga, kad on - zmija koja mili.

"Uzmi je i ne boj se! - reče On. - Mi ćemo je vratiti u ono što je bila prije. I uvuci ruku pod pazuho svoje, pa će se pojaviti bijela ali ne bolesna; i eto - znamenje drugo, da ti pokažemo neka od naših velikih čuda.

Idi faraonu, jer je u zlu svaku mjeru prevršio!"

Božji glas nastavi:

"Idi, dakle: skupi starješine Izraelaca pa im kaži što ti objavih. Oni će te poslušati. Onda s njima pođi kralju egipatskom i reci mu: "Objavio nam se Bog jedini. Pusti nas da odemo tri dana hoda u pustinju, da mu ondje žrtvu prinesemo. Znam ja da vas neće pustiti ako ne bude natjeran teškom šakom. Zato ću ja pružiti svoju šaku i pritisnuti Egipat svakovrsnim čudesima što ću ih u njemu izvesti. Poslije će vas pustiti..."

Tako je Allah upućivao Musu.

Musa priđe faraonu i reče mu:

"O faraone, ja sam poslanik Gospodara svjetova! Dužnost mi je da o Allahu samo istinu kažem. Donio sam vam jasan dokaz od Gospodara vašega, zato pusti da idu sa mnom sinovi Izraelovi!"

A faraon upita:

"Pa ko je Gospodar vaš, o Musa?"
"Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se tim koristi, nadahnuo - odgovori Musa.

Faraon se razgnjevi pa reče:

"Ako budeš kao boga nekog drugog osim mene prizivao, sigurno ću te u tamnicu baciti!"

A Musa će:

"Zar i onda kada ti budem očigledan dokaz donio?"

Faraon reče:

"Pa daj ga, ako istinu govoriš!"

I Musa baci štap svoj, kad on - zmija prava; onda izvadi ruku iz njedara, kad ona, onima koji je gledaju - bijela.

Glavešine faraonske, okupljeni na tom mjestu, povikaše:

"Ovaj je doista vješt čarobnjak, on hoće da vas izvede iz zemlje vaše, pa šta predlažete?"
"Zadrži njega i brata njegova - rekoše - a pošalji u gradove one koji će sve čarobnjake sakupiti i preda te ih dovesti."

A kada se okupiše, mudraci i čarobnjaci učiniše isto kao i Musa: svaki baci svoj štap, a poneki i konopac baci pa se i štapovi i konopci u zmije pretvoriše! Zbog vradžbine njihove Musa zebnju u sebi osjeti.

"Ne boj se!" - tada Musa glas Allahov začuje. "Ti ćeš pobijediti! Baci to što ti je u desnoj ruci, progutat će ono što su oni napravili, jer to je samo varka čarobnjaka, a čarobnjak neće ma gdje došao, uspjeti."

Musa baci svoj štap koji, odjednom, proguta ono što su oni lažno izveli.

A čarobnjaci viknuše:

"Mi vjerujemo u Gospodara svjetova. Gospodara Musaova i Harunova!"

Faraon ostade tvrdokorna srca. Nije ih htio poslušati.

Tada Bog baci kaznu na Egipat: iz voda egipatskih izađoše žabe i prekriše cijelu zemlju.

Faraon zamoli Musu i Haruna da zemlju njegovu oslobodi napasti, a on će im, eto, dopustiti da odu s narodom svojim. Musa zazva svojega Gospodara zbog žaba kojim je kaznio faraona - i Gospodar se odazva.

Kad je faraon vidio da je nastupilo olakšanje, srce mu iznova otvrdnu pa ne posluša Božjih poslanika.

Zato Bog posla oblake komaraca na faraonov dvor, na domove njegovih službenika i rasije ih po svoj zemlji misirskoj. Zemlja teško nastrada od obada - ali faraon iznova ukruti svoje srce i ne dopusti Musaovu narodu da napusti Egipat.

Bog je slao jednu nevolju za drugom: bacio je tešku bolest od koje zavlada pomor među stokom, baci strašne čireve po ljudima i životinjama, uputi tuču i grad, pa skakavce koji sve obrstiše, potom raširi tamu po zemlji faraonovoj i najposlije posla anđele smrtonosne koji pokupiše duše prvorođenih!

U noći jauka, faraon pozva Musu i Haruna, pa im reče:

"Ustajte i odlazite od mog naroda i vi i vaši Izraelci! Idite! Odajte štovanje svome Gospodaru kako ste tražili. Pokupite svoju i sitnu i krunu stoku, kako ste zahtjevali: idite pa i mene blagoslovite!"

Tako kažu drevne knjige: Tako se pokrenuše prema izlasku iz Egipta sinovi Izraelovi a nakon četiri stotine i pedeset godina što su ih proveli u Egiptu.

I Allah objavi Musau: "Kreni noćas s robovima Mojim, ali bit ćete gonjeni."

I zaista, kada se sunce pomaljalo, viknuše Poslanikovi drugovi: "Samo što nas nisu stigli!"

Faraonova im je vojska bila iza leđa, prašina njihovih kola dizala se do samoga neba.

Gospodar, koji sve vidi, tada reče:

"Udari štapom svojim po moru!" - i ono se rastvori i svaki bok njegov bijaše kao golemo brdo; i Musa s narodom svojim suhim putem kroz more prođe.

Jureći za njima, uđoše u klanac vodeni faraon i vojska njegova. Ali, valovi se tada sklope i more prekrije vojsku prokletnikovu.

Videći smrt kako pristupa, faraon kriknu prema nebu golemom:

"Ja vjerujem da nema boga osim Onoga u kojega vjeruju sinovi Izraelovi i ja se pokoravam!"

Ali, bilo je prekasno za Božju milost. Čuo je Božje riječi:

"Zar sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?! Danas ćemo izbaviti samo tijelo tvoje da bi bio poučan primjer onima poslije tebe."

Tri mjeseca prođoše i nađoše se Izraelci pod brdom golemim u pustinji sinajskoj. Tu udariše tabor, da predahnu.

Iz gusta oblaka koji je prekrivao vrh brda, Gospodar svjetova zazva Musaa.

Harunu, bratu svojemu, Musa reče:

"Zastupaj me u narodu mome, i red pravi i ne slijedi putove onih koji su smutljivci."

Potom se Poslanik uputi k vrhu brda i nestade u neprozirnu oblaku.

Tako se susreo s Gospodarom i mnoge je dane s Njim u razgovoru proveo.

"O Musa, rekao mu je Gospodar, Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom poslanstvom svojim i govorom svojim. Ono što ti dajem, uzmi, i zahvalan budi!"

Gospodar mu napisa na pločama poruke kojih se trebaju pridržavati svi ljudi.

Nemoj imati drugih bogova osim mene.
Ne izgovaraj uzalud ime Boga svojega!
Poštuj oca i majku svoju.
Ne ubij!
Ne učini preljuba!
Ne ukradi!
Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!
Ne poželi kuće bližnjega svoga!
Ne poželi žene bližnjega svoga, ni sluge njegove, ni sluškinje njegove... niti išta što pripada bližnjemu tvojemu!

"Primi ove ploče - reče Bog - primi ih svojski, a narodu svom zapovijedi da se pridržava onoga što je u njima ljepše."

Potom se Musa vrati u tabor svoga naroda. Kad tamo, ljudi okružili zlatno tele, kip izliveni, i mole mu se kao Bogu!

Jekne poslanik glasom očajnim: O narode moj, zar vam nisam dao lijepo obećanje? Zar vam se vrijeme oduljilo pa niste mogli pričekati...?"

Ispunjen srdžbom i teškom žalošću, Musa, u bijesu, uhvati za bradu brata svoga Haruna: "O, Harune, što te je priječilo, kad si ih vidio da su zalutali, da sa mnom nisi pošao? Zašto nisi moje naređenje poslušao?"

A Harun u bolu odgovori: "O sine majke moje, ne hvataj me za bradu i za kosu moju! Ja sam se plašio da ti ne rekneš: "Razdor si među sinovima Izraelovim posijao i nisi postupio onako kako sam ti rekao". Narod nije ni malo do mene držao i umalo me nije ubio: nemoj da mi se svete dušmani i ne smatraj mene jednim od onih koji su se prema sebi ogriješili."
"Gospodaru moj - zavapi Musa - oprosti meni i bratu mome i učini da budemo pod okriljem Tvoje milosti, Ti si od milostivih najmilostiviji!"

Zbog grijehova koje su prema Bogu učinili, Allah odluči:

"Četrdeset godina oni će zemljom lutati, jer će im Sveta zemlja zabranjena biti, a ti ne tuguj za narodom griješnim!"

Između riječi biblijskih i riječi kur'anskih, u slikama što su navirale i gasile se, u mahu vidjeh uzvišenog Poslanika Musu: u zaklonjenu kutu tabora, u osami, sjedi i plače. I vidim nekog mladića kako mu prilazi bez riječi, i sjeda uz njegovo bedro. Možda je to Jošua i možda mu Poslanik upućuje ove riječi: "Pođimo, uz pomoć Božju, do čovjeka koji ima znanje veće od mojega, pa da, znanjem i mudrošću osnažen, iznova stanem pred svoj narod."

U tom mi trenutku neko dodirnu rame. Osvrnuh se i spazih onoga brkajliji iz turbeta, mog prevoditelja slučajnoga. Reče mi:

- U kur'anskoj suri Pećina, zabilježena je Musaova potraga za čovjekom koji znade više od njega.

Znao sam tu suru, ali se u njoj ime Hidr ne spominje. Tako kažem čovjeku. A on: "To je istina, ali muslimani vjeruju da je riječ o Poslaniku imenom Hidr!"

To narodno vjerovanje ispisano je na ploči učvršćenoj za stijenu a stijena je biljeg mjesta gdje se susreću dva mora...

Musa reče momku svome:

"Sve ću ići do mjesta gdje se sastaju dva mora, ili ću dugo, dugo ići..."

I kad njih dvojica stigoše do mjesta na kojem se ona sastaju, zaboraviše na ribu svoju, pa im ona u more kliznu.

A kada se udaljiše, Musa reče momku svome:

"Daj nam užinu našu, jer smo se od ovoga putovanja umorili."
"Vidi - reče on - kad smo se kod one stijene svratili, ja sam zaboravio onu ribu - pa, šejtan je učinio da je zaboravim, da ti je ne spomenem - mora da je ona skliznula u more, baš čudnovato!"
"E, to je ono što tražimo!" - reče Musa, i njih dvojica se vratiše putem kojim su došli, i nađoše jednoga Našeg roba kojem smo milost darovali i onome što samo Mi znademo naučili.
"Mogu li te pratiti - upita Musa - ili da me poučiš onome čemu si ti ispravno poučen?"
"Ti sigurno nećeš moći sa mnom izdržati - reče upitani - a i kako bi izdržao ono o čemu ništa ne znaš?"

Musa obeća da će izdržati i da mu nikakvo pitanje nikada neće postavljati.

I njih dvojica krenuše. I kad se u lađu ukrcaše, otisnuše daleko od obale, a onaj čovjek stade bušiti lađu.

"Zar je probuši da potopiš one koji na njoj plove? Učinio si doista nešto vrlo krupno!" - viknu Musa i prekrši obećanje.
"Ne rekoh li ti ja da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?"
"Ne karaj me što sam zaboravio" - reče Musa - "i ne čini mi poteškoće u ovom poslu mome!"

I njih dvojica ponovo krenuše. Uđu u neki grad i kad u tijesnu sokaku susretnu nepoznata dječaka - tajanstveni ga čovjek ubije. Musa, zgranut, krikne:

"Što ubi dijete bezgriješno, koje nije nikoga ubilo! Učinio si, doista, nešto vrlo ružno!"
"Prekršio si dogovor još jedanput. Govorio sam ti da nećeš izdržati - pa se sada okreni i ostavi me!"

Ali Musa ponovo stade zaklinjati čovjeka neka ga ne tjera od sebe, govoreći:

"Ako te i poslije ovoga za bilo što upitam" - reče - "onda se nemoj sa mnom družiti. Eto, opravdao sam ti se!"

Čovjek mu dopusti, pa nastaviše put. Došavši do jednoga grada, zamoliše njegove stanovnike da ih nahrane, ali ih oni odbiše ugostiti.

Šetajući gradom, naiđoše na jedan zid koji tek što se nije srušio, pa ga neznani Musin sudrug prezida i uspravi. Musa se osmjehnu i reče:

"Mogao si za djelo uzeti i nagradu!"
"Sada se rastajemo ja i ti" - reče onaj - "pa da ti objasnim zbog čega se nisi mogao strpiti.

Što se one lađe tiče, ona je vlasništvo siromaha koji radi na moru, i ja sam je oštetio, jer je pred nama bio jedan vladar koji je svaku ispravnu lađu otimao; Što se onog djeteta tiče, njegovi su roditelji vjernici, pa smo se pobojali da ih neće na nasilje i nevjerovanje navratiti; a mi želimo da im Gospodar njihov, mjesto njega, da boljeg i čestitijeg od njega, i milostivijeg;

A što se onog zida tiče, on pripada dvojici dječaka, siročadi iz grada, a pod njim je zakopano blago. Otac njihov je bio dobar čovjek i Gospodar tvoj želi, iz milosti Svoje, da oni odrastu i izvade blago svoje. Sve to ja nisam uradio po svom rasuđivanju. Eto, to je objašnjenje za tvoje nestrpljenje!"

Tako je rekao čovjek nadahnut od Gospodara svjetova, okrenuo se od Muse i - nestao.

U dalekom horizontu sada je sunce dopola zaronjeno. U izduženoj sjenci turbeta čuče starci. Ako se približiš, čut ćeš samo zveket zrnaca nanizanih u tespih, i riječi iz mudrih ajeta u kojima je sabrana duboka mudrost darovana ljudima.

Pijesak, sipak i nestalan, škripi ispod mojih mokasinki. Stope, koje, osvrnuvši se iza sebe, vidim jasne i duboke, do sutra će nestati. Mada će se sve izravnati, to neće značiti da, u jedno trenu u vremenu, ja zaista nisam bio ovdje.

Da, pustinja je sinajska daleko od ovoga mjesta, ali ni moja kuća nije ništa bliža, dapače - dalja je. A ja sam ipak tu, o čemu zapisujem, kao što je i Musa bio na istom mjestu - u što se kune zapis utisnut u dubinu narodnog vjerovanja.