Kajan, Ibrahim


 

 

Kralj Nemrut i Ibrahim, Božji poslanik

 

Vraćamo se s planine Nemrut. Po prozorima dolmuša hvata se suton. Moji su suputnici dremljivi, a neumorni dječaci, sklopljenih kljunova, naslanjaju glave jedni drugima na ramena.

Ušli smo u Kahtu, mirnu i punu mraka. I trenutak u kojem se rastajem od jednodnevnih prijatelja koje vjerojatno više nikada neću vidjeti, eto, došao je:

"Sa srećom!" - kažu mi dok ulazim u već pripravan minibus za Adiyaman.
"Želio bih u Urfu, što prije!" - kažem vozaču.
"Teško..." - odgovori mi vozač. "Zadnji autobus koji iz Adiyamana vozi u Urfu već je otišao."

Tako je i bilo: ostao sam tu noć u Adiyamanu, u siromašnom pansionu "Nemrut", pripremajući bilješke svog putopisa. Ali, uskoro na grad udari takav vjetar od kojeg se tresla cijela zgrada, koji je pokidao električne vodove kao da su od paučine - pa sam gotovo svu noć preležao, ne sklapajući očiju, vjerujući u ljutnju bogova koja me, nevoljnika, snašla na mjestu gdje bi me malo ko došao potražiti. Ponekad mi se, u huku i bijesu oluje, činilo da čujem glasove i dozive, nerijetko goleme uzdahe i podzemnu jeku...

Vraćao sam svoje misli na planinske visove prekrivene Nemrutovim imenom i ustremljivao ih podacima o gradu Urfi, mjestu u koji je kralj Nemrut doselio iz Ura, stare babilonske prijestolnice, a u kojem se rodio Ibrahim a.s. Kroz pređu narodnih predaja, ulomaka Biblije i kur'anskih ajeta koji su mi u mislima osvješćivali pripovijest o ta dva imena, puhao je silni vjetar prijeteći da sve polomi i raznese, da poruši drevni i moderni Adiyaman i pohara moju nenapisanu priču s putovanja o grobovima i svetim mjestima Božjih poslanika uzdignutim na najviša mjesta u u Židova, kršćana i muslimana.

Pred zoru vjetrovita je oluja jenjavala, a očni su mi kapci padali težinom olova...

A ujutro, prvim sam minibusom putovao gradu Urfi, Sanliurfi kako ga sada zovu, dakle Slavnoj Urfi! Narodna predaja kaže da je grad postojao i prije velikog potopa, a da je kasnije iznovice obnovljen na starim temeljima.

U ovom je gradu, nerijetko su me uvjeravali, rođen Božji poslanik Ibrahim, a rasprave među arheolozima (osobito islamskim) sve se više priklanjaju i podupiru takvu tezu! Na rubu grada je i jedna spilja za koju se drži da je mjesto sedmogodišnjeg bolnog skloništa strpljivog Ejjuba (proroka Joba), a koje danas hodočaste, ispunjeni vjerom zadivljujuće pravednosti, ljudi svih uvjerenja. Minibus se zaustavio baš pred Halil Ibrahimovom džamijom, na tačnoj adresi, na mjestu pretvorenom u cilj duhovnim čežnjama onih koji su odabrali svoj uzor u nepotkupljivom čovjeku, Ibrahimu Alejhis-selamu.

U dvorištu velike i prelijepe džamije, podignute tačno nad samom spiljom u kojoj se po islamskoj predaji rodio Poslanik, neprestano ulaze smjerni putnici, podjednako kosooki i crnoputi, podjednako muslimani i kršćani, dakako i oni koji malo vjeruju a puno sumnjaju...

Muslimani pripovijedaju ovu legendu koje nema među biblijskim pričama.

Zapisao sam je koristeći i usklađujući priče ljudi koje sam susretao i već tiskanih predaja...

Bio jednom jedan silni kralj, a ime mu je bilo Nemrut.

Kralj Nemrut je vladao golemom i prebogatom zemljom Babilonijom. Živio je u prekrasnoj palači u glavnom gradu kraljevine, u Uru. Jedne je besane noći sjedio na terasi i promatrao nebo zasuto bezbrojnim zvijezdama. U sjajnom moru zvjezdanog beskraja, iznenada uoči jednu koja se stade izdvajati iz svog jata, pa stade treperiti i krupnjati. Blistala je poput malog sunca! Od njezina blještavila postidješe se zvijezde pa i sami Mjesec - te se skloniše u rubne dijelove neba.

Taj neopisivi i neshvatljivi događaj potresao je kraljevu dušu, uvukao u nju silan strah, jer čovjek se plaši samo onih događaja koje nikako razumjeti ne može. Kralj Nemrut hitro sazva sabor astrologa babilonskih, tumača nebeskih pojava, a pridoda im, najposlije i čarobnjake kojih nije bilo malo u njegovoj silnoj državi.

I dođoše još tumači snova, i gatalice, a i za proizvođače lažnoga zlata nađe se mjesta na kraljeskom divanu. Kralj Nemrut, bog na zemlji kako su svi vjerovali, opiše uvažnom skupu što je vidio s terase svoje palače.

Najposlije, doda: "Koji su razlozi tom čudu, toj pojavi nebeskoj koji je uzrok?" Mudre se glave sjatiše jedna do druge. Dugo su vijećali mudraci, postavljali potpitanja, pa opet vijećali, pa opet stidljivo pitali kralja za neki, kao, važan detalj u čudu neviđenu. Na kraju, najpametniji zvjezdoznanac ovako protumači zagonetku: "U zemlji će se roditi čovjek i on će drukčije gledati na stvari i na pojave nego što ih svi mi danas promatramo. Bit će uzrok promjenama u shvaćanju mnogog našeg svijeta.

To će, o kralju, biti kraj jednog carstva a početak novog carstva.

Bojimo se reći, kralju naš, naše svjetlo božansko, da je najavljen tvoj pad i rađanje sjaja..."

Ali kralj ne htjede slušati! Užas koji su mu predočili kao budućnost odmah je pokušao spriječiti: pozvao je dželate i izručio im lažljive zvjezdoznance. Kad je ostao sam, iz glave mu nije izlazilo njihovo blesavo tumačenje. A, opet, stalno mu se javljalo i pitanje: Što ćeš poduzeti? Pa smisli da ostavi svoju prijestolnicu Ur, grad čuveni, i da prijestolje iz Donje prenese u Gornju Mezopotamiju, u pretpotopni i zaboravljeni grad Ufru. Drugo što je smislila njegova pametna glava, bilo je da odmah zabrani rađanje muške čeljadi! Poslao je neimare u Urfu i oni obnoviše grad, a na prigradskom brežuljku podigoše kralju novu palaču koja se i dan današnji, mada je više nema, zove Nemrut-tahta, Nemrutovo prijestolje. Njegov je oprez bio tako veliki, da jednostavno iz Ura nije doveo ni jednog muškarca! Oženjene je odijelio od njihovih supruga, mladiće bacio u udaljene krajeve na javne radove i svim silama spriječavao ženidbe. Ako bi neka žena ipak rodila, pod prijetnjom je smrti ubijala muško dijete, a u životu ostavljala žensko.

Osim samog Nemruta, u Urfu je propušten samo jedan jedini muškarac, kraljev prijatelj vjerni, njegov pouzdanik i njegov svećenik visoke vezirske časti. Njemu je bilo ime Azer, a neki će vam ljudi reći da se zvao Terah.

Azer je imao lijepu suprugu, nježnu i milu Nunu. I desi se, naravno, da lijepa Nuna zanese i osjeti dijete pod srcem. Dugo je tajila trudnoću, a najposlije se ipak povjeri svom mužu, časnom Azeru. Kako je trudnoća napredovala, rastao je i majčin strah. Rastao je tako silno, budio je i gušio u snu. U besanim je noćima šapatom tražila savjet svoga supruga:

"Što da uradim? Zar da ubijem svoje dijete koje će, ako bogovi dopuste, ličiti na tebe?"

Jednoć predloži mužu Azeru:

"Rodit ću ga i nitko neće znati!"

Opisala je suprugu da na padini, u podnožju brijega na koji je uzdignut dvor, ima jedna tajna, zaklonjena i nikom poznata spilja. Azer je šutio. Samo je kimnuo glavom u znak pristanka. Prilazimo, mi skupljeni sa svih strana svijeta, željeznim vratima kojim je zaklonjen ulaz u pećinu, prilaz mjestu na kojem je prije 4250 godina rođen čovjek koji će mijenjati mišljenja ljudi i proširivati obzorja ljudskih spoznaja - Ibrahim/Abraham.

Božji poslanik. I mi smo prošli kroz kratki hodnik i našli se u podzemnoj odaji, četverokutnoj, zidova od prirodnih stijena, s podom zastrtim ćilimima maštovitih šara. Dužinom zida što je ulazu nasuprot, ostavljen je uski prorez kroz koji posjetitelj može vidjeti neonom osvijetljenu špiljinu dubinu. U miru njezine utrobe čuje se samo ujednačen ritam vodenih kapljica. Unutra je, ali se ne vidi, i izvor "koji je Bog podario djetetu", a naši su suvremenici cijevima izveli tu istu tekućicu što se izlijeva kroz pipe u zdjelice, koje će svaki posjetitelj ispiti s osobitom gordošću da je na istom mjestu pio i sami Poslanik!

Dok promatram kroz željezne rešetke proreza tajno Nunino mjesto, ljudi mi i zdesna i s lijeva i iza leđa uče Fatihe, jedan obavlja i redoviti namaz što je pao baš u tom trenutku. A onaj što je upravo ukoračio, križa se načinom rimokatolika... žena, uz njega, spremno je otvorila molitvenik, crnu knjižicu s riječima nade u vremena koja su nam zapisana. Uskoro, prije samog odlaska, začut će se i zujanje kamere što će na osjetljivom celuloidu zauvijek zadržati u sjećanju vlasnikov boravak na jednom od mogućih mjesta-izvora ljudske misli i čovjekove povijesti na zemlji.

Ponovno sam u džamijskoj avliji zasutoj srpanjskim suncem. Osluškujem dijelove rečenica na nerazumljivim jezicima i promatram lica ljudi što isijavaju radost i smjernu pobožnost. I u hodu njihovu, u svakom koraku onog namjernika - nešto je izvan svijeta, neka dječja, iskrena pažnja koja govori svojim vlastitim glasom: "Pazi na tle kojim gaziš! Ovdje je, na ovom mjestu, uzvišeni Ibrahim svojom mišlju spoznao Boga i Božje jedinstvo!"

Pošto je Nuna rodila dječaka, nadjenula mu je ime Ibrahim. Punih je petnaest godina majka skrivala tajnu o njegovu rođenju. Danju se dječak zadržavao u špilji, a za vedrih je noći izlazio ispred nje i promatrao golemo nebo poduprto brdima. Majka se nerijetko zadržavala s njim i u igri, u nježnu razgovoru: tumačila mu je svijet koji ga je čekao. Ona je znala da je svaka sila za vremena, da živ čovjek mora umrijeti, pa taman bio i sami božanski kralj Nemrut!

Ali Nemrut nije umirao!

Čak je i zaboravio na davno predskazanje, strah ga napustila, pa je povjerovao da su sve ono u prošlosti bile tlapnje, snovidjelice, gluposti. Ukinuo je stare zabrane i obnovio svetišta krcata kipovima idola.

Tako je na lice zemlje izašlo i lijepo lice dječaka Ibrahima. Azer ga je predstavio kralju i otkrio mu tajnu njegova rođenja. Nemrut je volio poštenog Azera i oprostio mu što je postupio protivno njegovoj zabrani, jer, eto, pokazalo se da je i tako bila besmislena i glupa! Ibrahim je i dalje zadržao neke navike iz najranijeg dječaštva. Rado se osamljivao u podnožju brda, ispred spilje, koje je naređenjem Nemrutove kćeri pretvoreno u predivni ružičnjak.

Jedne je noći mladi Ibrahim ležao među bokorima i gledao u zvjezdano nebo. Razmišljao je. Pored ušiju mu je šumjelo bilje i mirisao vrijesak.

A gore, u nemjerljivim visinama - Jupiter. Ibrahim je pomislio: "Kako je krupan! On je sigurno Gospodar, golem je i nedodirljiv!"

A kad Jupiter stade zalaziti, reče: "Ne volim one koji zalaze!" Tada na nebu izgrija puni Mjesec.

Ibrahim reče sam sebi: "Ovo je Gospodar moj!"

A pošto i Mjesec zađe, snuždeno pomisli: "Ako me Gospodar moj na pravi put ne izvede, bit ću sigurno jedan od onih koji su zalutali."

Tako, zadubljen u misli, dočeka zoru. Pa kad spazi Sunce kako rađanjem postaje sve veće i veće, kliknu potpuno sretan: "Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!"

A kada dan prođe, Ibrahim shvati da i Sunce zalazi, nestaje i da je samo tijelo koje je Veliki gospodar svjetova stvorio kao i sve drugo, zaključi: "Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji njemu druge ravnim smatraju."

Zar mogu Bogu biti ravni Sunce, idoli u svetištima, kralj-čovjek?! On je iznad svega i sve je stvorio. Ne može mu, dakle, biti ništa slično - od onoga što je sam stvorio! - tako je iznenada dohvatio misao za koju se čvrsto uhvatio i više je nikada nije napuštao.

Jednom je zgodom otac mu Azer predvodio molitvu u svetištu, i u tišini što je plivala iznad glava okupljenih ljudi, nenadano se začu mladićev glas:

- Zar kumire smatraš bogovima, oče!? Vidim da ste i ti i narod u očitoj zabludi!

Preneraženi ljudi se zgledaše, okrenuše se prema Ibrahimu, pa njegovu ocu Azeru, zapanjenom i preneraženom. U grobnoj tišini jedan je sitni čovjek rekao:

- I naši preci su im se klanjali.
- I vi ste a i preci vaši bili su u očitoj zabludi - odgovori Ibrahim.
- Govoriš li to ozbiljno ili se samo šališ? - upitao je neki glas i lako je mogao pripadati njegovu ocu.
- Ne - odlučno reče Ibrahim - Gospodar vaš je Gospodar nebesa i Zemlje.

On je njih stvorio, i ja ću vam to dokazati!

Pa se okrenu prema izlazu is svetišta, i prije nego će izaći, osvrnu se i kaza:

- Tako mi Allaha, ja ću čim se udaljite, vaše kumire udesiti!

Oni koji su bili blizu njega, mogli su razgovjetno čuti što je rekao, ali nisu ni u snu vjerovali da on to misli i ozbiljno.

Napustili smo džamijsku kapiju i pošli prema glasovitoj bašči poznatoj pod imenom Ayni Zuleyha. Mještani Sanliurfe utkivaju ovo mjesto u predaju o Poslaniku i sada je javlja u priči pod nešto deformiranim nazivom Anzerka.

Zerka, tako je bilo ime Nemrutovoj kćerki i njojzi je pripadao cvjetnjak pod brdom u kojem je Ibrahim provodio duge ljetne noći u razmišljanju.

Danas je, dakako, sve drukčije nego što je moglo biti prije gotovo četiri i pol tisuće godina. Međutim, sve što se vidi - sve se savršeno uklapa, do najmanjeg detalja u pletivo usmena mita, koji, napokon, spaja i zaokružuje, na sebi svojstven način, nenapisane redove Starog zavjeta i uzbudljivog svjedočenja mudroga Kur'ana.

Sada je u Anzerkinom vrtu jezero ukoroćeno u arhitektonski riješen bazen. Bazen je pun, bolje reći - prepun, krcat ribama koje će također imati svoju zasebnu funkciju u priči. Uz desnu mi je ruku bazenova ograda, a zdesna turbe pjesnika Nabija... a koji metar dalje, na istoj strani - otvorena vrata prizemne kuće, zaštićenog mjesta na koji je, vjeruje se, pao Ibrahim a.s. kad ga je s obližnjeg brijega na lomaču bacio silni kralj Nemrut! Moramo se ipak vratiti malo unazad.

Jednoga je dana kralj Nemrut pozvao svekoliki svoj narod na javnu proslavu... Svi su pohitali na mjesto gdje se pjevalo i častilo, samo je Ibrahim, izgovorom da je bolestan, ostao u kući.

Kad su svi otišli i kad je ostao potpuno sam, uđe u onaj hram s idolima i sjekirom ih stade lomiti da su im dijelovi letjeli na sve strane! Polupao ih je sve do jednoga, sve - osim jednoga i to najvećeg. Uz njegove noge prisloni držak sjekire, izađe iz hrama, vrati se doma, pa nastavi "bolovati".

Ne prođe dugo, ljudi se stadoše razilaziti s proslave. Neki se, po običaju, htjedoše pomoliti pred kamenim kipovima, kad - imali su što i vidjeti! Hrpe polupanih krhotina, gomile kamena, razvaljena kamena trupla, pokidane ruke i glave drevnih bogova! Istrčaše na trg i galameći rekoše kakva ih je nesreća zadesila.

- Ko uradi to s bogovima našim? - povikaše ljudi zapjenjeni od bijesa i stida. - Taj koji je to uradio, zaista je nasilnik! - dodadoše.
- Čuli smo jednog momka kako ih, neki dan, huli! - reče jedan. - Ime mu je Ibrahim.

Odjedanput se gomila rastvori, pa u stvoreni krug stupi kralj, ljut kao ris.

- Dovedite ga da ga ljudi vide. Da posvjedoči.

Dovedoše ga i posadiše pred kraljeve noge. Kralj ga više nije želio poznavati. Kao da je slutio da mu je baš on onaj ljuti neprijatelj iz davnašnjeg prizora za koji se više ne bi mogao zakleti ni je li bio stvaran ili opsjena...

- Jesi li ti uradio ono s našim bogovima, o Ibrahime?
- Ne! To je učinio onaj najveći od njih, pitajte ga ako umije govoriti! - reče Ibrahim spremno, pa pokaza prstom na najvećeg idola kojem je bila, do nogu, prislonjena drška sjekire.
- Ti znaš da naši bogovi ne mogu govoriti - reče kralj mirnim glasom, ali i s ljutim, prikrivenim gnjevom koji samo što nije buknuo.

A Ibrahim to jedna dočeka pa će kazati:

- Pa zašto se onda umjesto Allahu, Bogu jedinome, klanjate onima koji vam ne mogu ni koristiti niti od vas kakvu štetu otkloniti?... Teško vama i onima koji se, umjesto Allahu, njima klanjate! Zašto se ne opametite?

Kralj je bio preneražen drskošću mladog čovjeka! Istog ga trena dade uhititi, pa pozva suce da ga posavjetuju kojom kaznom treba kazniti najgore huljenje koje je ikada čuo! Tražio je najveću kaznu, pa mu je sve što bi mu suci predložili - bilo blago, čak i smrt izgladnjavanjem.

Želio je kaznu koju će pamtiti vrijeme i koju će prepričavati po cijelom svijetu. Kakva bi to trebala biti kazna - e, to nije mogao smisliti.

Ali, ima jedan koji nikada ne spava kad treba na zlo navesti, na zlo posavjetovati. Šejtan priđe kraljevu uhu i šapne mu kako će ga kazniti da bi se o kazni pričalo do smaka svijeta.

Kralj se oduševi, te izda zapovijesti sve po uputama samog šejtana.

S vrha zidina svoje utvrde na brijegu pokaza prstom mjesto u podnožju, uz ružičnjak: "Na onom mjestu naslažite drva za vatru kakvu svijet nikada dosad nije vidio! Izidajte lomaču naprama ovoj tvrđi!

- Pođite skupljati drva! - naredi kralj svim ljudima.

Ali se svi stadoše izgovarati da ne mogu, da su bolesni ili premoreni. Smatrali su, naime, da je kralj pretjerao u izricanju tako grozne kazne, smrti spaljivanjem. A zapravo, Ibrahima su i voljeli. To da je bio na svoju ruku, pa što onda, uvijek je bilo ljudi koji nisu držali do kamenih idola kao ni do lanjskog snijega! U svemu je ostalom, ta poznavali su ga, bio neusporediv baš ni sa kim u Urfi.

Kralj, videći da se ljudi izmiču naređenju, zapovijedi konjima:

- Donesite drva!

Ali, gle, naredbu odbiše i konji, pa čak i magarci, da čovjek jedostavno ne povjeruje! Dakako, uvijek se nađe neko ko će ponizno prihvatiti naredbu. Prihvatile su je mazge.

Uzvišeni ih je Bog, zbog toga što su sudjelovale u zlu, kaznio strašnom kaznom: da nikad kao vrsta ne izumru, ali niti da ikada, kao par, rađaju vlastito potomstvo.

Od toga dana, pa sve do danas - mazge same ne rađaju svoje potomstvo. Nastaju križanjem konja i magarca.

Drva za lomaču bila su naslagana i uzdizala se u visinu što je premašivala i samu tvrđu kralja Nemruta. Kralj, u nedoumici kako sad baciti kažnjenika na takvu visinu, zatraži savjet što da uradi. Ali mu niko nije mogao dati pametna savjeta. Dakako, niko osim šejtana: "Utakni dva kamena direka. Za njih zategni praćku, a u praćku..."

Potpališe vatru.

Božjeg poslanika staviše u tu golemu praćku i - pustiše... prema smrti u stravičnu plamenu ognja.

Ali Bog, Allah uzvišeni, naredi:

- O vatro, postani hladna i spasi Ibrahima!

U istom trenu obilna kiša i ledeni vjetar ugasiše vatru.

Arzenkin vrt napuni se vodom. Plamteća drva pretvoriše se u ribe koje, do dana današnjeg plivaju u jezeru... One su tu, kao i ona dva kamena stuba tako dobro vidljiva iz grada, na brijegu; eno ih, strše iznad ostataka tvrđave!

Turisti se naginju preko obrubnog zida i promatraju jezero zarobljeno u betonski i kameni oklop. Ribe niko ne lovi, niko ih ne želi jesti! Leđna im je strana gotovo smeđa, a trbušna - crna, "ostatak" nagorjelog dijela u ono vrijeme koje se ne pamti, dok je, drvetom gorjela živom vatrom!

I onda, još malo naprijed ako prošetaš uz ogradu bazensku, naići ćeš na još jedna otvorena vrata i videti odaju ispunjenu (pretežno) ženama i djecom. Priča kaže da je to također posvećeno mjesto, spomen-mjesto na kojem je nekoć bilo gusto isprepleteno žbunje ruža. Padajući iz visine, tijelo je Poslanikovo zadržala mreža od ruža izatkana, pa je ostalo potpuno zdravo i neoštećeno.

U kutu je sobe izvor: bivši izvor koji je natapao bivše ruže.

Oblijeće me dječak s kuhinjskom vagom u ruci i moli: "Gospodine, izvagajte se. Ko na život svoj polaže, taj se često važe... Molim vas, stoji samo 100 lira, gospodine..."

Doduše, znam koliko sam težak, no stajem na vagu bosonogog i prljavorukog dječaka. Lice mu je stegnuto u prepoznatljivu dječju patnju. Vodim ga pored ograde jezera i turbeta divanskog stihotvorca Nebija u drugi dio Anzerkina vrta, u "lokantu". Častimo se kolom i nudim mu posao "vodiča" po Urfi.

Dječak je iznenađen i opna bijede iščezava, pa se siromašak preobražava na moje oči u pravo dijete, u ljupkost što slijedi iza svake pretvorbe "ružnog pačeta" zaklonjena sjenkom neimaštine. Sada mu pristaje ime koje nosi, Husein, "ljepuškasti". Davno je prestao ići u školu. Ishranjuje, pripomaže svoju brojnu obitelj. Njegov se život ne može utkati u sretna rješenja pučkih mitova, bar ne za sada.

Pitam ga što zna o kralju Nemrutu.

Kaže: "Njegovo je prijestolje na brdu." To je sve? Sliježe ramenima, brani se kratkim smiješkom na rubovima usnica.

- Nemrut je bio kralj - pričam mu - o kojem povijest ništa ne zna, pa ga i ne spominje u udžbenicima. Možda nije nikada ni postojao, nego je narod, kroz tisuće godina stvorio njegov lik i ispunio podacima njegov život, posuđujući iz životopisa raznih kraljeva i silnika koji su upravljali svijetom..."

Pričam mu, a on - ni da trepne! Najposlije:

- Tako je to bilo, ko bi rekao! - kaže poluglasno. - Ma, dobro, a ko je onda napravio tvrđavu na našem brdu?
- Grad su u početku naseljavali Hetiti. Kasnije su došli Huriti i gradu dali ime Orhoe. Od njih ga je preoteo Aleksandar Veličanstveni i preimenovao u Edesu. A tvrđu, ko je podigao, zaista mi nije jasno... - pričam, pomalo se čudeći i sam.
- Ja znam da je to bio kralj Nemrut! - reče dječak odlučno.
- Jedino ne znam kad je živio...i kad je umro - dometnu tiho.

Allah nagrađuje i kažnjava ljude prema njihovim djelima. Kralju Nemrutu dodijelio je dug život, e da bi se namučio, u strahu i mukama što duže poživio. Dane mu je ispunjavao patnjama nesanice, pa kralj prokune dan kad se rodio...

Kad bi čovjek znao što ga sve očekuje do zadnjeg, sudnjeg trena! A kralju Nemrutu dosuđen je ovakav kraj života.

Jednoga dana među danima kralj je nadgledao vježbu svojih vojnika.

Bili su postrojeni u blistave čete, s oružjem i u oklopima kojim su utjerivali strah u kosti svim susjednim narodima. Iznenada, sunce se zamrači i vojnici podignuše oči prema nebu: cijelo je nebo, od jednog ruba horizonta do drugog svog oslonca na suprotnim brdima, bilo prekriveno, kao zastorom zastrto, neobičnim mušicama u gustim jatima, u strašnim i nepredvidljivim!

Vojnici pobacaše sjajno oružje i rastrčaše se na sve strane. Tražili su, gonjeni strahom, neki mračni, zaklonjeni kut. I sami je kralj, silni Nemrut, bog na zemlji - potrčao što je brže mogao sigurnom mjestu zaštite.

Bježeći, kralj je vidio vojnike kako posrću i padaju: mušice su im ulazile u oči, u uši, u nosnice. Kralj najposlije utrča u svoju palaču.

Uletje s dušom u nosu u neku odaju, u kutu spazi škrinju i pomisli: "U nju ću se uvući, u njoj ću se zasigurno spasiti od napasti koja nas je snašla!"

Tako i uradi: skutri se silni kralj u škrinju, povuče poklopac za sobom i s olakšanjem odahnu.

Ali, u mraku škrinjice kralj nije bio sam.

Osim njega, u njoj je našao sklonište još jedan nevoljnik. Jedna mušica slomljena, osakaćena krilca... Zasigurno je i ona mislila kako je našla sigurno utočište gdje će na miru zacijeliti rane. Polako je počela puzati po kraljevu tijelu i kralj je, obuzet strahom, nije osjećao. Mislio je samo o tome kako je, eto, uspješno spasio glavu! Nije osjetio čak ni kad mu je mileća mušica uplazila kroz kraljevsku i božansku nosnicu - i, malo-pomalo, ušetala u samu glavu.

Nakon nekog vremena kralj je osjetio strahoviti bol što izbi iz dubine mozga! Je li iz sljepoočice, je li iz potiljka - nije bio siguran. Bol je zabubnjala strahovitom silinom, pa se kralj stade lupati po glavi od jada i nevolje. Začudo, udarajući se šakama po glavi - boli nestade. Ali, nakon nekoliko minuta, bol se iznovice javi, još prodornija i dublja. Nemrut u strahu i samrtnom znoju, lupnu glavom o poklopac škrinje, pa boli, gle, opet nestade.

Kad bi god lupnuo po glavi, mušica bi se primirila, osluškujući valjda kakva to lupa dolazi iz vana, ali bi, čim bi shvatila da joj ne prijeti nikakva opasnost - nastavila svoju šetnju kroz Nemrutove moždane vijuge.

Tako se bolno režanje ponavljalo sve dok kralj ne bi ponovno, svaki put sve jače, udario po svojoj vlastitoj glavi. Tako se to nastavilo i kad je izašao iz škrinje, i kad je minuo dan i kad je izmaknuo cijeli mjesec dana, pa i godina, a najposlije i kad je zaokruženo puno desetljeće.

Kralj je patio kao niko na cijelom svijetu.

Jednoga dana u slavni kraljev grad dođoše dvojica pehlivana s golemim maljevima. Kralj ih pozva i dade im posao.

"Kad vam dam znak, udarite me maljevima po glavi" - tako im je naredio.

Pehlivani se zgledaše, ali što se tu može: kraljeva se valja slušati. Dvorjani su šaputali tajne iz kraljene odaje: "Prvo kralj vikne: VUR! (Udri!), a pehlivani zamahnu zdušno odapinjući: HA! I tako se stalno čuje: Vur-Ha, Vur-ha, Vurha! Ponekad zapravo i ne znaš je li baš to, ili su slični glasovi..."

Narod je s nasladom prepričavao kraljeve muke koje su ga zadesile za sve što je učinio i njima i Ibrahimu, Božjem miljeniku.

Iz glasova koje su čuli dvorjani, vremenom su, kažu nastala dva slična sloga: Ur-fa! Tako su, puno kasnije, u šali počeli nazivati svoj grad.

Urfa.

Dakako, to je pučko objašnjenje porijekla imena grada. Ime je moralo izroniti iz drugih izvora. Možda ga je kralj Nemrut sam dao, noseći sjećanje na raskošni prijestolni grad Ur iz zelenog polumjeseca.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net