Kajan, Ibrahim

Možda je baš na današnji dan (a danas je 26. VI. 1990), prije pet tisuća godina biblijski Terah (a kuranski Azer), zaprašivao svoje bose noge na putu gazeći prema gradu Haranu, cilju kojemu se, evo, i ja primičem vozeći se urfanskim minibusom.

Promiču polja puna žita. Boja zlata nezaustavljivo plavi cijelim prostorom, samo je dijeli asfaltna traka, poput strelice ustremljene jugu, na lijevu i desnu stranu. Je li ovuda prošao Azer sa svojim sinovima, nevjestama i unucima? Ili je došao sa suprotne strane, gledajući u Harran kao grad na sjeveru?

U Postanku piše ovako: Ovo je povijest Terahova. Terahu se rodio Abram, Nahor i Harran; a Harranu se rodio Lot. Harran umrije za života svoga oca Teraha, u svom rodnom kraju, u Uru Kaldejskom. Abram se i Nahor ožene.

Abramovoj ženi bijaše ime Saraja, a Naharovoj Milka; ova je bila kći Harrana, oca Milke i Jiške. Saraja bijaše nerotkinja - nije imala poroda...

Potom Biblija nastavlja ovako: Terah povede svoga sina Abrama, svog unuka Lota, sina Harranova, svoju snahu Saraju, ženu svoga sina Abrama, pa se zaputi s njima iz Ura Kaldejskog u zemlju kanaansku. Kad stignu do Harrana, ondje se nastane.

Ptice iznenada izlijeću iz žita, iz hrane obilate što tako izdašno i raskošno nudi svoju dobrotu zemlje po kojoj su hodile noge onih kojima su ljudi podigli spomenike u živim srcima. Ali, nenadano, pomislih: u biblijskom se putopisu potkrala krupna greška! Ako je Terah poveo svoje sinove iz Ura Kaldejskog u zemlju kanaansku - onda ga put nikako nije mogao voditi preko Harrana!

Ur se nalazio u Babiloniji, u zelenom polumjesecu među razvedenim rukavcima rijeke Tigris. Između Ura, odakle je krenuo, i Harrana, u koji se naselio, zamišljeni je pravac koji spaja jugoistok i sjeverozapad, dakle zamišljena cesta dugačka tisuću i više kilometara. Da bi došao u Kanaan, Terah je morao skrenuti negdje na polovici puta prema Harranu - prema zapadu. A nije! Minibus skreće s glavne ceste, pored table obojene u žuto a na kojoj je ispisano krupnim slovima: HARRAN. Otkuda ime gradu? Je li ga dobio po sinu Terahovu, Harranu, umrlom prije nego što se obitelj odlučila napustiti Ur Kaldejski? Biblija ne nudi čak ni slutnje na takvu zamisao. Grad je već imao svoje ime: Harran. Djeca su dobivala imena, nerijetko, po mjestima rođenja, ili su im pridodavana rodnim imenima. Ni jedna povijesna karta ne upisuje u zemljopisnu mapu postojanje Harrana pored Ura Kaldejskoga.

Postoji samo jedan Harran, grad uzvišenih ljudi, Božjih poslanika - a to je ovaj kojemu se nalazim na kapijama nevidljivim! U vrijeme Terahova dolaska, grad je već bio star i prastar, krcat neobjašnjivom slavom!

Kad stignu do grada, ondje se nastane - piše Biblija i dodaje: Dob Terahova dosegnu dvjesta pet godina; i onda Terah umrije u Harranu.

Za razliku, muslimanska predaja nepovijesnog vremena Božjih poslanika nudi potpuno prihvatljivu i racionalniju inačicu: Azar, dakle Terah, u pratnji kralja Nemruta (koji, u težnji osujećenja proročstvima najavljena sloma svoje vlasti i svoje kraljevine, premiješta prijestolje iz Donje u Gornju Mezopotamiju, u prostor današnje Urfe), nastava ovaj kraj. Ovdje će vam čak i dijete ispričati tajnu Ibrahimova rođenja (u spilji urfanskoj), i evocirati njegovo putovanje prema "zemlji kanaanskoj".

Muslimanska verzija dakle podvlači drugu činjenicu: Abram se nije rodio u Uru; Njegovo je rodno mjesto Urfa! Da bi se došlo u Kanaan, potpuno je jasno ovoj verziji, moralo se proći kroz Harran. Potpuno je prirodno da je, po takvu gradu, sretni otac Azer/Terah nadijenuo ime novorođenu sinu - Harran.

Spuštam nogu na svetu zemlju. Ali, to i nije zemlja, to je tako sipka prašina, koja se i na najnježniji dodir podiže u oblacima poput pudera. Nespretnošću, iz ruku mojega suputnika Nizozemca isklizne plastična vrećica: taj pad podiže gusti oblak u kojemu sam jedva nazirao siluete kalifornijskih mladića i mladolikih Japanaca. Smijući se, pređosmo izravnat prostor što se uzdizao poput kakve terase, pa zastadosmo na rubnom kraju: prizor u dolini bio je neslućen, dozvan iza sna, čudesan i potpuno nestvaran! U udolini vidjesmo kuće u nizovima, ali kakve!

Ovalne, jajolike kuće, kuće "kolumbovih jaja" savršeno planski poredanih!

Naša se grupa jednostavno rasprsnu i svaki od nas pođe, ne gledajući kuda gazi, niz strminu. Tada ostavih grupu koju nisam ni birao ni sastavljao, pa se zaputih sam, nekim vlastitim pravcem niz kosinu oštra pada, prema naselju. Sporo sam silazio okrećući se lijevo i desno, ne vjerujući u stvarnost, u zbiljnost gradića u koji ulazim. Oblačić prašine otiskivao se od naselja i žurno mi se primicao.

Nekoliko minuta kasnije, preda mnom je stajao mladić, širokog, prijateljskog osmijeha, s rukom ispruženom u pripremljen pozdrav dobrodošlice. Imao je dvadesetak godina, obučen u modernu europsku odjeću, crvenkasta lica opaljena suncem.

- Ja sam Ibrahim! - rekao je. - Dobro došao u Harran!

Držao sam u desnici njegov čvrst dlan, začuđen slučajnosti.

- Nećeš mi vjerovati, kažem mu, i ja sam Ibrahim!
- Ti si veliki šaljivdžija! - obješenjački se nasmijao moj imenjak, i, dakako, odbacio svaku mogućnost da se "neko usred Europe zove Ibrahim", a uz to, ne samo "da nije Arap, nego nije ni Turčin!"

Ibrahimovom dobrotom pružena mi je prilika da iz najneposrednije blizine razgledam dvije kuće neobičnih arhitektonskih izvedbi.

- Tu stanujem - reče pokazujući na jednu od kuća.

Ušli smo u dvorište, neograđeno. Prst mu je bio uperen u prizemnu kućicu, okrečenih zidova, bijeloj kao kreda, s ravnim krovom. A ispred kuće stajao je golemi, divovski krevet! Žičana mreža podignuta mu je od zemlje najmanje dva metra, zategnuta metalnim okvirom, a okvir lemljen među čvrstim željeznim stubovima.

- Vidiš, najmanje nas četvoro može spavati, a da nam nije tijesno. Da, koristimo ga samo ljeti. A podignut je zbog životinja... - objašnjavao mi je.

Lijevo od "moderne" kuće stoje dva ozbiljna, uzdignuta "jajeta", nastambe drevnih vremena. Građene su od nepečenih opeka i gline. Od istog materijala i na sličan način, u potonulim vremenima, izidane su građevine u Egiptu, Jordanu, Libanonu... Neke traju tisućama godina, do danas, prkoseći mramoru i željezu, pa mi se sada javljaju u sjećanju visoki zidovi palača kraljeva i crkvica majušnih mrtvog koptskog grada Bagavata viđena u golemoj egipatskoj pustinji. I tamo su gradili baš tako: sušenom opekom i glinom umiješanom u slamu.

Ibrahim otvori vrata kuće svojih predaka.

- Osjećaš li kako je svježe? - upita me. Zidovi zadržavaju svježinu pred naletom ljetnih vrućina, ali i toplinu u zimskom dobu. Pogled mi pliva preko vreća graha i žita, preko drvenih kaca sa širom i obješenih polutki suhoga mesa. U susjednoj, istovjetnoj kući, spojenoj s ovom kratkim tunelom-hodnikom, skladište je kukuruza...

Iz dvorišta su se čuli glasovi Ibrahimova prijatelja i mog suputnika iz Nizozemske. Nizozemac je držao u desnici limenku coca-cole, a u lijevoj svoju nerazdvojnu plastičnu vrećicu.

Pošli su prema zidinama haranske tvrđe, pa i nama predlažu da im se pridružimo. Ali, nailazimo na grupu seljaka uz vršalicu, odjevenih "na arapsku", na cik-pauzi, uz čašicu nezamjenjiva turskog čaja. Troje-četvero ih je, i jedna žena među njima.

Široki su im osmijesi i ruke su im pružene prema nama. Nude nas čajem. Smežurana lica, naborana koža zemlje. Gledam ženine ruke: njezine su nadlaktice istetovirane neobičnim šarama, pa me te šare i iglin vez vraćaju u Bosnu, u Fojnicu gdje sam prvi put u životu vidio tetovirane ruke katoličkih žena. Govore arapski, a moj mi imenjak prevodi na turski: ko smo i zašto putujemo po svijetu - zanima ih.

Na rastanku s ljudima na gumnu haranskomu, Nizozemac otvara svoju šuškavu vrećicu i vadi iz nje dar, knjigu, pa je pruža na uzdarje najstarijem među njima. A knjiga koju je pronio kroz cijelu Tursku, na turskom je jeziku i zove se - Biblija. U njoj se spominje, eto, baš ovo mjesto, ovo gumno, skriveno u imenu grada: Harran.

I istu takvu knjigu daruje mom imenjaku Ibrahimu, mladiću živih gesti i žive inteligencije.

"A o čemu knjiga govori?" - pitao je Ibrahim čovjeka iz goleme daljine.

"To je Tora i to je Inđil... Biblija" - odgovario je upitani. Ibrahim je zbunjen, promrljao je nešto što je trebalo biti: Hvala, nije trebalo.

Tada je Ibrahimovo veselje splasnulo, pa je, iznenada, rekao:

"Ne bih išao na tvrđavu..."

Njegov prijatelj samo slegnu ramenima i udalji se, s Nizozemcem. A kad smo ostali sami, upita me:

"Zašto mi je dao ovu knjigu? Hoće da postanem kršćanin?! - govorio je s gorkim prijekorom.

"Svaka je knjiga dobra. Ne ljuti se... Mislim da bi je trebao pročitati, poslije nje bit ćeš još čvršći musliman..." - govorio sam ne izbjegavajući mu oči začuđene i zbunjene. Trenutak pomućenosti, to se u njima dobro vidjelo, pretvarao se u čistu, nepotkupljivu dječju radost.

- Dođi, nešto ću ti pokazati! - uzviknuo je glasom u kojem je odjekivala tajnovitost i prijateljska povjerljivost.

Izveo me iz naselja, pa se nađosmo na blagoj, valovitoj i razrovanoj padini. Pokazivao je prstom i govorio:

- Gledaj! To su otkrili strani arheolozi, a i ja sam radio s njima. Kopali smo dvije godine. Zar nije čudesno!

Temelji, temelji, temelji. Dijelovi podova, divovske posude. Tu su bile sobe, tamo dvorane prostrane! Nema nikakve sumnje: na ovom je mjestu, u nekom izgubljenom kalendaru, stajao prostrani i visoki dom, palača, carski zamak! U njemu je istodobno moglo stanovati stotine ljudi! Zamišljam ga, taj kraljevski dom, i vidim kako svjetluca u najtamnijoj dubini moga sjećanja dok silazi u početne slojeve vremena!

(Nekoliko mjeseci nakon mog poznanstva s Ibrahimom, u Zagrebu, jednoga dana polovicom mjeseca listopada 1990., pročitah u Vjesniku vijest neke svjetske agencije: U jednom mjestu jugoistočne Turske otkriven je dio naselja starog devet i pol tisuća godina". To je bilo - to!)

A dole, gotovo na rubu horizonta, podiže se pročelje visoka zdanja, samo lice sačuvano neke građevine što je ostala bez ostalih svojih zidova.

I toranj, četverokutan. U malom Harranu, otkuda tolika građevina, i zašto, čemu je služila, najposlije - što poručuje?

- To su, što vidiš, ostaci najstarijeg sveučilišta. Tako kažu arheolozi, za ono dole, one ruine uz toranj - čujem Ibrahimovo objašnjenje. A onda nastavlja nizom riječi koje sada slažem u rečenice. Sjećanje je slabo, i trudim se da ih sve saberem i okupim na jednom mjestu, u ovom zapisu o Haranu.

"Sanliurfa i Harran Ovalari" - tako ljudi nazivaju "Domovinu Božjih poslanika". Spuštamo, to je gotovo sigurno, svoja stopala na ista mjesta gdje su već ranije zastajkivali, stajali i hodali Ibrahim Pejgamber, Zulfikar Pejgamber, Lut Pejgamber, Ejjub Pejgamber.

Po čvrstom uvjerenju ljudi, u gradu mog prijatelja Ibrahima, neko je vrijeme živio i Poslanik Šuajb (Jitro, Jetro ili Raguel). U sanliurfanskom kotaru je, da ti objasnim (kaže Ibrahim), i selo Ačkale. U narodu se zove Šuajbovo selo.

... Šuajb je bio punac nikom drugom nego Musi a.s. Po vjerovanju muslimana i po predajama koje prenose iz naraštaja u naraštaj - Šuajb je bio slijep u oba oka... U Tevratu (Starom zavjetu), Šuajbu je ime Jetro ili Jitro.

Musa je, nakon prvotnjeg bijega iz Egipta, došao u njegovo pleme i tu zatražio zaštitu i skrovište. I tu ostao deset godina...