Kajan, Ibrahim

Na nevelikoj udaljenosti između Mekam-i šerifa i Ulu džamije, zaustavljao sam bajramske prolaznike pitajući ih jesam li "na dobru putu" prema svome željenom cilju: želio sam klanjati podne namaz u prvoj džamiji grada Tarsusa i proučiti Fatihu nad mezarom Danijala alejhisselama.

Kad sam se osvrnuo tražeći još jednog mještanina za svoje pitanje - vidjeh širom otvorene dveri džamije, s unutarnjom dubinom hladovitom, desetine potpornih stupova i zijev mrtve tišine.

Pred njom je, većom površinom malo podignut, popločan prostor, a dio pred samim vratima - spušten za jedan basamak. Tako je i cijeli pod džamijski "za basamak" ispod razine ulice kojom sam došao. Sve što vidiš, što je kameno, od zidova i stupova, od traga dlijeta učinjena u neko daleko i potonulo vrijeme - seže u najdublju antiku, onu koju se stoljećima kasnije naslijedili Rimljani, a koje su najposlije prihvatili turanski Seldžuci u svom silovitom izlasku na historijsko svjetlo, spremno pretapajući, kao u nedoličnoj metamorfozi, hramove prošlosti u hramove budućnosti! Zato i jest sve tu što je i bilo kada su stigli prekriveni prašinom: rukama Fidijinih učenika izvučene fuge, ornamenti, cvjetovi, utisnuti u sada vrlo sjajne i "izlizane" stubove koji služe kao dovratci, podupiru svodove, služe za sjedenje.

To je ta džamija: Ulu camisi. Rijetka je na svijetu ako se zna da je u njoj mezar - za one koji vjeruju - Božjeg poslanika, jednog vrijedna svakog divljenja - Danijala, veličanstvenog tumača snova pred kojim su čak klečali i divlji lavovi, poput mačica, zahvaljujući potajstvu neprozirnih velova koji zaklanjaju Onoga koji sve zna.

U prostranoj je džamiji bilo mirno, u njoj je sve sličilo divnom popodnevnom snu. Obišao sam sve njezine kutke, ali nigdje ne pronađoh ono što sam tražio. A to što sam tražio nije igla, i svakako se moralo vidjeti - bar iz aviona (u nisku letu!). Gdje je njegov mezar? Gdje je mezar s fotografije koju nosam u svojoj torbi, isječenoj iz turskog dnevnika Hurriyet?! Već strepim da sam krivo preveo jasan članak, zaobilazeći jedinu neprirodnu "arhitekturu" koja me zatekla već na samom ulazu, recimo trijemu: sklepanu odajicu od šperploča, s vratima zastakljenim mutnim džamom. Vraćajući se dakle, spazih pred njezinim vratima jedan ruksak "strane proizvodnje", prislonjen kao slučajno, s knjigom na vrhu koja samo što nije skliznula na pod. Turkey, piše na njoj. "Vlasnik joj je, morebit, iza ovih vrata" - pomislio sam. Podigao sam ruku prema kvaki, vjerujući da ću, čim otvorim, spaziti Amerikanca u razgovoru s džamijskim imamom, koji tu, evo, ima i malo privatno sklonište.

Pritisnuh. Odškrinuh. Oslušnuh.

Unutra je samo prigušena svjetlost i samo duboki mir. Odgurnuh vrata kao da mi je neko odgurnuo vlastitu ruku: pred mojih zapanjenim očima stajao je, meni nasuprot uzduž postavljen mezar Danijala Hebrejca, prijatelja Nabukodonosorova i još dvojice perzijskih velikana-drmatora cijeloga svita! Sanduk je od mramora, njegov poklopac na dvije vode, prekriven blistavom čohom, crnom i zelenom, s bojama koje se prelijevaju i mijenjaju s promjenom tvog mjesta, s ajetima od čista zlata. Nad glavom Poslanika koji se sada zasigurno nalazi u Božjoj blizini, četvrtasti je zaslon u kojem su urezana zlatna slova: Ovo je mezar Daniala Pejgambera. El Fatiha!

Kada je halifa K... osvojio Tarsus, među prvim zgradama pred kojima svaka vlast postavlja najprovjerenije i najodanije straže, svakako su upravo one pred koje su se postavljale u svim vremenima koja su prošla, kao i u vremenima naših dana: zgrade u kojima su vrijednosti kojima se kupuju cijele pokrajine i države, a ne tek mali i lomni ljudi: pare, dakle, pare u raznim oblicima. U zlatu i briljantima, u šarolikosti Alibabina blaga svih vrsta i fela - zlatnim polugama, krunama, ogrlicama, naruknicama, lančićima, briljantima, svekolikim magičnim sjajem što najčešće obara ljudsko srce!

Kad su halifini službenici započeli posao "zlatne inventure", kad su popisali krupnice, sitnice, i nevjerni zlatni sitneš, ostao je, u kutu jedan čudan sanduk, jedan neobičan sanduk za koji im se čak učinilo da ničem pametnom nije mogao ni služiti, osim da stoji tu, u tom mrklom ćosku.

Pokušali su ga otvoriti, ali sanduk je bilo vrlo teško otvoriti. Bio je od klesana kamena, masivan i čudan, predmet koji ni po čemu nije pripadao ostalim predmetima u zlatnoj gradskoj riznici. Pozvali su radnike čija je snaga prijetila i pritiskala i pokušavala da bar malo otpeći kameni pokrov kamene zagonetke. Potom su donijeli metalne poluge, zašiljene i tvrde - i lagano poput usporena sna, poklopac je započeo puzati, vrišteći i grebeći kao živ čovjek koji se otima. Najposlije, poklopac se odmaknuo dovoljno da su se svi podigli na prste u bacili pogled unutra, osvjetljavajući ga bakljama i sjajem svojih zagriženih očiju.

A unutra je ležalo, kraljevski odjeveno, tijelo čovjekovo! Plamenu baklji vraćala se zlatna rijeka u odsjaju što su se vraćale s njegovih halja, njegove dijademe i njegova prstena. Čelo mu je bilo blijedo, očni kapci smireni i zatvoreni, brada podrezana, u kratkim i gustim kovrdžama.

Bakljonoši je, zaprepaštenom i potpuno izgubljenom, iskliznula baklja iz zaboravljene pesti!

Halifini službenici potrčali su prema izlaznim vratima.

Kada se smirilo njihovo srce, ponovno su se vratili predvođeni nekim znamenitim alimom koji je tjerao svojim probranim riječima džine i šejtane daleko od dobrih ljudi.

On se propeo nad Allahu dželešanuhu znano tijelo doputovalo iz potpuno nepoznatog dana i mjesta, pa stao diktirati pisaru koji je zaklanjao lice od silna zorta koje je treslo njegove ruke... Alim je opisivao halje, prebrojio sitne bisere u dijademi, nije zaboravio ni posmrtne papuče, a najposlije je spomenuo i počešljanu bradu tajnovita mejita, koji kao da je tek izdahnuo, te prsten na prstu domalom, prsten s urezanim likom mladića i s dva grdna lava urezana, kako su klekla pred noge momkove, poput pudlica!

Pismo su smotali i predali glasniku s brzonogim konjima da ga uruči u ruke samom halifi u Bagdagu.

Kad je halifa pročitao knjigu, zaplakao je i odgovorio:

"... Allah dželesanuhu zna, a ja vam kažem da je to Danijal Božji poslanik koji je vjerovao Tvorcu se svom obraćao i Gospodar mu je dao vlast nad lavovima, i obdario ga dubokim spoznajama o javnom i tajnom..."

Kaže se: Kada je Nabukodonozor zauzeo Jeruzalem i zaključio zapremu zemalja židovskih, i samog Jojakima, cara judejskog zarobio, poželio je odgojiti u kaldejskom duhu mlade židovske careviće i kneževiće. Na dvor babilonski priveli su mu četvoricu koji su se pokazali najbolji u svemu: po ljepoti, po inteligenciji, po carskim manirima. Zvali su se Danial, Hananij, Misael i Azarj. Dječaci su vjerovali u Gospodara svjetova i držali njegovih propisa: jeli su samo hranu dozvoljenu i stalno se Gospodaru svome molili. Zato im Bog dade da uče lahko poput lastavica, da razumijevaju sve knjige koje otvore, a Danialu dodade Svevišnji da vidi u snu i da razumije što drugi u snu vide.

Jedan san uznemiri duh kralja Nabukodonozora. San koji je usnio, toliko ga je zaokupio - da mu Bog učini da san zaboravi ali mu - uznemirenje i silni strah ostavi. Kralj pozva mudrace da mu protumače san kojeg se više nije sjećao. Ali, nijedan mu mudrac san nije mogao rastumačiti, budući da su smatrali da se ne može protumačiti san drugog čovjeka, sve dok im taj čovjek san ne ispripovijeda. Ali se san koji smo zaboravili - više ne dade ispričati. Jadni tumači snova! Završili su u lavljim jamama, rastrgani i prožderani.

Za to doznaše prijatelji Danialovi. Molili su Boga da objavi tajnu Danialu.

I Bog mu je objavi.

Danial reče kralju: "Tajnu koju istražuje kralj ne mogahu kralju otkriti mudraci, čarobnjaci, gataoci i zaklinjači, ali ima na nebu Bog koji objavljuje tajne, i on je saopćio kralju Nabukodonozoru ono što će biti na svršetku danâ. Evo tvoje sanje i onoga sto ti se prividjelo na postelji:

Na tvojoj ti postelji dođoše misli o tome što će se dogoditi kasnije, a Otkrivatelj tajna saopćio ti je ono što će biti. Iako nemam mudrosti više nego ostali smrtnici, ta mi je tajna objavljena samo zato da njezino značenje saopćim kralju i da upoznaš misli svoga srca.

Ti si, o kralju, imao viđenje: Gle kip, golem kip, vrlo blistav, stajaše pred tobom, strašan za oči. Tome kipu glava bijaše od čistog zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bedra od mjedi, gnjati od željeza, a stopala dijelom od željeza, dijelom od gline. Ti si promatrao: iznenada se odvali kamen a da ga ne dodirnu ruka, pa udari u kip, u stopala od željeza i gline, te ih razbi. Tada se smrvi najednom željezo i glina, mjed, srebro i zlato, i sve postade kao pljeva na gumnu ljeti, i vjetar sve odnese bez traga. A kamen koji bijaše u kip udario postade veliko brdo te napuni svu zemlju. To bijaše sanja; a njezino ćemo značenje reći pred kraljem."

"Ti, o kralju, kralju kraljeva, komu je Tvorac svega što postoji, dao kraljevstvo, i silu, i moć, i slavu - i u čije je ruke stavio, gdje god se našli, sinove ljudske, životinje poljske, ptice nebeske, i postavio te gospodarem nad svim time - ti si glava od zlata. Poslije tebe ustat će drugo kraljevstvo, slabije od tvoga, pa treće, od mjedi, koje će gospodariti svom zemljom. A četvrto kraljevstvo bit će tvrdo poput željeza, poput željeza koje se satire i mrvi; kao željezo koje razbija, kršit će se i razbit će sva ona kraljevstva. Stopala koja si vidio, dijelom glina a dijelom željezo, jesu podijeljeno kraljevstvo; imat će nešto od čvrstoće željeza prema onome što si vidio željezo izmiješano s glinom. Prsti stopala, dijelom željezo a dijelom glina: kraljevstvo će biti dijelom čvrsto a dijelom krhko. A što si vidio željezo i umiješano s glinom, oni će se miješati ljudskim sjemenom, ali se neće držati zajedno, kao što se ni željezo ne da pomiješati s glinom. U vrijeme ovih kraljeva, Bog Nebeski podići će tvoje kraljevstvo koje neće nikada propasti i neće prijeći na neki drugi narod. Ono će razbiti i uništiti sva ona druga kraljevstva, a samo će stajati dovijeka - kao što si vidio da se s brda kamen odvalio a da ga ne dodirnu ruka, te smrvio željezo, mjed, glinu, srebro i zlato. Veliki je Bog saopćio kralju što se ima dogoditi. Sanja je istinita, a tumačenje pouzdano."

Zatim: Kralj Nabukodonozor pade ničice i pokloni se pred Danialom. I reče kralj Danialu:

"Zaista je vas Bog nad bogovima i i gospodar nad kraljevima. Otkrivatelj tajna, kad si mogao otkriti ovu tajnu..."

Kralj uzvisi Daniala i dade mu upravljanje svim pokrajinama babilonskim i postavio ga starješinom svih mudraca babilonskih.

Kada je Danial bio tako visoko podignut, broj njegovih neprijatelja - na pravdi Boga Jedinoga! - umnoži se da im ni broja nije znao. Neprijatelja Danialovih i braće u vjeri njegove, tri vjerna prijatelja njegova.

Lukavstvo smisliše i kralja obvezaše: "Jedan je kralj i jedna je kraljevina naša, i zlatni je kip jedan kojem se svi moliti trebaju, a koji je kralj jedini podigao!" Pa kralj potpisa.

Kad to bi gotovo, optužiše Kaldejci kralju Nabukodonozoru: "Oni tebe ne obožavaju, ne štuju tvoje bogove; Bogu se svome mole neprastance...Smrt za njih tražimo, kako je potpisano."

Kralju srce uzdrhta. Sasluša optužbe na tri prijatelja Danialova.

Oni se pokoriti nisu dali strogoj naredbi, ne pognuše kičmu pred zlatnim kipom: primiše groznu kaznu na sebe! K peći ih, pune žarkog ognja, povedoše.

Kada su pored samog otvora plamenog bili, stražare njihove plamen ubi na tom mjestu, a svezani se sužnji izgubiše u užasnoj peći.

Bili su u plamenu i Boga Jedinoga hvalili!

I hodali su posred plamena i Gospodara svog molili.

A onda im se ukaza Melek, Anđeo Gospodnji, koji je od prvog hipa bdio nad njima: ubi plemenom stražare, izagna plamen iz peći, te usred žara zapuha kao rosni lahor, te ih oganj ne dodirnu niti im zadade bol ili kakvu neugodnost.

Svi su tada vidjeli Božju odluku: žive ljude na smrt sigurnu osuđene!

Nabukodonozor još jednom pade ničice pred Onim koji daje i oduzima živote kad On hoće i kome On hoće. Prijatelje Danijalove iznovice uzvisi na visoke položaje u pokrajini babilonskoj...

Nakon Nabukodonozora, kraljevstvom je babilonskim vladao kralj Baltazar.

Za jedne gozbe, učiniše pa prekršiše zabranu Nabukodonozorovu: Baltazar naredi da se donese zlatno i srebreno suđe koje je njegov otac Nabukodonozor davno iz hrama jeruzalemskog oteo, pa da iz njega piju pića što pamet odnose kralj, kraljeve žene i ljubovnice. Pili su vino i slavili svoje bogove, ali se iznenada pojaviše čovječje ruke koji po zidu ispisaše, nasuprot velikom svijećnjaku, po okrećenu zidu...

Kralj se gotovo zanesvijesti, a mnogi se razbježaše!

"Tko pročita ovo pismo i otkrije mi njegov smisao, bit će obučen u grimiz, oko vrata nosit će zlatan lanac, i bit će treći u kraljevstvu!"

Mudraci se izredaše: niko nije poznavao slova kojima je poruka napisana.

Kraljica kaza za Daniala.

Danial odbi darove, pogleda u ispis i progovori u gluhoj tišini pune gozbene dvorane:

"O kralju, Bog je Svevišnji dao kraljevstvo, veličinu, veličanstvo i slavu Nabukodonozoru, ocu tvome... No ti, Baltazare, sine njegov, nisi ponizio srce svoje..., ti si se podigao protiv Gospodara, dao si da ti donesu suđe iz njegovog Doma, i pili ste vino iz njega, ti, velikaši tvoji i tvoje žene i tvoje suložnice, hvaleći bogove od zlata..., a nisi dao slavu Bogu, koji u svojoj ruci drži dah tvoj i sve tvoje putove. I zato ti on posla ovu ruku koja napisa ovo pismo. A napisano je: MENE, MENE, TEKEL, PARSIN. A to znači:

Mene: izmjerio je Bog tvoje kraljevstvo i učinio mu kraj; Tekel: bio si vagnut i nađen si prelagahan; Parsin: razdijeljeno je kraljevstvo tvoje i predano Medijcima i Perzijancima.

Tada Baltazar naredi da se Danial obuče u grimiz, da mu se oko vrata objesi zlatan lanac, i da ga proglase trećim u kraljevtsvu.

Iste te noći, kaldejski kralj bi ubijen, a na prijesto zauze Darije, Medijac, star već šezdeset i dvije godine.

Darije rasporedi stotinu dvadest satrapa da upravljaju pokrajinama, a nad svih njih postavi Daniala, kojem niko ne nađe zamjerku.

A onda protivnici Danialovi spletku načiniše: nagovoriše kralja da objavi naredbu i zabranu - svaki onaj koji bi u roku od trideset dana upravio molbu bilo na kojeg boga ili čovjeka, osim na kralja, da se baci u lavsku jamu.

Zatražiše od kralja da je potpiše, a sve u slavu nepromjenjiva i vječna medijsko-perzijskog zakonika. Kralj ostavi svoj znak na pločici ispisa...

Znao je Danial za kraljevski znak. On ode u svoju odaju, pa stade uz otvoren prozor što gleda prema Jeruzalemu: pomoli se Bogu Jedinome, padajući na koljena klanjajući Mu se.

Tu je tri puta na dan Danial klanjao Gospodaru svjetova, pa ga spaziše nevjernici i kralju žurno dojaviše: Danial, onaj izgnanik judejski, ne mari za tebe, o kralju, ni za tvoju zabranu koju si potpisao: tri puta na dan obavlja svoju molitvu."

Kralj naredi da ga bace u lavsku jamu, s dubokim bolom u srcu: volio je Daniala i nadao se da će mu Bog njegov pomoći izbaviti ga.

Kada su stražari zatvorili orvor jame za Danialom, kralj zaplače i prokle ruku koja je potpisala naredbu i zabranu.

Noć je bila teška, kralja je zaboravio san: u ranu zoru ustade i trčeći pristiže lavskoj jami.

"Daniale, slugo Boga živoga! Je li te Bog kojem postojano služiš, izbavio od lavova?!"

Danial odgovori:

"O kralju, živ bio dovijeka! Moj je Bog poslao svog Meleka; zatvorio je ralje lavovima, te mi ne naudiše, jer sam nedužan pred Njim. Pa i pred tobom, o kralju, ja sam bez krivice."

Kralja zaspe radost cijeloga svijeta, pa povede dvorcu Daniala.

Zatvorih bilješke, zatvorih svete knjige iz kojih su bilješke prepisane i ovdje poredane.

Cijelo vrijeme boravka u Tarsusu, gdje god da sam bio, izranjao mi je grimizni mejit, lica puna blagosti sastavljena od svih lica koja sam u životu vidio i od kojih sam, svog Daniala, želio zamisliti.