Kajan, Ibrahim

Zbijeni u krcatom dolmušu, majušni Huseyin i ja, vozimo se haranskom cestom periferiji slavne Urfe. Jedan me mladić uporno gleda, smješka se, i najposlije promuca: "Govorite li engleski?" - pita me baš na tom jeziku.

"Biraz..." - odgovaram... na turskom pa se sad i ja smješkam. Što se tiče engleskog, Halil, kako je rekao da se zove, znao je upravo toliko koliko je rekao. I on će, kaže, s nama. Turski mladići s golemom žudnjom traže kontakte sa strancima. Mladi ljudi u ovoj zemlji vrlo malo putuju, pa su im slučajna poznanstva s ljudima iz bijeloga svijeta - prozori u svijet.

Zaustavili smo se pred zidom koji ograđuje muslimansko groblje.

Već s ceste vidim krovove džamije i ovalni krov turbeta, bolje reći - kultnog mjesta, zdanja koje natkriva podzemnu spilju u kojoj je, po čvrstu vjerovanju muslimana, u davna vremena sedam godna proživio i bolovao Božji poslanik Ejub, starozavjetni prorok imenom Job...

U ograđenom smo prostoru i čujemo samo prigušeni žubor turskog, a malo potom i njemačkog jezika. U trijemu je džamije tridesetak ljudi, sjede na klupama, pažljivo slušaju i promatraju neobična predavača. To su turisti iz Njemačke. Starac, s dugom bradom koja se povija poput obrnute baklje, imam, govori im o svetosti zemlje na kojoj se nalaže i značenju Poslanika čije su mjesto došli posjetiti. Turistički vodič prevodi njegove riječi u njemački.

Mekam ("sveto mjesto"), sastavljaju dva kata - vidljivi, na zemlji, podignut na stubove među kojima je razapeta i zategnuta mrežasta žičana ograda, te nevidljivi dio - pod zemljom. Pod kupolastim smo krovom: vidim stepenice što vode u podzemlje, zastrte tepihom.

Silazim sa svojim novim poznanicima. Ušli smo u odaju uklesanu u tvrdoj stijeni spilje. Zidovi su gotovo glatki, hladni i odbijajući. Cijeli je pod zastrt divnim tepisima, sa šarama i arabeskama koje potiču i uzbuđuju čovjekovu maštu.

Muslimani koje zatekosmo, uče dove, obavljaju namaz. Kršćani zuje svojim kamerama.

U pradavna je vremena na ovom mjestu ležao i patio u grdnim bolovima "strpljivi Job", Poslanik Ejjub, ovjekovječen u biblijskoj "Knjizi o Jobu". Priča kaže da je bio neki čovjek u zemlji Usu po imenu Job. O njegovoj neporočnosti i poštenju koje su ljudi isticali kao primjer drugima, nadaleko se pripovijedalo. Bojao se Boga i klonio zla. Imao je sedam sinova i sedam kćeri. Imao je nebrojeno blago: sedam tisuća ovaca, tri tisuće deva, pet stotina jarmova goveda, pet stotina magarica i vrlo mnogo služinčadi. Zahvaljivao je Ejjub a.s. na darovima kojim ga je Bog uzvišeni obasipao...

A jednoga dana Šejtan reče Bogu:

"Da, istina je, Ejjub čvrsto vjeruje, ali kad bih pružio ruku i dirnuo njegova dobra - brzo bi prokleo Boga!"

Tada Šejtan zatraži od Allaha da mu dopusti iskušati Ejjubovu postojanost, a Bog se, zaista, nije bojao za Ejjuba.

"Samo ti pokušaj!" - reče Bog.

Iblis, to je bio taj šejtan, sazva sve vragove pa im naredi da slobodno čine svako zlo kojeg se sjete i učine kući Ejjubovoj. Stade se stoka razboljevati i crkavati. Kad je sve pocrkalo, Ejjub je rekao:

"Hvala Allahu džellešanuhu".

Iblis se naljuti, pa žešće udari sa svojom družinom. Udari na sinove i kćerke dobroga čovjeka, pa baci na njih bolesti od kojih se ne ustaje s postelje. Stadoše umirati djeca, sve jedan po jedan... do posljednjega.

Ostaviše svoje roditelje i nađoše bolje mjesto na drugom svijetu.

Očeva je tuga potresala dušu, ali ni u jednom trenutku nije posumnjao u Božju opstojnost i u Njegove nakane. Zahvaljivao Mu je, uzdajući se i prepuštajući se volji Uzvišenoga.

Govorio: "Hvala Ti Bože jedini: Ti si mi ih dao, Ti si mi ih i uzeo."

Nakon nekog vremena, Bog upita Iblisa:

"Nisi li zapazio mog slugu Ejjuba. Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan: boji se Boga i kloni zla! On je još postojan u neporočnosti, pa si me uzalud izazvao da ga upropastim."

Ali Iblis odgovori:

"Koža za kožu! Sve što čovjek ima dat će za svoj život. Ali pruži ruku, dotakni se kosti njegove i mesa: u lice će te prokleti!"

Bog reče:

"Nek ti bude! U ruci je tvojoj: život mu samo sačuvaj!"

Iblis, ljutit, pođe u dom Ejjubov i zateče ga baš u trenutku kada je namaz obavljao. Prišulja mu se iza leđa i u trenutku dok je predavao selam, zaokrećuci glavu desnom ramenu, upuhnu mu svoj otrovni dah u nosnice.

Ejjuba snađe zla kob: zli prišt mu prekri cijelu kožu, od tjemena do stopala. Unutar tijela razgorjela se vatra koja je svu utrobu pržila žeravicom duboke boli i pakline. Rane se stadoše otvarati, ispuštati gnoj i smrad, pa se ljudi, jedan po jedan odvrnuše od njega i ostaviše ga potpuno samoga, predanog vlastitoj sudbini. Supruga bi ga nagovarala:

"Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!"

A Ejjub bi odgovarao:

"Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo dobro, zar onda i zlo da ne primimo?"

Ostavljen od svih, Ejjub potraži sklonište - u ovoj zaklonjenoj spilji.

Potpuno sam, zamirući od bolova, u njoj je proživio sedam dugih godina.

Pred kraj više nije mogao pokretati tijelo, niti klanjati namaza. Namaz je klanjao tek pokretima jezika i očiju. Jedanput prostenja i zamoli bolnim glasom:

"O, Bože, oslobodi moje tijelo tegoba golemih, Ti, najmilostiviji od milostivih!"

U tom trenu mu se ukaza Džebrail, pa progovori s ljutnjom u glasu:

"O Ejjube, što to radiš! Miješaš li se to u Božje poslove?! Žališ li se to?!"

Poslanik odgovori:

"Ne, ne žalim se. Ali, uskoro će mi bolovi jezik okovati i više ga neću moći pokretati u molitvi - pa kako ću se Bogu jedinome zahvaljivati? Eto, toga se bojim..."

Bog odluči osloboditi Ejjuba od svake patnje, pa mu, preko Džebraila poruči da izađe iz spilje, pa da uradi kako mu kaže:

"Udari nogom o zemlju, eto hladne vode za kupanje i piće!"

Ejjub se teškom mukom izvuče iz tamne pećine i dopuže do stabla u blizini. Udari nogom u zemlju. Zemlja se uruši - i bogat izvor šiknu...

Stojim na izlazu iz turbeta. Iza leđa mi je bijela ploča mramorna s riječima Ejjubovim kako ih navodi Kur'an Mudri, turskom jazijom ispisanih:

Sen esirgeyiciler esirgeyicisin, a ispred sebe vidim Huseyina, baš na mjestu gdje je, po predaji, izvor koji Bog dade Poslaniku.

"I uzmi rukom svojom snop šiblja zelenoga, i njime udaraj po tijelu svojemu, samo zakletve ne prekrši!" - citira Kur'an Allahovu uputu.

Ejjub opra svoje tijelo vodom izvorskom i stade udarati po njemu snopom zelenih grančica. Rane stadoše nestajati a koža poprimati izgled zdrava tkiva, kao djetetova.

I danas narod dolazi i prenosi priču o ljekovitoj vodi Ejjubova izvora.

Turistički vodič privodi svoje stado. Nijemci začuđenih očiju i crvenih obraza piju i nalijevaju vodu u termosice. I kažu:

"Ko bi rekao da Turci, muslimani, tako pobožno vole našega proroka Joba!"

A imam kaže:

"Strpljivi Ejjub pouka je golema za sve pravovjerne. Vjera drži ljude uspravnim, svejedno okreću li se oni strani časna Jerusalema ili strani uzvišene Mekke, majke svih gradova."

Na žutom metalnom stubu, ispod ploče s natpisom koja nas obavještava da se nalazimo pred Ejjubovom zemunicom, još je jedna obavijest ispisana rukom nevještom. Dobrovoljne priloge, kaže nepoznata ruka, možete dati za podizanje još jedne Ejjubove džamije na ovom mjestu, džamije samo za žene.

Između stabala vide se novi zidovi koji vrlo brzo rastu. "Ženska džamija" će uskoro biti gotova, i bit će lijepa, i na lijepu će mjestu biti uzdignuta. U miru, toliko potrebnu današnjem čovjeku, njegovoj duši uznemirenoj...

Dječaci, moji suputnici, pitaju "što je bilo poslije", za njih dakako priča nikada neće biti završena dok ne saznaju što je bilo s Ejjubom...

- Poslije je Ejjub stekao još veće bogatstvo nego je ranije imao. Žena mu je izrodila nove sinove i nove kćeri.

Po knjigama drevnim, Ejjubov se otac zvao Mus, a povjerovao je u jednoga Boga onoga dana kada je, gledajući svojim očima, bio svjedokom neuspjela kažnjavanja Božjeg poslanika Ibrahima; gledao je lomačin plamen kako se gasi i kako se formira novo jezero.

I majka je Ejjubova bila jedna od Lutovih (Lotovih) kćeri iz grada Harana.

Božji poslanik Zulfikar, svjedoče islamske povjesnice, sin je Poslanika Ejjuba.

Raspitivao sam se o Poslanikovu mezaru, i ljudi mi odgovoriše da se nalazi u Ejjub Nebi Koyu, u blizini gradića Viransehir, u okrugu ovoga slavnoga mjesta Urfe. I Zulfikarov se grob nalazi u jednom obližnjem selu, ali mi nisu znali reći ono najvažnije - u kojem selu!

Valja primjetiti: u bližoj i široj okolici Urfe niz je naziva sela i manjih gradova što vuku svoje korijenje iz najudaljenijeg vremena, iz biblijskoga. Ne treba ni jednog trena smetnuti s pameti da se, ipak, nalazimo u prostoru golemih civilizacija Gornje Mezopotamije, i da tu žive ljudi izuzetna pamćenja koje se prenosi s koljena na koljeno.

Ovdje su ljudi, gotovo doslovno, memorirali cijele biblioteke, nenapisane doduše - ali svakako - ispričane!