Kajan, Ibrahim

Mezarišta su prostori sućuti i prisjećanja na one koji su bili i kojih više nema. Tu smo, na grobištima Bošnjaka (iz vremena kada su to zajedno bili i kršćani i muslimani) u Lebringu, na domak austrijskog Graza. Osamdeset četiri godine ovdje leže kosti mladih bosanskih lavova koji su "dali živote na Oltar Domovine (Austro-Ugarske)", a da ih (onamo) uopće nije vukao baš nikakav sirenski zov ni nacionalnog, ni ideološkog, pa ni nekog posebnog domovinskog sadržaja.

Mi bismo danas, 84 godine kasnije, kao njihovi potomci mogli pomisliti, zapisati i zaključno arhivirati: borili su se pod "tuđom zastavom", za "stranu državu" i "porobljivačku imperiju", za onu čuvenu "tamnicu naroda" iz udžbenika obiju Jugoslavija; što će nam oni, tamo?!

U tome je i bio razlog koji je izgradio cijeli "berlinski zid" između živih i mrtvih Bošnjaka, između prošlosti koja nam je morala nešto govoriti ali mi više ništa nismo mogli čuti. Nismo je mogli čuti, potpuno zaglušeni dernjavom naših učitelja.

Posjećivanje, sve masovnije, obilježja historijskih udesa našega naroda govori o nasušnoj potrebi živih da se održe, osobito sad, nakon strahovitih kataklizmi i posvemašnjih etničkih čišćenja na koja su nas osudili baš oni koji su stvorili versajsku i komunističku Jugoslaviju, pod čijim su (zajedničkim, naravno) bajrakom "slavno ginuli (i) Bošnjaci", da bi dobili pravo (in spi) - na ravnopravnost!

Što li će u budućnosti značiti komemoracije i spomendani obiljeavanja žrtava jučerašnjoj i današnjoj Foči i Srebrenici, ili onom nevjerovatnom nizu stalno otkrivanih bezdana punih bošnjačkih lubanja - ako sad spomendani žrtvama Monte Mellete (među kojima su gotovo svi Bošnjaci) u Lebringu - za neke predstavlja "mitologiziranje bošnjačke povijesti"? "Proizvodnju negativne povijesti"? Jer su se, kažu, "borili pod tuđim zastavama"! Kakve veze imaju "tuđe zastave" s gorkom povijesnom poukom iz koje bi Bošnjaci nešto trebali naučiti? Mali i nemoćni narodi ne uče teže zato, kako nas stalno uvjeravaju, što su listom sastavljeni "od glupog Muje i lijene Fate", nego što su im krvavom silom oteta sva prava, i što ih, "pametnija braća", stalno poučavaju načinom koji ispunjava zemlju bošnjačkim mesom.

Mitologiziranje! Zar je mitologiziranje ljudsko spominjanje onih samljevenih na ratnom stratištu na koje su otišli po diktatu neporecivih vojnih poziva svjetske imperije u čijom se sastavu našla i ona "zemljica Bosna", pa joj se nisu kao državljani oduprijeli? Zar se na njihovom mezaristanu ne može pročitati poruka ne samo prošlosti nego i budućnosti? Može, naravno. I one se govore: govore je najistaknutiji duhovni i kulturni, politički i vojni autoriteti austrijski i bosanski i talijanski, na način koji otvara horizonte budućnosti a ne vrata ropotarnica prevladane prošlosti.

I najposlije, što bi bio princip obilježavanja isključivo "pozitivne povijesti" iz koje, kao, ne postoji mogućnost rađanja mitova? Taj bi princip zabranjivao sve što nije, dakle, rođeno pod "našim bajrakom" i što nije označeno pobjedom. Pojednostavljeno, naravno, povijest bi nam bila vrlo čista i vrlo jednostavna: "naša" bi povijest bila samo ona obilježena stećcima sa znacima ljiljana i najnovija - otporom sa ljiljanovom zastavom. A što ćemo s ostalih 500 godina? Da obilježimo samo jedan jedini uspjeh? Bitku pod Banjalukom iz 18. st.; da je obilježimo ne u Banja Luci - nego u Zagrebu, u 2000.?

Pa zar to nije paradoks najvećih povjesnih psina! Da, to je priželjkivano moderno doba u kojem pripadnici "malog naroda" misle da "proizvode povijest". Ne u svojoj Banja Luci, nego kao "dijaspori" u Zagrebu.