Alba, zadnji Mostar
|
|
Prah sumnje ljuvene kruni ti se
s ruba usne Zastire me jedna ruka Kad je skupljena čaška, čuva leptira U krhkoj ravni, druga unezvijerena Ta bliskost ima svoje oči usta kosu pa dok te jedna ruka zaklanja u propnju sitnih žila cijelo se tijelo pretapa u britki mač i svako zrno praha što zasiplje umilni su pomoćnici skrivačima Onda, hitra panika već je ćirlik izustila! Bože. Gledaju nas skrhane riječi oko postelje: To je jutarnji prozor. To je zvuk padajućeg lista. To je, dok smo ovako mrtvi, smoreni. To je, da se vratimo - konačnim ustima |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |