Islamović, Mesud

29.

Ujutru sabahile, eto ti na vratima Zejnebi-hanume. Nije bio običaj, ali došla. Osjećala je potrebu da vrate dio bogate nagrade za obavljen posao, kako su znale i srcem radile. Sve je vratila dostojanstvom i priznanjem. Ušla je. Šemsi-hanuma, van sebe obilazi, podmeće šilteta. Zejneba je smiruje. Onako, kako samo njima, Ajši-hanumi i Zejnebi dolikuje, tiho, bez uzbuđenja i žurbe.

- Eto, sve je dobro, ako bog da, tvoj će Juso za dvadeset i jedan dan na nogama biti. Evo ti mehlem.

Šemsi-hanuma zausti, kako je bilo i šta je bilo.

- Svoje si čula i ostani pri tome. Ostalo je obavljeno kako pripada i kako treba da bude. Ajša ti poručuje da ne odustaješ od devet salijevanja strave, iako će se Juso podignuti i moći na nogama, kako rekosmo, za dvadeset i jedan dan.

Šemsi-hanuma uze kesicu iz čekmeđe i pođe Zejnebi. Ova je samo podignutom rukom i okrenutim dlanom lijeve prema njoj zaustavi, bez riječi.

- Došla sam da vratim što smo previše dobile. Nemoj dolaziti do devete strave. Dovedi i Jusu. Aha, evo ti bijelih ruža. Poslala ti Ajša. Veli da ste razgovarale o đulisiji. Ima đulisija za lijek, a ima i za ljepotu i miris. Žena si, pa treba da imaš oboje. Hoćeš da ti i ja objasnim? Ako imaš kada.

Zejneba se nasmija a smijeh joj ljudski. Običan. Šemsi-hanumi to bi začudo. Ona je mislila da su ove dvije sestre od nečeg od čega nije Šemsi-hanuma.

Uznemirila se Šemsi-hanuma, pa bi je pitala da ostane na konaku. Ljepota, kojom su je obasipali, u najtežoj muci je muči. Htjela bi da vrati, da nadoknadi.

Shvatila je iako su sirote, neće. Nije im do novaca. Uvijek im je previše. Zato svakome dodaju po neki savjet. Neku uputu, nauku. Evo, i ovo sada sa đulisijom, sve je to dio zahvalnosti što su site.

Uzimaju samo da ne propadnu i bez haljinke ostanu. Nikada ne kazuju koliko je potrebno da se dadne.

Kako bi nam njen konak unio svjetlosti i mira u kuću, pomisli.

Zagledala se u Zejnebu. Zejneba je tiho nizala kazivanje kako da Šemsi-hanuma pripremi đulsiju za miris, pa za lijek. Šemsi-hanuma je to već naučila od Ajši-hanume, a sada je gledala u Zejnebu i pratila kazivanje.

Ova žena je samo od duše. Otvorene joj oči. Gleda me i sažime. Moju svu uznemirenost prelijeva blagostima i mirom.

Unosi u mene riječima miris svoje čistote. Zavlači oči u sve moje strahote, koje se nadvise ovih dana nad našom kućom i krovom.

Raščišćava svu moju unutricu. Žensko u meni miruje. Vatru mi spaljuje i sakuplja ugljevlje. Nosi ih, baca, sakuplja trepavicama pepeo moje poganosti i vjetrovima nekim, nevidljivim, nečujnim u bespuća raspršava.

Osjećam se kao okupana beba. Povijena i položena da spava kraj prozora. Dopire miris cvijeća, cvrkut ptica, uspavljuje me i miluje. Očima duše i srca. Ova žena, čistotom svojom, moju prljavštinu goni iz mene.

Nije rekla, ali poslije ovih osjećanja, kao malog djeteta, shvati da je Zejneba došla da je malo razveseli, učvrsti, očisti i urazumi šta je život i da ga mirno, bez strasti primi uz sve blagodati, koje pruža mjerom i srcem. Za sebe, tako i za druge da ostavlja prostora uzimanju i davanju ovozemaljskog blaga i muka.

- Došla je da nam olakša. Dvije dženaze juče iz kuće, nije šala. Nisu nam u krvnom srodstvu, ali su preko naših srca prelivene. Ruku na srce, bolje, kad se već moralo to desiti, da se desilo ovdje. Gdje bi? Šta bi?

Malo joj glas u njoj zadrhta, pa preboli gdje bi Omer-efendija. Kuda bi? Ko bi njemu, odmahnu rukom, pa Murat-hafiz, đuturum, sam.

Zejneba je samo posmatrala Šemsi-hanumu i lagano iz zavežljaja vadila korijen Velike trave, nekog suhog lišća u krpici uvezano nešto paketića što može stati između prsta.

Takva četiri paketića. Sve je poredala pored sebe i pustila Šemsi-hanumu da gleda u nju, Zejnebu, i razmišlja, da sapere sa sebe muku i čista da joj se obrati.

Ni Zejneba ništa ne kazuje o dženazama. A, povod su one. Jest, ono za Jusu, ama kazale su da ja dođem. Ono, htjele su da saperu preveliku plaću za utrošen trud i poklonjenu ljubav srcem i dušom. Sve je ovo za mene opasno. Nagla sam. Ko zna hoću li ja izdržati.

Opet mi se neki Iblis uvlači pod kožu. Mravi me poduzimaju. Ne mogu. Goni me da vrisnem, da rascijepam haljine. Sinoć sam prišla Jusi. On se pokrene, ama ni jedan mu ranjenik nije ravan.

Ustala sam ko zna u koje doba i sav džugum ledene vode u hamamu sasula po golom tijelu.

Pršti i cvrkuće voda, ali ne gasi. Vruća niza me ode niz sunluk. Kakvi su ovo tilisumi krvi šejtanske u meni. Da je pitam? Morala bih. Morala bih je pitati. Zna, žena je. Učena i mudra.

Gleda, moj Šuaipe, sine Numanov, a oči joj žar upile, pa sagaraju i samu Zejnebi-hanumu. Vatra je poduzela, obrazi ko krv. Znoj, onaj tihi, potkožni. Ne curi, već prži.

- Eto me odmah, oprosti.

Izgledalo je, kao da je skočila i pravo u hamam. Sav džugum opet sali niza se. Dolazi žena na toube, ali ne pomaže. Obuče druge haljine. Čula se voda. Čula je i sve vidjela i Zejnebi-hanuma, kao i ja. Uđe, smijeh i blago moljakanje da joj oprosti. A onda, kao oluja:

- Morala sam. Lijeka nema. Sve pokušavam. Evo - pokaza na prsa - čista sam. Došla si, hvala ti, očistila sam sve sa tvojim dolaskom. Nema huje, nema zlih misli.

I zaćuta. Zejneba joj priđe.

- Kazuj, sve kazuj, lakše je a svemu ima lijeka. Mnoge su tu bolu bolovale i izbolovale. Bile i mlađe od tebe. Bez nade, jer im je halal nestao, poginuo. Pa se ostalo živo.

Ti, imaš nade. Ozdraviće, biće jači. Hoće. Muško je. Ako je negdi u poslu preopteretio, pa te malo zanemario. Nije kraj dunjaluku. Kazuj.

- Šta da ti kazujem? Gorim! U toj vatri bolujem. Bolesna sam, moja Zejnebi-hanuma.

Zaplaka i leže po krilu Zejnebi-hanume. Ona je miluje. Prelazi joj lijevom rukom po kosi. Onda po licu i uči. Šemsi-hanuma se podiže.]]

30.

Lijepa, brate, lijepa. Čuješ li me, Šuaipe, sine Numanov, lijepa u suzama, u haljinama, i bez haljina. Svakakva je lijepa. Sva je od ljepote i pohote. Džaba priča Zejnebi-hanumina.

Da je njoj muško. Muško, a ne onaj šmokljonja. Tovar mesa na njemu, k'o jablan a suh u korijenu. Od ilovače, a nije od crnice zemlje. Opore i vatrom spržene, pa žeže, majčin sine. Sagara dušek i ženu.

On se raspe pa bulazni kako je voli i trc, mrc i okrene leđa.

A ona uplastila se i čeka. Čekanje vatrom njenom sprži. Plast i mozak joj zacvili. Kome, noć i i soba? San, duboki, izmorenog od ničega i nikakva posla obavljena, moj Šuaipe, sine Numanov.

Ženi je muško kruh, voda i sloboda. Svega će se odreći. Kunem ti se svjetlošću kojom gledam. Svega će se odreći i kruha i vode i slobode, samo, ako je od ovakvih kakva je Šemsi-hanuma.

Samo muško. To je njen mehlem za snagu tijela, za čistotu duše. Sada neka njoj Zejneba haladumi ilače. Jok, za sve može biti ilače, ali za to nema! Osim onako kako ti rekoh.

- Kazuj, rođena - veli joj Zejneba.

Šemsa suze u žeravice skalila. Oči crne, ugljevlje užarila. Usne rumene, ko ni jedne pekare plamen u haništu. Zubi bijeli cvokoću, kao da će poispadati. Vrat se isteg'o bijel, pa kao da se proteže i dozivlje i moli nebo, mjesec, zvijezde i sunce, da je zagase.

- Šta da ti kažem, grijeh i porugu. Sramotu i haram. Sve je bilo samo muka. Privikla i trpila. Onda kola nas ugruhaše. Eto, bolje da ne kazujem.
- Kazuj - ponovi Zejneba.
- Onda, neka je rahmet na dušu Omer-efendijinu - zaćuta i stegnu objema rukama svoja prsa, pa kao da ih onako tvrde želi iscijediti, prije vremena, spustiti niz trbuh. Ništa joj ne veli Zejneba, gleda i miče usnama.
- Kazuj - ponovi Zejneba.
- Šta da kazujem, svoj krš od života. Ruševina sam ja, moja Zejnebi-hanuma. Ih, sada u dvadeset i šestoj žedna, gorim. Niko ne gasi. Vehnem. Sasušiću sve u sebi čekajući. Kada se pridigne, koja fajda. Ko postekija, bože me ne pokaraj, ispružen i uklipljen.

Ono, onaj dan. Unesoše nas sviju. On! Majko, kako ću da kazujem. Grijeh! Sramota. O, da su vremena lomača, spalili bi me. Iako naši nisu spaljivali, ali otišla bih onima što su spaljivali vrele žene da me spale i halalila bih im. Halalila.

Spasila sebe muka, a poštenog čovjeka, koji nije kriv ni zehre. Za mene će svi reći, ako saznaju, da sam se uspalila bijesna i vilena od sitosti.

Onaj dan, a nikako da ti kažem, Zejnebi-hanuma. Taj dan. Čovjek, da. Omer-efendija. Ošinu me posred srca očima. Klonuh u istom času.

Oprosti na istini. Njegova bi. Njegova sam od onog časa. Do kada, ne znam. Sama pomisao na njega goni me na kupanje. Oči mi zavuče pod sisu, pod rebra, na kukove i svud, lijepa, oprosti.

- Kazuj - ponovi Zejneba, već pomalo umorna od njene priče i sjećanja na svoju mladost. Svoje muke i neprospavane noći. Ne sažaljeva je. Traži joj spasa. Razmišlja. Zna da je Šemsa u pravu. Zna da sam i ja u pravu šta Šemsi treba. Nije to tako, lako reći, kao meni prostaku. Kad bi joj i rekla Šemsi-hanuma, zna da ne smije tražiti nikoga. Prostak sam. Rođen u čaršiji. Znao sam ja da nema pameti, kad zamuti žena u krvi muškoj. Nema ni njima, evo sada vidim. Isto je. Svi su zemlja. Opet zaboravimo.
- Velim zašto svuda. Stidna sam. Umorna i sirota, kad moram da u ovim godinama žalim i puta tražim. A, znamo svi taj put. Što te onda mučim? Oprosti. Pusti me da okončam. Kako? Ne znam ni sama!

Neko je danas, Šemsi-hanuma, ručao somuna, jahnije, hurmašica. Popio kahvu sa hanumom.

Neko drugi je samo komad kruha djeci donio. Legao je i razmišljao kako sutra da zaradi za jesti. Kruha, Šemsi-hanuma! Kruha!

Neki po tri žene imaju. Starijoj daju ključeve, mlađoj upravu, a najmlađu muče. Ona je mučenica. Sva se sasuši. Insan sve proguta.

Muško prije svih biljki svene. Samo ne zna. Misli da je silovit. Ne daju se! Znam tih priča mnogo. Znam šta će mi koja kazati. Prostije su od tebe. Ti si fina. One su otvorene.

Ove mlade, mučenice. One imaju slugane i zinaluk čine. Tu je njihova slabost. Ne kažu. Žale se da je efendija ovakav onakav, ama eto nikakav.

A ono, djeca svake godine, i to ko jabuke rumene, a beg veht, kroz njega se vidi. To je zadnje.

Zna se šta je to. Nije ti potrebno da kažem. Uzmi koliko dobiješ. Halal je. Uzmi! Zapamti. Imaš li kravu?

- Imam.
- Imaš li bašče?
- Imam.
- Dijete jedno.
- Jest.

Šemsi-hanuma se iznenadi kad ču da je to bolest kod nje. Zejneba je shvatila i potvrdila.

- Da, Šemsi-hanuma, i to opaka bolest, baš kao i ljenost. Tvom Jusi potreban je med, pored meda bolja i lagana hrana.

Bamnju, janjetinu, baklavu, kolače sa orasima i medom. Onako neprimjetno mu daji. Da ne zapazi. Onda se može i uvrijediti. Ako se uvrijedi, ili ako mu ti kažeš da je nikakav, onda se halali. Muška u tvojoj kući više nema. To ti je jasno. Nemoj ga brigama teretiti. On ima imetka od oca. Istina, malo je ostalo tog agaluka. Ono što mu je ostalo, dosta. Ima i onu magazicu. Neka ne pretjeruje da se po čaršiji dokazuje kako će on opet biti kao babo njegov.

U babino vrijeme je drugi vjetar puho. Oslobodi ga briga. Neka radi, neka ne ulazi u dugove. Djece. Od sada svake godine. Šestoro, sedmero. Zdravi, mladi. Odmah, kako može, može. Moći će, sve kako treba. Djeca se mogu rađati. Krv će ti se očistiti i biće ti bolje. Sada ti, Šemsi-hanuma. Roditelja nemaš.

- Nemam, umrli.
- Odmah, kad ja odem, okupaj se opet, prouči majci onda odmah babi, pa ostalim rođacima. Svaki dan po tri sata sjedi i uči. Ko ti krave muze?
- Sirota Hajra.
- Neka, i ti uz nju. Ništa joj nemoj uskratiti, samo pomozi. Pomozi, kad plivi bašču. Iskopaj koju gredicu i zasadi luka i ostale zeleni.

Uzmi đerđef i vezi. Prvo izvezi lijepu maramu Jusi. Nemoj mu kazati. Kad se pridigne podaj mu je.

Priđi slobodno. Žena si. Čovjek ti je. Halal ste jedno drugome. Ako bog da ti ćeš na ovo sve zaboraviti najdalje za godinu dana. Bićeš kao vila. Sretna, vesela.

Šemsa se smije, jedva čeka da sve to pođe raditi. Ne zna kako sada da nastavi. Zejneba joj uleti u misli.

- Nije potrebno da išta dalje kazuješ, znam. Ponio ti sve sa sobom. To je ono. Čovjek bez brige. Samo mu je žensko u glavi. Sve batalio. Ženskoj nije znao prići.

Gori je od tvog Juse. Gori. Juso je našao ženu, ljepoticu. On samo želio i ispijao rakijetinu. Žario i palio očima gdje je stigao. Koja korist. Samo šteta. I njemu i drugome. To smo prikrajčili.

Sada uzmi i potpali ovu Veliku travu. Ovog lišća u svaku sobu i hajat. Na komad lima ili stari sahan.

U mangalu Zejneba potpali Veliku travu i stavi lišća. Opet onaj miris, dim i pročišćavanje kuće.

- Ovo će malo da iskadi kuću i sva u zraku preostala ustajalost od mejta, i bilo kakve boli i klice. Sve će da iskadi. Kađenje treba obavljati pred proljeće i jesen. Nije na odmetu i u međuvremenu.

Onda je ustala. Uzela ona četiri mala zamotuljka i pošla sa Šemsi-hanumom na ulazna vrata. Dala je Šemsi-hanumi da uvuče u zid. Kasnije da krečom zalijepi. Tako na sve četiri strane kuće.

Kada sam pogledao Šemsi-hanumu, izgledala je kao da nema ništa od one njene krvi. Opet se pritajila i miruje. Krije i osluškuje. Zna ona da će doći noć i sve vatre u drugoj noći spaljivati njen dušek. Samo će njoj svi Iblisovi nasljednici šaptati i donositi ratne slike života. Prizivati ko zna koje muškarce u snovima i s njima uzbuđivati svoje srce. Patiti dušu nečim što je samo igra zlih.

Možda se noćas i odhrva. Ko zna. Nisam više htio sa svojom sjenkom da prilazim Šemsi-hanumi. Usplahirena je otrčala da se opere ostavljajući Zejnebu samu. Moram kazati da sam se sav razlio svojom svjetlošću po njoj. Sagarala mi je svjetlost i ona. Osjetio sam. I posramio se nekadašnje bijele brade, i mejta u kaburu, bez brade, ružna i nikakva za ovaj svijet. Valjda ni za onaj, jer će ostati u zemlji i strunuti nikome od koristi.

Zejneba je rekla i pošla. Sve što je napravila bilo je od koristi za Šemsi-hanumu. Izašla je Zejneba, a ispred sebe uči. Stade prije praga kuće i uči.

Šemsi-hanumu zapahnu plamen. Oči zacrveniše. Strese se nemoćna. Moja razvučena i stanjena bjelina se izvlači za riječima koje ponavlja Zejneba.

Primijetio sam kako se lagano izmicala učeći, a moja razvučena bjelina dio po dio, teško, ali išla je za njenim glasom.

Učili smo, i tako sam se svukao niz stepenice. Ostao u avliji. Zejneba nije primijetila, zauzeta molitvom i onim što je ona znala. Nije vidjela kada je Šemsi-hanuma prišla pragu da ga preskoči. Onda je Zejneba kriknula, kao da gubi sve svoje ovoga svijeta i glas drhtav i odlučan se ukopa u Šemsine noge, te stade:

- Ne, dalje!

Onda se Zejneba okrenu. Razliježe se po kaldrmisanoj i opranoj avliji. Zejneba okrenu Šemsi:

- Do sutra ne izlazi iz kuće. Radi kako sam ti rekla.
- Da te odvezu kolima? - pita Šemsi-hanuma, a Zejneba uči.
- I oni će ono što žele ostvariti.

I ja ponavljam i ostah uz tarabe avlije.

Moja se svjetlost rastanjila i razvukla. Postala prozirnija i neobuhvatnija. Onim čime je ja vidim. Udaljen sam od nje.

Prisutniji svugdje, ali sa malo interesovanja. Sa više znatiželje, mirne i spokojne.

Zamrle su sve misli o Šemsi-hanumi. Svemu što je daleko od molitve. Osjećao sam potrebu da se vinem. Stalno, kao da se neki dio moje svjetlosti pokretao. Gledao za nečim daleko postavljenim i nedokučivim.

Neka blagost toplote i mira me obuzimala. Kao da se majka približava gladnom i usamljenom djetetu sa sisama punim mlijeka. Tako me nešto mamilo. Svuda sam vidio sve. Ljepotu svega oko sebe. Mir i kajanje.

31.

Šemsi-hanuma u sobi nešto priprema. Gledam, uzela ruže, prebire ih. Sjeća se majčinog baščeđika. Priča o ružama, mjesečarkama i o ljepoti noći.

Opet Šemsi-hanuma zavlači svoje prozirne prste kroz cvijeće i razbacuje ga oko sebe. Uđe u Jusinu sobu. On se samo osmjehnu. Ne pita ko je bio. Tužan. Šemsa ga malo prevrnu, tek da dotakne muško tijelo. Popravi mu jastuk. Pređe dlanom desne ruke po Jusinim obrazima. On se napuni, kao pun mjesec, podiže ramena i jauknu.

- Neka, ostani, proći će. Vjeruj. Rekla mi je Zejneba. Poselamila te. Bila mi sve do maloprije.
- Meni niko ne dolazi, samo sumnja mi razdire prsa. Ne mogu ustati. Sve mi se čini da neko tuđin hoda po našoj kući. Mota se oko tebe. Ne ljuti se, tako mi je pri srcu. Bol, možda će i proći. Možda će me i dohakati. Ko li je ta sjenka utvara i šejtan. Bog ga prokleo dabogda, pa mi mira dao i oslobodio sumnje i zlih misli.

Šemsa je ćutala, htjela je da se Juso malo isprazni. Osjećala je i ona, kao i Juso i gore i sramnije. Kupala se onomad dok je bila Zejneba. Juso ne može da shvati, kao ni Šemsi-hanuma. Onda ga podiže, gornji dio tijela, te mu šapuće:

- Juso - a usnama mu dotiče lice - Juso, sve će biti ljepše. U svakoj nesreći ima i sreće, narod je to na grbači iskovao, pa rekao.

Miluje ga, a Jusi drago. Oživljava. Otvorio oči, pa ih ne skida sa ove hurije dženetske. Ptice rajske. Pauna zemaljskog. Gazele. Gazi Jusu. Ljubi ga i lagano odmiče svoja prsa sa njegovog ramena.

Svlači se očima do ruku, pa mu ih miluje, a one glatke i somunaste, kao da su kakve hanume od šezdeset godina. Podbuhle od soja, mlohava i nemuška.

- Eto, sada mi odmaraj. Brzo se opravljaj. Ne veli mu da je post izgubila kupajući se, ali čuo je Juso đugum i vodu niz sunluk. I ko zna šta je jadnik mislio.
- Popićemo kahvu na sećiji. Podignuću te i gledaćemo u bašču. Malo je zarasla u korov. To ćemo skupa opliviti. Napravićemo gredice. Da vidimo ko će ljepšu.

Juso se od srca nasmija. Pomisli, bože, ova moja ženica, kao da je leptir, sada skakuće ovako a sad onako. Sa cvijeta na cvijet, sa huje na mir, sa suze na smijeh, pa sada i na rad.

Osta Juso gledajući za njom. Znam šta je gledao i mislio, imao je pravo, muž joj je. Izuzetna je bila svjetlost u sobi u kojoj je Šemsa latice ruža odvajala i stavljala u sito. Ispuhala, jer ih nije smjela prati.

Onda se podigla i prišla ogledalu. Pogledala se i, zadovoljna, osmjehnula na svoje oči. Mirne i sretne. Prešla je očima niz tijelo i bez ikakvog znaka zaključka sjela.

Pored sebe je imala veliku prozirnu krpu, kao sito, samo od pamučnog materijala. Krpu je blago nametnula nad bijelu ćasu, od jedne litre, a onda stavljala latice ruža. Bijele latice, kao leptiri. Imao sam osjećaj, kao da tako smješteni, umrtvljeni, čekaju da ih spali sunce. Tako je nešto i bilo. Šemsi-hanuma je u svojim pokretima unosila blagost.

Vatra je ipak izbijala iz njenih kukova. Sada zaštićena, ne znam kako i od koga.

Znam da sam ja ostao vani. Prilijepio se uz prozor i odatle posmatram u Šemsu, kao da drugog interesovanja nema za mene ovakvog kakav sam.

Godilo joj je što je Jusu malo prodrmala, pa opet ode do sobe, malo ga ohrabri smijehom, a onda se vrati ružama.

Udubila je sasvim malo krpu, a onda našla mali sahan. Stavila iz mangale luga. Razgrnula ga po sahanu, a onda iz mangale izvadila žara, ranije pripremljen, i stavlja po sahanu.

Sahan sa lugom i žarom stavi na cvijeće, poredano po krpi i pričvršćena krpa za lonac. Tako je ostavila da se latice zagrijavaju, isparavaju i puštaju miris, koji se kroz rijetku krpu cijedio u lonac. Znala je da mora češće pogledati, koje su se latice sasušile, i stavljati nove.

Znala je Šemsi-hanuma šta je đulsi miris. To je od đula, od ruže, pa onda ružin miris. Posebne bijele ruže. Ako bi ubrana, bijela, ruža požutila, ta ruža ne može u đulsiju, jer je primila vlagu i izgubila svoj pravi miris.

Šemsi-hanuma se razleti po kući, nađe imbak, to je bakrena posuda, koja je sastavljena od dva dijela, donjeg i gornjeg. U donji dio se stavi vode, a u gornji ljekovite trave. Na gornjem dijelu imbaka ima bakrena cjevčica oborena prema dolje. Tako je postavljena na samo dno gornjeg dijela imbaka. Kompletna se posuda stavi na vatru. Zagrijavanjem vode kroz bakreno dno gornjeg dijela zagrijava trave i one puštaju vlagu, koja kaplje na cjevčicu. Kap po kap u posudu stavljenu ispod cijevi. Ovakva tečnost je lijek.

Šemsi-hanuma stavlja i ovdje latice bijelih ruža, kunice, bokvice i miloduha, još neke ljekovite trave i poklopcem zatvara posudu. Stavlja na vatru i to će sada lagano da kaplje. Ova spravica imbak je, ne budi primijenjeno, slična onom kazanu, mom dunjalučkom džehenemu gdje sam se i ja u njemu pekao sa rakijom, iz kojeg je kapljala ona prokletnica, koja mi je curila iz nosa sa svih strana moje propasti. Svega se čovjek može sjetiti, ali treba valjda da se sjeti, jer ovo mi dođe kao neka opomena, moj Šuaipe, sine Naumov.

I primiče se veče. Šemsi-hanuma obećanje održa. Sjede maltene u krilo Jusino. On ko ozdravio. Leprša. Bolja mu je ona lijek, nego ona kožetina ovčija, koja mene uhaka i prilijepi za ovaj džam da gledam. Da je meni bilo ovako! Iste bih noći uz ovakvu huriju ozdravio.

32.

Lijek, kažem ti, Šuaipe, sine Numanov, lijek je žena. Otrov, kad ona hoće. A, lijek, pobogu si, brate. Sad ja vidim da nema ni truna šuhbe u Zejnebinu kazivanju. Ozdraviće Juso i zaorati prije pet dana. a kamoli dvadeset i jedan dan prohodati.

Hoće, Šemsi-hanuma je vatren plug. Iz mrtva vadi, a kamoli iz poluživa čovjeka. Imaće i bukadar djece. Sve će raditi što joj je rečeno, samo da ne sagara, kao do sada. Znao sam da sam ja nešto uspalio i da je moje prisustvo grijeh. Zato sam u avliji.

Zejneba to sve zna. Bože me oprosti, dobro me nije i u flašu namamila, kao da sam, ne dao bog, šejtan. Valjda nisam, ne nagonim na zlo.

Nisam ni džin, ne činim nikakve čini nikome. Nešto će biti. Ujutru, tek Šemsi-hanuma smije u avliju. Valjda će se mene otarasiti.

Neka. Neka je mir njenoj ženskoj vatri. Neka ne sagori što treba da se gasi. Neka se ugasi. Neka bjelina njena tijela ne čami. Neka se valjuška. Odvaljuje plamenom svakog jutra. Neka. Meni i treba kijamet, kad sam poblentavio za rakijom, a mislio na ženu.

Umjesto da sam blentavio za rakijom i ne uzimao je kao ni ženu. Onda bi mislio na rakiju, a imao pune ruke, usta, noge, oči, srce, mangalu žara u očima, sve bih imao u toj ženi.

Kojoj? Šta se to pitaš! Da si tražio, našao bi je. Kako si našao rakiju i mjesto gdje ćeš je piti i bihuzuriti mrtve i žive.

Uh, ako mi se ukaže još jedna prilika za žensko. Valahi, krenuću, pa makar pravo u džehenem. Šta ja mogu. Nisam se sam birao. Ovakav sam kakav sam stvoren. Neka me sada raskomada mrak. Dosta mi je ovakvog stanja. Boli me negdje. Nešto me muči. Moj Šuaipe, sine Numanov. Dokle ću da kazujem? Što ne svane.

Što ti, rođeni moj, ne kreneš nama ili ostani tamo. Umri ili živi. Svakako si mrtav. To što živiš živa je patnja. Nepravda i krš. Zabluda!

Svejedno, koji ti je sultan vladar. Nema pravde. Svi je za se kroje. Svaki sultan želi da sasiječe svojih dušmana na hiljade i dođe do vlasti. Sjekući dušmane, stekne dušmane i to uza se.

Pa opet oni sijeku. Drugi sijeku. Uvijek sijeku.

Na vrhu sjede oni koji nisu posječeni. Već sjekli ponekad, palili i žarili. Idi, bolan, makni mi se.

Umri, Šuaipe, sine Numanov. Smiri svoje mlade kosti. Neka ti ih kasnije ne lome dušmani, dušmanski. Ti nisi, niti možeš biti sultan. Ni vezir. Ni ajan. Ni policajac.

Ti možeš samo biti hapšenik. Memla i okovi. Sušeni živi leš. Hrapavi kašalj što se taloži na kamenu. Gdje ni zmije neće. Samo strah i mrak.

Jedino, ako pametno kreneš za ženom. Poslušaj mene. Kreni, za ženom. Ona ti je putokaz. Nađi. Ništa ne traži. Idi za njom. Sve ćeš naći. Žena je sve i djeca su sve. Koliba je sloboda. Kruh je nebo i voda je vatra. Samo, ako ženu imaš.

Uh, a onda, moj Šuaipe, sine Numanov. Dođe noć žena u šarama jutarnjih boja, koje i ne primjećuješ. Odlaziš livadama zasijanim mirisom. Šumi rijeka, a nigdje rijeke. Spaljuje te sunce, a ono vani mjesečina.

Moram, Šuaipe, sine Numanov, moram, čuju se kopite. To ti galopiraš. Ona; pa ti. Onda, odnekud te nešto ošine pod rebra. Slomi ti trku. Ostaneš nasred puta, ni svoj ni njezin, mislim ženin. Nemoćan i bez zraka. Prevrćeš se baš ko ribica na suhom. Ona, kao stabljika, kao list jasike treperi. Snažna i nasmijana. Vatrom te mami. Nagoni. Nema te, moj Šuaipe, sine Numanov, hoću da kažem, nema ni mene.

Nema muška, najbolje reći, tijelo od pamuka mekše, od olova teže, svaljeno, kao ljigava vreća iz mulja izvađen.

Onda san. Blagost mira. Mira nema. Jasika, lišćem te miluje. Milovanje ti nemir budi. Nemir iz nemoći muške. Znaš da nisi ni za jednu. Zna i ona, ali žena hoće nadmoć. Ima je. Ima i pravo. Neka uzima. Neka nas poražava. Pravimo se mi kabadahije, a varao jedan trk, drugi, treći i ko kako izdrži.

Sve je to sjenka jednog lista za jasiku, sa mnoštvo treperavih, živih i lepršavih listova. Svaki pun krvi. Vatrom obojen, a zeleni se. U njemu vatra skrivena, pa vara.

Muško hablek. Misli, ako ima glasinu i čakšire i može podviknuti na ženu i slugu. I može nacijepati drva tovar. Popiti šišu rakijetine i plećku mesa pojesti, uzorati brazdu dok trepneš. Misli da je i nad ženom snaga i sila.

Sve to, moj Šuaipe, sine Numanov, nema nikakve veze sa ženom. Njoj nije potreban snagator da je za gušu fata. Nisu joj potrebna kola mesa na čovjeku da joj debljinom trbušine i drobom svojim zgnječi tijelo. Ne traži ona mučilište.

Traži, vatru i mač. Sječivo britko od krvi. Vatre. Zanosa, Ako hoćeš, neka je grijeh, strast. Da traje. Da je ne bije, a da je iscijedi. Da je ne udavi, ali da joj zraka ponestaje u želji da ga sve više nestaje. Da se zagubi, sretna u žaru i želji da istraje još.

- Ko da istraje?
- Ma muško, Šuaipe, sine Numanov. Da održi teraziju. Da ne prevagne brzo, da pehlivani i prelazi ćupriju, to ti je kao ćuprija, i da se vraća na ćupriju.

Da se igra, na toj ćupriji od vatre, srama, i svega što nas cijelog života ubi. Samo nam je ta ćuprija u glavi.

Preko nje kad prelaziš, kao da si ušao u svijet izgubljen, sagoren. Topao i drag. Kao da odlaziš u nova saznanja ljepote. Nestaješ. Toneš. Glava ti prvo izgubi pamet. Onda orgijaš, koliko te snaga krvi nosi.

Vatreno svrdlo životu put krči. Žena ga vodi, preko svoje ćuprije. Podmeće mu tvrde svoje jastuke. Sa obje strane. Ne zna se koji je više zagrijan. Ruke mu zavuče u druga dva jastuka, pod bijeli vrat. U kosu, pa ih zagubi u vlasima, u mirisu.

Kakva ćuprija, majko moja, života vrijedi, ako se voli žena, ako je tvoja sva u svemu i svakakva.

Kakva jest. Samo tako. Ako ti fali krvi i vatre u očima. Snage u koljenima. I nemaš jakost u dajaku da pehlivaniš, ne samo da prepehlivaniš preko ćuprije, onda ne prilazi.

Eno je, moj Šuaipe, sine Numanov. Eno je. Spalila bi i ćupriju i pehlivana i tijelo svoje i tijelo njegovo. Samo kada bi se ta galija smjela zanjihavati kako je vatra nosi. Rijeka vatrena u njoj. Ćuprija sječivo, britko i čeka. Grdna rano moga života. Ostalo mi sve u glavi. Ne mogu ni iz glave istjerati.

Ah, moj Šuaipe, sine Numanov, mogla bi me ova ćuprija, dajak i vatra ženina, rijeka preduboka, uspravljana srčanom krvi, uzburkanoj od vremena, i mladosti, džehenema stajati. Gdje mi je mjesto?

33.

Samo kad pomislim, Šuaipe, sine Numanov, kako je Zejneba kazivala o životu.

I ona je spominjala ćupriju, ali ne ovu moju. Ovu, žensku. Ona je kazivala o ćupriji života.

- Moja Šemsi-hanuma - šapuće joj Zejnebi-hanuma.

Svaki dan insan sabire svoja razasuta djela i stavlja ih na hrpu. Nosi ih uza se. Jedne na desnom ramenu, a druge na lijevom ramenu. O svemu vode računa dva meleka. Zapisuju i pamte šta si napravio.

Život je kao neka provalija kroz koju svaki dan izabiremo put. Onaj ko pronađe pravi put, on prelazi svaku ćupriju, bez po muke.

Prenose ga dobra djela. Meko i plemenito srce. Duša puna vjere i poštenja. To su dunjalučke ćuprije. To je dan kada ćemo preko Sirat-ćuprije prelaziti.

Prešli su već oni, kojima pretegnu dobra djela. Oni neće ni znati, a prešli su Sirat-ćupriju.

Onima kojima teret zla, zinaluka, nepoštivanja istine prevagne, eh, oni će doći i njima će se ukazati ćuprija, tanja od dlake, oštrija od sablje, dno se ispod nje ne vidi u vatri. Dužina joj se ne zna. Oni će morati da vide.

Preći je nemaju sa čim. Zla djela su teška. Duše ispaćenih i uvrijeđenih opteretili su gramežljivca, bludnika, siledžiju, sarhoša i nevjernika.

Prvi korak mu je izgubljen. Nestaje sa svim lošim djelima. Dolje u vatri. Kijametu. Sagara pa, opet postaje i sagara.

Treba muke ljudske, koje je na ovom svijetu nanio da okaje ljudima. Palio kuće, otimao imetke. Udarao na obraz sirotih žena. Odvodio mlade djevojke. Unučad bi im mogle biti. Grbine ljudima natovario na leđa od prekomjernog rada. Oči im ispio u radu. Šesnaest sati rada za koru kruha.

Ćuprija, moja Šemsi-hanuma. Fala bogu da je ima. Prelaz preko Sirat-ćuprije ovdje pripremamo. Na ovom svijetu. Prelazimo je ili na dnu ostajemo. Zavisi, kako smo predodređeni, prema srcima i dušama drugih.

Koliko možemo svoje bogatstvo i vlast pravedno dijeliti. Koliko možemo pravedno, kao ljudi i vladari narodu kazne ljudske izreći. Koliko možemo svoja srca ljubavlju natopiti. Smijeh prijateljski među ljudima razliti.

Koliko možemo istinu u oči pogledati. A ne licemjerni da budemo. Licemjeri su najodvratniji, koji pred tobom govore jedno, a iza tvojih leđa drugo. Bacaju iftiru na poštena insana.

Blago se onome koga iftirom natovare. On je sigurno prešao Sirat-ćupriju i ovdje.

Šta je sirotica žena, moja Šemsi-hanuma, ostalo zbog sile i hasiluka begovskog, aginskog i gazdinskog. Uništi zdravlje čovjeku radeći u magazi. Na zemlji orući.

Ni to im nije dosta, pa udare na obraz mladih žena i čistih djevojaka. Uzmu im čast. Obližu brke, pa onda zovu svog slugana. Deder, da se oženiš. Našao sam ti ženu.

Dadne mu onu, koju je upropastio, kao da je ona roba. Vreća za prebacivanje i trpanje u nju kome je šta drago i kada mu je milo. Nešto im hudžerice dadne u avliji, onako kako je njemu na ruku da svraća, dok je ova mlada, a muž na njivi ili magazi. I tako. Žena šuti i vene. Čovjek zna, ćuti i psuje.

Čeka bunu. Da ubije, spali, da zadavi. Iskali svoju muku. I nije nimalo čudo što ima paljevina i ubistava. Nije to dobro, do toga ne bi smjelo doći. Ali, nemoć opterećena silom, nasiljem i oduzetom čašću, takva nemoć u sebi uzgaja mržnju i osvetu.

I kako onda da čekaju dobra oni koji samo na sebe misle. Imaju, vlast su, ugledni i bogati. Pozvani su da misle i na ostali svijet. Na radnike i seljake koji im doprinose i bogatstva gomilaju.

Nema tu hajra. Takvi nikada Sirat-ćupriju neće preći. Oni ovdje prelaze preko zlatnih ćuprija, koje obljube ispod grla mladih tuđih žena i poštenih djevojaka. Oni ovdje prelaze preko ćuprija obasutim zlatom, rasutom u njihovim nezasitim očima. Rasipaju bisere i almasli grane. Uzimaju u zaloge i kamate sabiru. U fukaraluk šalju nemoćne.

Dobro je da ponekad sirotinja digne glas. Ono, bog zna kad šta treba. Eto, nije davno bilo kada im oteše imanja. Spališe čardake. Dovedoše strance odnekud i sjedoše im za vrat. Pa sad se i oni priklanjaju sirotinji. Traže snagu i huškaju. Onda ih odaju, kao da bunu spremaju, da bi opet šićar vidjeli.

To vlastima odgovara. Svaka takve i podržava. Dok joj trebaju. Onda kako im bude. Il, smrkne, a ne osvane. I hapsane i sam najde.

To, što rekoh o Sirat-ćupriji, žene su isto tako krive što dozvole sebi da ih tako obljubljuju. Isti smo, svi smo ljudi.

Bog je stvorio i ženu i muškarca. Dao nam pamet i snagu. Odredio mjesto u životu. Treba da ih branimo. Niko nema pravo ženi čast i obraz uprljati. Naprotiv, takvi će vatrom džehenemskom biti kažnjeni. A žene to znaju. Mogu se braniti.

Udariti na nasilnika silom. Sikirom, drvetom, pomaganjem. Žena se mora osloboditi poniženosti. Jedno je vjerovanje u boga, a sasvim je drugo biti ponizan svakome.

Svi su ljudi stvoreni na isti način. Bez obzira na boju kože. Vjerovanje ili nevjerovanje. To je prepušteno svakom čovjeku, da određuje gdje mu je mjesto. Uzima za sebe kako misli da mu je najbolje. Samo, za sve ima nagrada i kazna. Svi ćemo preći Sirat-ćupriju. I ovdje i tamo. Ovdje smo na ispitivanju. Gradimo ćupriju za sebe. Neki su je oholo izgradili samo za ovaj svijet. Gaze kud im na um padne i kako im se hoće.

Drugi radom i međuljudskim odnosom grade ljubav, mir i slogu među ukućanima i komšijama. I ne smeta im ko je kakve boje kože, ko je ove ili one vjere. Vole se u poštenju i radu. Tako dograđuju sebi Sirat-ćupriju.

Mi ovdje u Banjoj Luci, neka mi bog oprosti, gradimo na oči svih nas dvije Sirat-ćuprije. Sve se to radi i uz podršku i kadija i muftija i pisara i begova, aga, gazdi, golemih trgovaca. Svi su oni sebe izdvojili od sirotinje i viši su soj. Tako misle. Onda na taj način imaju i svoju Sirat-ćupriju. Prelaze je, kako sam rekla, kako hoće. Sagradili su je na leđima radnika i nadničara, seljaka i beskućnika i gaze ćuprijom preko leđa obespravljenih.

Ova raja gradi svoju nafaku na znoju i bolesti. Umiru mladi i gladni. Ostavljaju bukadar djece, koja će se jednog dana pobuniti i koja će im suditi. Iznad svega potlačeni imaju sigurnu Sirat-ćupriju. Znači, i jedni i drugi imaju ćuprije.

Ovi zelenaši i gulikože ovdje na ovom svijetu, kako ko među njima. Jedni u Šipsovoj bašči, drugi u kancelarijama društava svih vjera. Treći, najugledniji, u dvorima, prijemima i častima, oficirskim klubovima. Izmišljaju se slavljenici. Daju im se limene i papirne kolajne i ćageta. Ispija se i blud čini. Zato se sve i izmišlja.

Sirotinja čeka Bajram, Božić i Uskrs. Tada se malo najede i bogu zahvali. Jad i bijeda. Umna poremećenost vladajućih silnika.

Sve će biti dobro, ako bog da, jer Sirat-ćuprija će pravdom da okonča sve što čovjek radi za sebe i protiv sebe. Mnogi svoj pad sa Sirat-ćuprije dožive i ovdje, a i tamo ih čeka.

Nikada nije dobro, Šemsi-hanuma, drugome raditi zla, a za sebe i svoju djecu čekati dobro. Zato smiri svoje tijelo, jer tu u nefs je šejtan najjači, najgrublji.

Koliko je njih, prebogatih, palo sa Sirat-ćuprije. Dajući zlato i imetke za ženu. Onda poruga i sram ovdje, na ovom svijetu. Tamo allah zna. Nefs, Šemsi-hanuma, mora se zagušivati. Ne ugušiti. Potreban je. Ali ništa previše. Poradi, kako sam ti maločas kazala, pa će sve biti dobro.

Tako je završila priču o Sirat-ćupriji, moj Šuaipe, sine Numanov, Zejneba, kazujući onoj vilenjači, onoj spaljivači, onoj mojoj džehenemskoj vatri.

Uh, biću džehenemski direk. Na meni će sav džehenem stajati, ja, užarena, plamenom oblizana, direčina. Ko zna koliko u prostoru zabijena. Koliko uzdignuta. Da budem, makar jedan direk, da ne budem sve četiri džehenemska direka. Šejtan, žena. Šemsi-hanuma.

Eto, moj Šuaipe, sine Numanov, čuo si kako Zejneba kazuje o Sirat-ćupriji. Ono joj je dobro kad je rekla da ima i banjolučka Sirat-ćuprija. Ima, znam i ja da ima. Sve patnje i jad su u čaršiji. Sva bogatstva i bijes su u čaršiji. Samo jedno kod jednih, a drugo kod drugih. Nije ona, Zejneba, ni svjesna da je sazrila za rešta.

Da je kojim slučajem onaj katil, neću mu ime, da spominjem, gori je od mene i pjandura, a katil i džaur da ga nema na svim zemljama svijeta, da je on čuo Zejnebu, noćas bi ona bila u lancima.

Buni se žena. Ima i pravo. Ne samo što se ona buni, već podstiče i Šemsi-hanumu. Ukazuje joj na ženska prava. Ukazuje ženama na njihovu slabost što se ne brane.

Ima vremena, pa razmišlja. Svakakvih priča se nasluša. Kad je čovjek u mukama, on traži kome da ih ispriča. Misli da će ih se tako kutarisati.

A puno je ćitaba proučila i raznih knjiga prelistala. Učena, mukom i knjigom.

Neka me je sram i stid i ovog i onog svijeta.

- Kojeg ovog - pita Šuaip.
- Ovog, da imaš pravo nije ovo zemaljski svijet, pa da ga nazivam ovog. Ovo je, ne znam koji, pa neka me bude sram i ovog sadašnjeg mog svijeta u kojem kazujem o njemu.

Kako ja tebi Sirat-ćupriju kazivah. Nema mojoj duši mira. Vatra, i kapak. Šta napravi žena, kako je ne nađoh među tolikim ženama. Nađoh šišu, rakijetinu. Osta mi želja za ženom.

Beli se sada ta želja razboljela i bolesna je u meni, dok ja tako o Sirat-ćupriji pričam. Jazuk, sram i stid. Neka te je, Omer-efendija, a spadalo čaršijsko i sramota roditeljska. Bihuzuriš duše roditelja.

O Adeviji ne smijem ni misliti. Neću da kazujem. Vuče me neki šejtančić da ti, Šuaipe, sine Numanov, kazujem kakva je bila Adevija. Neću, ama, eto, da se makar dotaknem sjećanja. Ovaka, brate, ko Šemsi-hanuma. Samo nije bila aginica.

Moja. Bila je sretna i pametna. Nije po danu vriskala. Krv je nije po danu gonila. Noću smo mi to do sabaha sve poravnali i svak sebi.

Ona u bašču, oko kokošiju, ručka, I dok ne ode, na bigajr hak. Žena puče. Nešto joj dokundisalo.

34.

Evo, i mrak će, Šuaipe, sine Numanov, a meni kao da nedostaje razuma. Muti mi se nešto. Ugurkalo se i mota me, baš ko kad čovjek mota serdžadu. Ili, kad mota šišu u papir, da se ne vidi. Tako i meni nešto smotava. Kvrči i steže.

Ne vidim više u kući Šemsi-hanuminoj ništa. Ispravio sam se kao da sam na nogama. Osjećam da mi se razasuta prozirnost bjeline umotava oko kukova i smotava me.

Brzinom vida sam poletio u prostor, kroz praznoću u nepoznato. Ostalo je samo prozirno i neuvjerljivo sjećanje. Nemoćan sam da se ičemu suprotstavim, bilo čemu što mi se dešavalo u tim vremenskim neodređenostima moga prebivanja.

U stanju sam potpune nemoći. Ne rasuđujem o sebi i svemu što se desilo u tim trenucima vratolomnog kruženja i obrušavanja kroz prostor.

Svrtak sam. Nisam od vode. Nisam ni od vjetra. Od nevidljivih srebrenastih niti sam tkanje. Bjelina.

U jednom, ali ne znam kojem to trenu, osjetio sam da me to sve vodi izvan mene, negdje izvan zemaljskog života.

Bilo mi je žao. Osjećao sam. Postao sam pomalo i tužan. Nekakva upornost, a ne snaga, prisiljavala me da se odupirem. Osjećao sam svoje srce. Udaralo je. Nisam mogao odgonetnuti gdje je. Koji ja? Ko bi to mogao znati? Sa mnom se svašta dešavalo, pa me i malo smiri.

Najednom tutanj. Nesnosan u mojim očima. Ne znam gdje su mi. Tutanj je u očima. Osjećam tako. Izmijeniše mi se i zjenice. Valjda se suziše.

Vidim samo bunar. Voda mi se uvlači u vid. Zeleno svuda u meni i oko mene. Hvatam se sedre, a one se odronjavaju. Nestaju.

Bunar se proširuje. Hvatam se za drugu stranu bunara. Svjetlost i njena brzina odvali i drugu stranu bunara. Ode i dno bunara, pomislih.

Osjećam da mi se oči podižu, ugledah vodu iznad sebe. Voda mi se uvlači u vid. Zeleno svuda u meni i oko mene.

Propadamo, dole plava i pjenušava masa. Ne znam da li je voda? Šta ću sa svojom nemoći, pomislih.

Gdje sam sada? Kakav ja. Mene i nema. Osjećam bol. Pad. Gdje sam?

Čujem glas. Iznenadih se, poznat. Ali ne mogu da odredim s koje strane. Razlijeva se baš kao i ja kada sam bio razliven. Sada sam mosur, kao da su na meni namotli konac.

- Čuješ li me, Omer-efendija? Drago mi da nekog čujem!
- Omer-efendija, još nisi izvan sebe. U sebi si i možeš da biraš.

Glas se zagubi. Dubina pjeni i prekriva me. Okrenuo sam se nekoliko puta u nekakvom viru. Uplašen da ne udarim u neki zid bilo čega. Sjetih se bunara. Proletio sam kroz odvaljeni dio.

Nisam imao šta da udahnem a niti da izdahnem. Postao sam isti kao sve oko mene.

Bezbojna okolina čiji sam neznatan dio. Nedokučiv samom sebi, a ni bilo čemu. Sve što sam bio to su oči koje su bile koliki sam i ja bio.

Jedino sam se sjećao vida. On mi je sada značio život. Ostali smo prostor u svemu isti, bezbojni i prozirno upotrebljivi.

Neka ruka je prošla kroz mene. Ruka je bila meka. Mekša od moje prozirnosti. Onda se zavukla.

Prožimala me je nekakva ljudska strast. Nije bila ona koja me progonila kroz cijelo vrijeme moga života.

Stresao sam zjenice, otkud sam znao da su vlasi žene? To ne znam ni sada. Valjda što su žene bile moj porok.

Moja jedina izlazna i ulazna saznanja o životu. Sve njegove ljepote i zla nalazio sam i susretao u kazivanju o ženama.

One su te koje su me obuzimale, raznosile i uznosile do najviših uspona i padova, koji mogu čovjeka da snađu.

Osjećao sam da se nadimlje u zjenicama. Nadolazi pjenušava i prelijeva mi vid. Plavetnilo mi je zamaglilo ostatak sjećanja. Nikada nisam saznao koliko je dugo trajala ta izgubljenost. Onda je udarac bio nesnošljivo tup.

Sva ljepota plavetnila, iznad mene, izli se niz moje tjeme u mali mozak. Tada sam osjetio da imam i glavu. Rukama sam oduzeo bol i stegao ga u dlanovima. Među prstima je ostalo krvi. Rane nije bilo.

Ostali su tragovi ženine kose. Sav prostor je ispunila žena. Bila je u odsjaju smaragdno blistava. Ozarena bojom izlazećeg sunca. U očima sam joj vidio dva bunara.

Kroz jedan sam ja sletio. Sada ne znam šta se sa mnom dešava.

Kroz obline tijela, koje su oivičene cvjetovima, vidio sam sebe. Nekad, davno obećanog Adeviji da ću imati avliju i cvijetnjak. Nekoliko kokošiju i mnogo djece. Sve je to sada bilo tu na domaku vida. Daleko od mene.

Ne znam kako više izgledam. Znam da sam se oslobodio bunara. Ova žena je smijeh razasula u meni. Trne mi vid. Vraćam se u lik čovjeka. Noge su mi izrasle prije ruku. Osjećam da ruke pružam. Prolaze kroz tijelo žene.

Ruku mi nema. Nema valjda ni žene. Kakvo tijelo. Zažalih za onim klupkom sebe. Prozirnog i neodređenog u prostoru, u bunaru, u svemu nejasnom.

Osjetih da sam ruke obavio oko pojasa žene. Pojas joj je kao zrak. Kako sam god pomicao rukama i pojas se pomicao. Onda sam sklopio zjenice i odlučio da se vratim od početka. Želio sam da se sjetim kako je sve počelo.

Udarali su mi u mozak čekićima. Ko? Ne znam. Tukli me tupim predmetima, ali sam morao da se sjetim kako je sve ovo počelo. Kako sam osjećao da sam bliži nečemu što je početak. Tako su udarci bili sve bolniji, jači i bezdušniji.

Svejedno sam uzlazio mahnito prelomljen preko svega što sam. Uzlazio sam i udarce odmjeravao. Shvatio sam da, što je jači udarac, bliži sam nečemu što je moje.

Ogroman talas pjene me proguta. Izgubio sam sve čega sam se želio da dokopam. Prestali su i bolovi i udarci. Samo pjena. Zraka, a ni svijesti.

Zjenice jedino razabiru konjsku kopitu. Ne znam da se odazovem. Neko me imenom pozivao. Kopita iznad mene cijelog crvena obrubila bijelu pjenu, pa i ja sam u njoj.

Zjenice su samo ostale od mene. Glas se gubio u daljini. Tako sam ga ja čuo. Ponavlja uporno i zapovjednički.

35.

- Pođi, Omer-efendija, put ti je ukazan svim blagodetima, ne obziri se na ženu, ne odupiri se slastima ljepote koja te čeka. Ljepota, koju si zaslužio. Odazovi se istini. Napusti satanu i sav šejtanski ukras i prolaznost. Saslušaj me! Slušaj me!

Glas se zagubi. Toliko sam mogao razabrati. Sve se stopilo u žarkom sjaju kopite. Ukaza se. Izranja iz kopite žena.

Crvenoprozirna haljina, a tijelo od svjetlosti vatre. Uhvati me između dlanova svojih.

Valjda sam skakutao od pjene po rubovima kopite. Izvuče me smotanog u klupku tijela. Razvlači mi tijelo.

Ukazuje se moje tijelo. Ja van tijela opet. Gledam. Prepoznajem svoje lice.

Jagodice od pića, kao nar crvene. Oči izbuljene od čekanja. Nos mi sav kvrgav i izbocan krasticama, koje su se sasušile. Vidim i svoje ruke skvrčene od kostobolje.

Nisam to ja, pomislih. Zar sam toliko ostario od jutros? Nisam. Neću u tijelo da uđem.

Žena me gura. Prži očima. Šiba jezikom, ali ja neću u tijelo.

Uh, koja je ovo zebanija! Krvopija. Da sam nju negdje sreo u svoj vakat. Zapamtila bi ona svoj ponos i silu. Nisam htio i nisam ušao u tijelo.

Koliko li ima puteva koji vode do žene? Ko zna? Niko! Nema nikakvih prepreka. Gledam, sva vrata su poskidana. Otvorena pohota i blago zemaljsko oko, čeka me. Sve se slijeva u zlatne odsjaje. Kako sam blizu svega, što nikada nisam mogao ni da vidim.

Alaj ću da se nasladim i sve prisvojim sa ženom. Mami odsjaj u igrama dragulja. Potrčao sam bez razmišljanja. Daljina se popriječila. Korak mi se skratio. Sve je tu, ali nedokučivo. Zašto?

Ova žena je džehenem. Valja mi prvi put od ženska bježati. To valjda znam. Žena se nagnu iznad mojih ramena. Dah me njen spali.

Vatru sam osjetio ispod plećke. Valjda gdje je bila plećka. Prži, sve cvrči.

Kako? Otkud sada sve ovo. Strast svijena uz moje patnje krije se od ove šejtan žene. Jadni smo, mislim. Strast se zavlači, ali nema kud.

Žena podiže ruku sa svojih bedara i napravi kretnju, desnom rukom u polukrug.

Odnekud mladići, kao djevojčice. Nisam im vidio oči. Postaviše šarenu prostirku po zelenilu prostora na kojem se mi nalazimo.

Opet, izletiše sada crveni i žgoljavi. Sipaju piće u čaše, duge i uske. Nikako da ocijenim, jal' je šljiva, jal' neko drugo piće koje meni je po meraku. Sve se sasušilo u meni.

Negdje imam i usta, dok su mi se i usne sasušile. Ko zna da li bi mi i kap mogla niz grkljan, ako ga i imam? Nisam misao ni završio, a njeni prsti prinose u mene piće.

Opojnost mirisa žene me pomami. Nisam ni osjetio ukus pića. Prestala žeđ. Sad me razdire i sagara njena vatra.

Beli će mi dohakati. Sve ću platiti zle misli o ženama. Sve što sam im počinio.

Pođoh rukama. Oči ispred ruku svlače je. Ona svučena. Osta od svega lagani plašt od bijele prozirnosti. Gužva, svlači sa žene na hrpu plave svjetlucave igre, što uz vatru prelazi u dim i nestaje iznad mene. Prekri me vid.

Osjetio sam da tonem. Kuda? Nisam stigao da pitam.

- Ispij - rekla je. Pio sam.
- Ispij - ponavljala je. Ispio sam.

Onda su plesale oko mene. Djevojke su ispunile prostor. Nisam imao snage da udahnem ili da izdahnem. Gušila me opijenost.

Ruke mi kroz kukove djevojaka prolazile u prostor. Plačem od umora. Uzimam, a nikad uzeti.

Odnekud smijeh, podrugljiv. Ženski. Zastidih se godina i svog izgleda. Nisam kriv, rekoh. Otkud mi ovakva igra? Ko su ovi što me dvore i raznose sa svojim igrama, bez riječi i hvale.

Uokolo mene postavljene sofre raznovrsnog jela i voća. Topla mirišu i puše se. Miris jela mi zanosi ponos. Glad me nadmudri i pođoh rukama, a niko mi nije ponudio.

Ruke prođoše kroz tepsiju, a prsti idu prema dnu, u bezdan. Nosili su me nekakvi povici i kreštanja.

Klepet krila nepoznatih ptičurina raskomadali su mi klupko.

36.

Počeh da se rastačem u tečnost. Onda, kao paljevina prostrijeli kroz mene glas. Onaj smijeh žene. Prepoznao sam ga.

- Tu sam - i nesta.

Stade ispred mene djevojka. Ljepotom očiju me ozari. Ja postah opet bjelina u klupko umotana.

- Ne prilazi!

Ruku mi pružila i vodi me. Ne dodiruje. Odnekud mi se javi sjećanje na smijeh kojeg cijelog života nisam zaboravio. Nisam ga htio ni buditi u sebi, jer sam se cijelog života sjećao smijeha i njenih suza.

Kao da je osjetila moj bol i kasno pokajanje. Djevojka se osmjehnu. Sva od sreće i milja.

Svu mi tugu, strah i crnu misao odnese. Na njenim usnama kao da lebdim. Ovo je najljepši trenutak otkako sam napustio prozor Šemsi-hanume.

Opustio sam se i pristao da bude sve što mora biti uz ovu djevojku. Ona jedina ima pravo da me raskomada i vatrom oplemeni.

Ona.

Obuzela mi blagost i nemoćna lelujavost. Osjećao sam izgubljenost. Nije bilo u meni one moje poznate upornosti. Sve se stropoštalo u nejasno mumljanje i zujanje u ušima.

Niotkud riječ da izustim i otkočim svoje vilice uhvaćene njenim očima. Zavlačila ih je sve dublje i uvukla me cijelog u tjesnac svojih bezobzirnosti.

Komadala mi je snagu i razbacivala po davnim sokacima kojima sam rasturao svoju mladost. Odnekud mi bljesne poneki djevojački smijeh.

Nisam mogao ocijeniti šta želi. Niti mi prilazi, a niti mi daje znake da joj priđem. Zašto me dovela i spasila? Uz nju osjećam spas.

Otkupiću se. Drži me na nekom čudnom i nejasnom odstojanju.

Osjećao sam kako mi se znoj slijeva niz dlanove. Oči mi peku neke vatre, a usne mljackaju.

Nisam primijetio kada su se i kako razišli ostali. Prostorijom se obasuo miris jutra. Zrak obliven ružičastom izmaglicom salijeva se iznad njenog čela u plavetnilo, te joj rez slivenih kontrasta daje čudnu sliku.

Kao mag, slomila koljena poda se i opružila ruke na bedra. Kosa joj se opustila niz pleća. Oči ne vadi iz moje snage. Usne joj nadošle, kao rumen šipka. Riječ nikako da propuste i olakšaju moju muku.

Osjetio sam svu svoju nemoć. Nisam imao snage da smislim bilo šta da bi se izvukao iz stanja u kojem me ostavila da iščekujem. Sužavao se prostor oko mene. Sva svjetlost se izvukla niz njene kose. Ostala su samo svjetla dva oka. Gledao sam u njih. Oči su se širile prazninom i ispunjavale svojim zelenim zjenicama.

Lagano sam se i ja uvlačio u zjenice. Osjetio sam nešto slično sebi na samom ulazu svjetlucavo zeleno oko. Nisam je više vidio. Čuo sam glas:

- Kako si sitna duša, čovječe. Gdje su ti ponos i snaga. Zaboravio si na svoj smijeh. Šta si učinio sa mojim poklonima? Zaturio si ih drugoj pod bedra. Ili si ih iza prvog ćoška zaboravio.

Kuda si krenuo u ovo gluho doba vremena? Ni glasa mi se više ne sjećaš? A znaš li da si moj mali rob.

Sve ćeš da podneseš što si počinio. Istom mjerom i vremenom iščekivanja da se objasni i iskaže.

Kakve su joj namjere. Sva ta, za mene, duga iščekivanja da saznam šta će biti od mene, iskaza u jednoj istini.

- A znaš li da si moj rob?
- Rob. Čiji!

Otimao sam se kao nejako dijete iz ruku snage i istine moći. Uzalud se znojim. Priklješten u njenim zjenicama iz kojih mrakom tumaram sa nekom nejasnom slikom, susrećem i zagubim je ne znam u kakvom vremenu.

Sve je stalo i ne miče ni vrijeme, ni slike. Tama teška, crno-zelena umotala mi razum, pa rasuđujem čuđenjem i pokušavam da uhvatim na vremenu.

To ovdje nema isto značenje, kao u sitnom šišardžijskom životu. Ovdje vremena ima na pretek. Nije važno koliko ti kombinovao ili mirovao. Vrijeme radi za nekoga. Ne za mene.

Ko je taj, neko? Tražio sam izlaz, ali uzalud. Sav u tami iscijedio sam svu pamet i ovako prazan skakućem u njenim zjenicama.

Rekoh njenim, jer znam da je žena.

Vidio sam je kao ženu i žena je! Opasna i stroga. Opasna, jer dugo čeka i ćuti. Nije brzopleta i zajedljiva da u svojoj huji ispali i izrešeta, a onda, opet da je žena sa svim svojim osjećanjima i slabostima. Mudro rukuje ovim što ima. Ima sve ono o čemu ja ništa ne znam.

Nastojao sam da se klonem pitanja. Ćutanje mi je bilo kao pokušaj mudrosti kojom bi je nagnao da me ispituje, napada ili bilo šta da učini i pokrene zjenicu. Tako bi saznao da sam živ.

Srce mi je mirovalo, kao da je i ono bilo poslušno pred nepoznatim. Kakva zabluda. Sve se pokrenulo iz mene kad me poznat glas pozva po imenu:

- Ehej, Omer-efendija, drugi put kad budeš dolazio nemoj mi potrgati najdraže cvijeće. Kletva će te moja stići i nikada nećeš sebi sav svoj doći. Gdje ti je riječ? Koliko si čovjek, a ja žensko mlado i vjerovah ti.

Neka ti je haram i noć sa mjesečinom i nebo plavetnilom, neka ti je haram i moj pendžer sa demirima, neka ti je haram, Omer-efendija, svaka suza koju prolih i od tada do ovog časa nikada živa mira ne nađoh.

Djecu porodih sa drugim čovjekom. Kruh izjedoh na onom svijetu, da u ovom tebe nađem i da ti sve kažem.

Čuješ li me?

Dabogda ti glas usahnuo, kao i moje tijelo čekajući tvoju riječ. Neka ti se jezik skameni u grlu, kako je samo znao kititi priču za pričom, pa mi nije dao da mislim, već otimao mi pamet i onako podgrijanu lijepim obećanjima.

O, sramoto, slabašne duše, kako si me sirotu mogao obrati i najljepše cvjetove, tek procvale, pokidati i ostaviti vjetrovima i nevremenu da me šiba i sram truje.

Dabogda ti ime usječeno u džehenemu bilo jezikom vatre najljuće, pa ne mogao ni u vatri sagoriti dok se mene ne otarasiš, a ja sam ti halalila. Vjeruj mi, ali moje suze te terete. Moje noći te progone, moja sirotinja te komada.

Jedino ti je moje srce halalilo i žao mu je što si takav bio. Žao, jadno li je to moje srce. Iskidano kuknjavom i opet ti prašta.

Pođi, Omer-efendija, neka ti spas ukažu vremenom kojem hitaš u susret. Ali, neka se izredaju sve tvoje miljenice. Osim mene.

Mene si vidio i halal ti. Volio si me. Znam. Samo si bio šejtanast. Sav od igre, nestašluka, od vjetra i cvijeća. Imao si mjesečinu u očima. Imao si i vatru u očima. Imao si sunce užegnuto. Bio si kao jorgovan. Kitnjast i mirisao si i kad nisi bio pored mene. Mirisao si mi cijelog života. To me i održalo.

Plakala sam što nisi bio moj. Nisam plakala što sam bila tvoja, onda drugog. Koliko sam slušala o tebi, svašta. Nisu te poznavali.

Ti si vrijeme koje se pamti po dobroti i ljepoti. Ti si voda, pregolema za očni vid. Preduboka za ljudski stas. Ima te, Omer-efendija, u svemu i svačemu, u životu. Imate i na grani i pod grmom. Ima te u ružama, u pričama.

Ti si na srca djevojačka kitio zumbule, uz Vrbas pleo priče i pjesme kako se nisam sjetila, da te potražim.

Halal ti, ljepotane djevojački. Svakoj su prsluci pucali kada si im dolazio, a vehle su kada si im odlazio. O tebi su na Vrbasu kazivale, o tebi, kako si veliki sarhoš, ženskar i putnik bjelosvjetski.

Uh, da znaš. Morala sam ćutati, a svi su znali za moju muku. Slatku, bolan. Grijeh sam saprala vjernošću prema čovjeku i sirotinji u koju sam upala. I djeci koje sam osmoro porodila.

Ono, sjećam se, po mahalama se razbubalo kako Omer-efendija, pisar, ima svoju stranku. Moći će se glasati za nju. Šaptali su da nije baš za vlast, već za promjenu, na bolje, za sirotinju.

Voljela te sirotinja, ama ti nisi: donosio brašna i po deset dinara, ako se za tebe glasa. Drugi su slali i njihovi ljudi stajali kraj glasačkih kutija i osluškivali hoće li se čuti kuglica kako klizi i handrlja.

Ako neki siromah prevari, pa uzme pare od dvojice, njegova leđa to pamte dugo. Dobije degenek od plaćenih pristaša te stranke.

Nisu te mogle ni hodže. Nisi tada bio pijanac. Ama, čitala sam, pisao si kako naše žene muslimanke propadaju u mraku i tami, zidinama okovana, a poniznošću šibane. Ne mogu ni da misle svojom glavom.

Muž im je i bog i batina. Pisao si kako ženama treba dati pravo. Moraju pohađati škole.

Bio si, dragi moj ljepotane, opak i na jeziku, a bože me oprosti, i za žensko života cijeloga san.

I tako propao si. Nije da te svijet nije htio, već sirotinja nešto dobije, kucne koji dinar, ne zamjeri se bogatima, od njih je iskati zajam.

Hodže po džamijama o tebi kao o bezbožniku, te kako god okreneš propao si, moj ljepotane, kao što si kasnije stalno propadao.

Pogotovu kako ti ono zlato od žene, Adevija, na ahiret ode. Hurija, a da insan može biti melek, ona bi bila.

Svejedno, bila je najsretnija žena na svijetu. Tolike godine provela s takvim čovjekom po svemu znanom.

Idi sad neka se put ukaže tvoga svijeta. Što stigneš pogledaj, a što ne stigneš i nemoj.

37.

- Sve se nekom munjevitom brzinom smjenjivalo. Kotrlja se glava vojnika. Iznad nje stoji vojnik, zamahnu na mene sabljom. Prsa u prsa. Neki prst mi pokaza glavu. Sjetih se banjalučkog polja i bitke. On je došao ovamo i treba da ostane.

Branio sam Bosnu i nije mi ga bilo žao. Bio sam samo brži i žešći. Nagomilana tjelesa na obale Vrbasa voda izbacila.

Jedna ruka pokazuje čovjeka, sklupčao se i rana mu previjena. Sjetih se da je bio ranjen, rekao mi je da ima majku, ženu i sina. Zakačila ga sablja po ramenu.

Projurio sam na konju, čistio i urlikao, nešto od straha, ali više da im u kosti utjeramo smrt.

Tako je i bilo.

Zavratio sam se, a on, taj vojnik, krvari. Blijed. Izvadio krst i ljubi ga. Pored njega fotografija familije. Oči istegnuo i gleda sječivo moje sablje.

Hablek, misli da smo mi koljači. Mi samo branimo Bosnu, pa kad je branimo onda dušmana ne raspoznajemo, pa makar brat bio, a ne Švaba.

Sjahah s konja, pozvah bolničara, te mu očisti ranu i poveza. Uzeo mi ruku, hoće da je ljubi.

Pomilujem ga po glavi i smjestim u špitalj. Pazio sam ga i sada u ranama ljubi krst. Valjda mu je to bio presudan momenat života. Gledao je u oštricu sablje.

38.

Nižu se, kao sjenke, slike života, vašari, curetine, igra, lumperaj, ples i kocka. Svuda se vidim s kraja ili u sredini.

Mahale priklještene uz obalu Vrbasa. Red kućica, a ispred svake cvijetnjak. Idem. Vidim se utegnut drhtim. Akšam. Ulica prazna. Avlije pune. Pendžeri okićeni. Svjetlucaju oči. Zjenice ispred muškog koraka.

Uhvatim za vratnice, kao znak, kao bajanje. Nema je. Kućica se ne vidi iza ograde i šljivika. Čekam.

Tek naškrinuta vrata, pa tako malo po malo. Do jacije, a onda opet. I tako redom.

Nižu se slike ljepotica, mladost, bogatih, siromašnih. Niže se čitav đerdan i bi mi srce milo. Svaka se smijala na mene.

A ispred kuće nije bilo Fatime. Ona me uvela u ovaj svijet i halalila. Lijepo sam se unosio u ovaj svijet, koji mi se prikazuje. Provjerava me. Da li sam to sve ja. A, jesam.

Rešt mi se prikaza. Teške rešetke. Žuta memla pri tegla, pa kaplje pored strože. Ležim, žući od memla i davim se. Nikako dušu da povratim.

Sjetih se, politika. Ih, da je onaj ko je izmisli. Sve se prođe i zaboravi u novim mukama i nepravdama.

Tako, kada sam se malo prošetao kroz svijet svog života i neživota, obamruh, ponovo iz mene plač.

Vrište djeca i galama raznosi. Čujem ih:

- Nas nisi pogledao, a davao si nam kruha i donosio hrane.
- O, Omer-efendija, iz mahale smo tvoje. Zvali smo te babom.
- Smijem se i sjećam, ali nešto gorče me zanese i uzvi iznad svega što je dosad. Vitla me, kao oluja i nanese za nešto i zakači. Pogledah, a ono stablo. Visim, ni doli, a ni gori. Sva ova moja zbivanja su nekako ni tamo ni ovamo. Ostao sam da visim. Smirio sam se da sve prevarim i vratim se sebi.

Kako ću, majko, - ote mi se strah. Pogrdno uvrijedih majku! Ja, sin, nesin i hulja, koja samo može da ovako nešto preživljava.

Dok sav svijet miruje u svom ljudskom snu, nastojao sam da ostanem gdje sam se zatekao.

Svaka nova kretnja donose nova saznanja. Godilo mi je na grani. Nije me niko uzbijao. Odnekud vjetar se povlači kroz moju glavu.

Misao ni da stane, a ništa ne mogu smisliti. Da se svemu oduprem i pokrenem. Voljom i snagom ljudskom.

Nešto je, ipak, u meni šaptalo, upozoravalo, izvlačilo iz mene, odnekud, tanku misao. Ni jedna se nije mogla u meni probuditi i suprotstaviti.

Sve spava. Osjećao sam se umrtvljen. Već pomalo privikao na ovo stanje i izgled.

Primam sve kao san i čekam da se probudim. Vratim čistom životu. Čovjek sam. Mogu i sanjati smrt. Nije mi se to jednom desilo u životu.

Na frontu, zamreš, pa opet na juriš. Sad sam nepokretan i bezvoljan. Ne mogu sam da upravljam svojim mislima i sobom.

Nešto me, po svojoj volji, pokretalo. Vrtilo u meni i po meni. Stvaralo u oblike, meni neshvatljive, i onda opet rastvaralo.

Sklupča me i kotrlja niz mračne sokake, kao i moj život što se provlačio bez kraja i početka. Istina, kao i sada, stalno u pokretu. U nadanju i iščekivanju. Sva čekanja su bila i poneka misao o lijepom. I sada, koliko znam procijeniti, kao da čekam. Šta? To je ono što bi svako želio znati da je na mom mjestu.

Niotkud sunca, a ni mjeseca. Kakvo je ovo vrijeme i mjesto. Negdje se šapuće. Vjetar što me na grani dotakne, kao da mi šalje poruke nekog govora.

Osjećam da se neko, ipak, o meni brine. Neko izvan moga ovakvog tijela, ako je ovo tijelo, a jest. Za ovaj svijet i vrijeme u kojem se nalazim tijelo je.

Taj neko se bori za mene, misli za mene, za moje ime. Dokazuje da sam sav od istine. Istina, da sam i loš, ali sam ipak od istine i vjerovanja.

Šta li mi je to pomoglo? Ništa. Bolje ne priznati svoje slabosti života. Meni se samo mogu ovakve nezgode da namjeste. Želio sam posredstvom nekog ko misli o meni da se ne selim nigdje.

Ovaj pritajeni mir i na grani, uz cvrkut i grabežljivo siktanje ptičurina, bilo je podnošljivo. Sigurno je jedno, a to je da se nema kuda od života ovog ili onog. Kao da mi ova misao prenesena u glavu povrijedi mir i pritajenost.

Stablo se zanjiha, a najednom kao gromovi ispod stabla zagrmiše, spališe sve ispod stabla i ponesoše ga u visine, takvom brzinom da sam zagubio i tijelo i dušu. Ništa osim životinjica, koje su gmizale po grani i čupale list po list i onda nejake nestajale u bezdan, u nešto što je jama bez kraja i početka.

Svaki list je ostavljao za sobom i glas. Osjetio sam da mi se jedan list obraća:

- Ja sam, Omer-efendija, onaj što ti je zla nanosio, ali kumim te i preklinjem spašavaj. Ne daj me.

Jesam, govorio sam da si lopov i varalica. Da imaš dukate i grabiš tuđe. Jesu, upisali su te u policijske knjige. Da, i onaj visoki činovnik te zarezo u svoju knjigu. Ja sam mu rekao da si pojeo sve naše pare. Ništa ne radiš.

Da si dembel i lezilebović i čak da si i sumnjiv. Udaraš na vlast. Rušiš poredak. Sve sam ti ja to rekao drugima. Vjeruj mi, drugi su to meni prenosili.

Ja, kako me i znaš na jeziku tevećelija, a u duši dobričina, zagazih i padoh. Ne daj, Omer-efendija, ne daj me.

- Ušla sam - reče nešto u meni.
- Ko si ti što si ušla? Da nisi ona žena?
- Ne, tvoja sam duša.

Tačno, vidio sam svoje tijelo pomače se na jednoj podebeloj grani. Držao sam se rukama za ogranak pun listova, neki već sveli i tresu se.

Drhte od mog pogleda, pomislih, a nije. Drhte od onoga što ih čeka. Ne znaju kuda će.

Ovi odlasci su neprijatni i nikada se ne zna koliko dugo traje odlaženje i kuda i kako.

Sada se tijelo oplemenilo. Duša je u njemu i sada sam ja taj koji gleda sve što se dešava.

Opet glas lista koji se već otkačio i samo što ne sleti, plače:

- Znaš da sam se kleo. Lažno i trudno za komad stabla i hlada na stablu. Ne daj me, Omer-efendija.

Evo, moram da ti kažem da sam sve to čuo od onog lista koji se nalazi na samom ogranku pri vrhu stabla. Gledaj kako se zavukao za ona tri listića. On je preko ta tri listića sve postizao.

Namiještao da sam i ja jadan na tako nešto spao. Nije mi bilo do toga da tebe uništim. Znam da sam ti zagorčavao život i nanosio nesanicu.

Koliko sam ti puta podigao tlak. Molim te, danas, sada mi pomozi i biću ti u službi za sva vremena koja dolaze. Ostaću tvoj i za tebe ću raditi.

Evo, otelo se, Omer-efendija, otelo! Neću. Neću ni za tebe, a ni za ikoga raditi.

Sjećam se da si mi jednom rekao da je jadan onaj kome ti možeš pomoći. Jadniji je, ako je spao da od takvih čeka obavještenja i da mu bude na usluzi potkazivač i pravda zadovoljena.

Izmičem se, valjda nije i moj kraj došao. Kako je daleko od života do smrti? Reci, Omer-efendija?

Ti, valjda, nešto znaš o tome.

Stalno si bio u dosluhu sa ćutanjem i vjerovanjem da će i to proći. Sve je prolazilo, a na tvoju su se grbaču svi izredali sa svim svojim prljavštinama. Nastojali svi smicalicama i podvalama.

Tebe je trebalo onemogućiti. Oduzeti ti pismenost, bilo kako, bez biranja sredstava. Trebalo te onemogućiti da pišeš svijetu pisma, žalbe i molbe, a pogotovu one svoje priče, koje su mahaljani čitali po sijelima.

Znao si mnogo o prošlosti. Proživio si i sam. Sve je to trebalo uništiti zajedno sa tobom.

Ono što si se propio, vjerovao si da je zbog Adevije. Nije. Najboljeg su ti jarana podmetnuli i svaki dan pred akšam te odvodio u birtiju i nutkali ti bumbarčića sa džigericom, sogandolme, sahančiće i lonce.

Bilo ti je lijepo, mezili ste, akšamlučili i žene su vam posakrive dolazile u onaj ćulhan.

Nisi ni slutio da su htjeli da te zatruju alkoholom. Prvo da izgubiš ugled u čaršiji. Onda obraz, pa slobodu. Tvrd si ti orah.

Jednom sam imao zadatak da ti toliko natjeram huju da te snađe kap. Uspio sam. Bacio si stolicu na mene. Nisi, oprosti. Uzeo si stolicu, a onda bacio je na kaldrmu. Čujem kako si ponavljao:

- Đavole, u liku ovog čovjeka, skamenio se ti u njemu i sedra postali, pa namjernici putnici umorne konje vezali vama na ono mjesto gdje je bio vrat ove hulje. Ove duše prodane, ovog izroda, vlasti željna. Ove kuge što mori i želi da pomori sve što valja.

Neka je tebi hvala, jedina istino, što moja sila i snaga, što moja huja šejtanski crv crknu pod mojim uzdahom i ne počini zločin. Ne ubi, a možda je i trebalo. Ko zna.

- Onda si me pogledao. U očima sam ti vidio suze. Mrdnuo si glavom u stranu i ponavljao:
- Skloni se, čovječe!

Odazovi se imenu ljudskom i vrati rodu čovjekovom. Putem kojim gaziš nema izlaza.

Ćorav ti je sokak u koji si zašao. Vrati se dok imaš vremena. Odazovi se, bićeš spašen zla u koje se guraš i svoj porod nedužan zlu vodiš.

- Stajao sam bez riječi. Onda si podviknuo:
- Odlazi, da ti mezar ne iskopam, a sebi tamnicu. Memli.
- Odletio sam uplašen tvog govora i vatre u očima. Tada sam shvatio da sam osuđen na propadanje. Nešto je u meni još bilo za šta sam se mogao da zakačim i da opstanem koliko toliko.

Ne daj me sada, kao što me nisi dao ni tada. Tebi hvala. Spasio si me svih stradanja u mojoj slijepoj igri za karijerom i slavom.

Nisi tada kazivao obične riječi. Svi su shvatili da se nešto zbiva. Ko je mogao da nasluti tvoju misao, želju i uspjeh.

Govor ti je bio smiren, što ranije nije bio običaj. Gledao si u nas. Od lica do lica, kao da si nas prebrojavao.

Svi smo bili Uprava društva u čaršiji. Onda si nenajavljeno, bez traženja riječi, glasom koji je smirivao i uvrijeđene, rekao:

- Ponosan sam, i prihvatam čast, što mogu da ustvrdim ranije vaše izjave, poštovane efendije i gospodo, kada je riječ o efendiji, koji je pokazao mudrost u ophođenju, znanje u organizovanju zabavnih akcija, kako u našoj šeher Banjoj Luci, tako i u obližnjim mahalama.

Sve što se može popraviti, neka se popravi i izmiri dug prema ovom vrsnom i učenom efendiji, kojem smo nepažnjom izmakli najviše priznanje.

Neka mu se ove godine dodijeli ta nagrada i neka ga primi naš uvaženi gradonačelnik i uruči priznanje, koje će pasti i na naše srce, kao amanet i nama da slijedimo ovakve, dok ih imamo među sobom.

Pa lijepo umoljavam našeg velečasnog gospodina predsjednika da predloži, pomenutog efendiju, za pomenutu nagradu, a Vi, tako, gospodine tajniče, unesite u zapisnik i priložite na izvršenje.

Hvala Vam na zajedničkoj suglasnosti.

- Tada su svi ostali bez riječi. Moram priznati da sam se uplašio tvog prijedloga poslije svega zla što sam ti nanio.

Stidim se, kako sam mogao. Udarao sam nogama po tvojoj sofri. Želio te ostaviti bez osnovnog za život. Znam da sve znaš, da sam sve najgore o tebi govorio i visokom činovniku.

Saslušao sam, napola uveo list mi se jadao i molio me za oprost. Neko mi je podigao prst i ne želeći okrenuo sam drugu stranu lista.

39.

Sve je bilo kao nekada. Prije podne, bolje rečeno haman u podne. Šetam pored hotela Palas. Nije mi stalo do svijeta i ljepote proljeća.

Drvored ozelenio. Svijet željan sunca izmolio glave, pustio jezik i priči nigdje kraja.

U debeloj hladovini hotela Palas zapazio sam na sećiji, zelenom kadifom obloženoj, izvalila se dva čovjeka i povjerljiv razgovor vode.

Ispred njih piće, serviran sto po evropskom običaju. Navučena zavjesa da se iz druge lože ne može lako vidjeti lice gospode i čuti razgovor.

Onako uvrijeđen od svega što se tada oko mene slilo, opsovao sam i gospodu i vlast skorojevića i doušnika.

Najednom mi nešto privuče korak i uđoh u salu. Lagano sam gazio po stazi crvenog tepiha prostrtog posred sale. Nisam bio spreman da se suočim sa bilo kakvom ličnošću. Jednostavno sam išao i gledao dvije ljudske figure jednu pored druge.

Smijeh im se razvukao u lažna povjerenja. Nasmijao sam se umjesto pozdrava.

Znao sam da sam načinio veliku grešku, prvo što sam uopšte ušao da saznam, a drugo što sam odmah nametnuo podsmijeh. Nisam se prevario, tako su me primili i protumačili moje prisustvo.

Zvjerski sam stegao u sebi srce da ne rikne, bez reda i mjere. Nisam se mogao ukloniti iz sebe kakav sam. Prišao sam gospodinu, visokom činovniku, starom poznaniku, i lagano se naklonio, stegao ruku i poželio lijep boravak i unosan posao u našem gradu. Mrk mu pogled nije obećavao da ću čuti nešto lijepo.

- Kako, vi to, Omer-efendija, meni želite i unosan posao, pa nisam došao da pazarivam konje ili goveda.

Zaćutao je i čekao da mu kažem što je mislio da neću reći.

- Znam. Vremena se mijenjaju. Sada si vlast. Vidiš, istih smo godina, ama tvoja vlast, tvoja i država. Pravo si režimski čovjek Nije bilo lako. Ko zna kuda ste sve jurišali. Ordeni su tu, priznanja, a bogami i obaveze.

Goleme, dok su te ovamo poslali. A, već si se bio taman naučio i njihovom govoru.

Dobro je, ven, kako zdravlje? Nismo se vidjeli od onomad kad si došao i oduzeo svu imovinu.

Meni ponudio pametan posao, kojeg nisam uzeo, jer mi nije u soju. Bilo je prekasno da uglađujem razgovor.

Lice visokog činovnika se ozarilo, nešto od pića, a više od uvrede. Nisam razmišljao kako da se branim. Došao sam nezvan, pa onda ću i da napadam. Neću mu dati priliku da me postavi ispred sebe.

Isti smo na peru. On priznatiji, jer je režimski, ja prognan jer sam na crnoj listi.

Osjećao sam kako mi koljena klecaju. Uhvatio sam sekundu svoje moći i nadmudrio čovjeka vlasti, a ne mudrosti. Više kroz zube, nego kroz otvorena usta. Pitao sam ga kako mu poslovi idu?

- Dobro su ti jarani i prijatelji. Posao bi trebalo da je unosan.

Efendi, usukao se, moj gospodine, pa kao da mu je jezik uhvatila damla. Do maločas je cvrkutao. Nije ni čudo. Sve zna unaprijed. Misli, lako je po onima koji ne igraju kako im se svira.

Valjda je zaboravio da svaku svirku jednako ne osjeća svaki čovjek. Nisam im dao da se snađu.

Činovnik se nasmija suviše glasno i usiljeno, onako kako se smije prodavač kada želi da se udvori kupcu. Ne zna mjere smijehu. Nekako je smogao snage te mi se nagnu bliže uhu, pa kao u šali:

- Tvoja pamet nije za ove čaršije i ovih sokaka.
- Vjerujem ti, šalu si iskovao u lance i želio bi me njima okovati, ali moja sloboda je moj svijet ma gdje bila moja glava.
- Ih, grubo si to prokont'o, onako ja tebi da se sjetiš našeg susreta, ama ne onog prije petnaest godina, već onog skorašnjeg, prije pet godina, kada su te u opoziciju kandidovali.
- Rekao sam, borite se. Evo, imate među sobom Omer-efendiju, kao opoziciju, pa lomite koplja.
- Sjećam se. To ti je bio i zadatak. Donio si ga. Razumije se i zašto. Hoćeš da mi kažeš da su od tada svi krenuli na mene? To znam i bez tebe i njih. To ti je bio i cilj. Važan je upljuvak. I, to još kada to uradi čovjek sa ovih planina, koji je čak u prijestolnici ličnost.

E, pa onda i najveća kukavica ove čaršije zna da je zaštićena od svakoga, kad takav upre prstom u metu.

Nalijeću, gospodine, nalijeću, ali i odlijeću. Meni moja i vjera, moj gospodine, nalaže da se moram braniti. Da, i to svim marifetlucima kojim me napadaju i žele uništiti.

A, robovalo se, da ne govorim i ratovalo. Umiralo za ovaj komad zemlje, za Bosnu, moj nekadašnji jarane.

Bili smo zajedno, bar si govorio da si uza me kad sam tukao po Austrijancima.

Vlast si. Misionar, misija ti je ljigava. Svi smo ljudi. Ne možemo jedni nad drugima vladati. Uzalud trošite vrijeme. Svi zajedno smo jači.

Ova tvorevina, vještačka kuća bez temelja, klizi, moj gospodine. Nisu samo tri nacije u ovoj zemlji. Ima nas još.

Osjetio sam da se gospodin sredio u mislima i čekao udarac:

- Omer-efendija, okani se. Nisam došao da okivam i slobode oduzimam. Došao sam da se složimo i glasamo svi zajedno i ojačamo vlast.

Nacionalno pitanje je pitanje vremena.

Slobodna je vjeroispovijest. Školuje se narod. Šta bi htio? Neko mora da vlada.

Nego, započeo si pa da ja nastavim, ako nemaš ništa protiv, Omer-efendija. Čuo sam da živiš bolje od nas gore?

- Od vas, gospode? Svakako! Ko ti je rekao? Mislio je da mi napakosti. Moju istinu da kuje, ali živim. Imam miran san.

Jedino sam cijelog života bio i ostao u zavadi s onima koji žele Bosnu da pokore i pod svoju čizmu satru.

To kazujem. Nikome ropstvo, ma koje vrste bilo nije drago, a Bosni se to nametnuti neće!

Raja! Hej, gospodine, raja huka sada. Ona će vodu da navede na narodni mlin.

Onakve sile je Bosna zaprtala u vatru i sagorila im zastave, braneći svoja prava i slobodu.

- Idi bolan!

Ako sam pisar po čaršiji, šićarim za kruh, a bogatim narod kazivanjem. Svaki dan imam govornicu pred svojim stolićem.

40.

- Nisam osjetio bol, Šuaipe, sine Numanov, ali praznina me nekako napuni. Težak, bez riječi i misli, a prazan. Sve je ostalo u ničemu.

Nikoga nigdje. Prazan prostor i ja pun praznoće. Kao da je oluja raznijela, pomela i ispraznila.

Kotrljam se, baš kao kad se vjetar sokakom igra se nekim bačenim papirom. Stanem, pa me opet potjera. Neko kao da je cjelosvjetske terete sasuo u mene.

Listam neku stranicu, onda knjiga. Imena ljudi, događaja, bez reda i broja. Sve sam vidio. Ono čime sam se ponosio. Vidio sam i ono čega sam se stidio.

Shvatio sam, kasno je, ali jezičina, koliko tereta istrese u mene. Više nego moja duša, srce, ruke, noge i razum.

Jezik ih je sviju nadvisio. Žalosno i naivno. Samo sebi šteti. Sva kazivanja, jezikom podižu prašinu, smrad, dušmane i opet ostaneš sam i gušiš se u vlastitom smradu, kojeg si oko sebe podigao.

Zasitio sam se svega i ovdje. Gdje sam? Nisam imao ni volje, a ni snage da više gledam svoju bijedu. Mislim da sam mogao mnogo više dobra da učinim.

Ono sama provalija i praznina. Ne znam kako je kod drugih. Znam da najednom ovako pomislih. Ne znam ni otkud mi dođe. I ovdje mudrujem, pravdu ganjam, a ne znam ni ko sam, ni gdje sam, ni kada ću u život nazad i da li ću ikada. Opet se kočoperim.

Najednom vuneni vjetar igra se mojim klupkom od života. Steže me i sasiječe svaka dlačica. Prži i vrisak mi se otima. Nema ga.

Umotava me vjetar u svoju snagu. Izgubio sam mjeru i snagu da pratim šta se zbiva.

41.

Osjetio sam da propadam. Ne udaram ni od šta, ali neopisivom brzinom nestajem. Nisam ni mislio kada ću odlomiti, kakvo dno i tu završiti.

Nisam ni primijetio da sam se u onoj brzini oslobodio vjetrova i vunenih naslaga.

Stojim u svjetlosnoj izmaglici nepoznatog krajolika. Usamljen. Niko mi ne prilazi, a niti išta čujem. Ne znam ni kakav izgledam. Znam da rasuđujem, mislim, zaključujem i posmatram.

Iznad mene prostor. Ispod mene blaga izmaglica ružičaste boje, koja se prelijeva u talasanje i stapanje svih svjetlosnih niti raznih boja.

Ugodan svijet, pomislih. Neka sam se oslobodio svoje prošlosti. Napadna i teška. Mnogo uvreda. Branio sam se. Ne znam kako sam mogao drugačije. Tako ja razmišljam.

Osjetih prvi put potrebu da jedem. Prazno. Sve šupljina. A, ja ipak na nečemu, kao obala stojim. Glad mi se uvlači u misao. Sjetih se kruha. Kruh.

Misao me ispuni sitostima. Prestao sam da budem gladan. Nekakav me strah i nesigurnost obuzeli. Ničim nisam mogao. Nisam ni znao čim i da se pokrenem. Razrjeđivala se površina kao plaštem prekrivena, ukazivala mi se dubina.

Ne znam kazati, koliko glasova u jednom trenu je milost molilo. Od koga? Kome? Zašto?

Pošao sam da se bunim. Pitam. Opet sam u bunilu. Kakav smotuljak? Svjetlosni.

Čovjek sam. Sigurno su me strpali u kazamat, u kulu. Gnjijem, pa mi se svijest poremetila. Buncam. Bolestan. Pamet me napustila. Ko zna šta se sa mnom dešava. Opet kuknjava i mukli jecaji.

Porobljen neki narod. Ovo sam ja roblje. Kuda su me odveli. Kakva daleka i čudna zemlja. Još čudniji je bol koji me izludi. I komada me. Bilo mi je mnogo puta ovako kako mi je sad. Drago mi.

Sada? Sada ne mogu. Udaraju mi mukama u sve od čega sam. Mučnina me nadimlje. Sve bih želio izbaciti iz sebe. Povraća mi se.

Život svoj želim da izrigam. Ne treba mi. Kakav je ovo haos? Niko se ne javlja. Mukli jauci u obvijenim mukama tutnje kroz mene. Satiru sav bijes ljudski.

Manji sam od svega što ima bilo koliku veličinu. Moj Šuaipe, sine Numanov, kako li sam ja bio ohol.

Kako li su oholi oni kojima sam kazivao da ne rade pošteno.

Porobili narod. Otimaju, pale i harče. Što mi to razmišljanje treba. Valjda da sebe ublažim. Nekog ubijedim da nisam baš loš. Koga? Kome? Nikome se ja ne liskam.

Istina i ja smo u jednoj godini rođeni. Tako se meni činilo. Nije istina sa mnom postala. Nisam toliki ahmak da tako glupo mislim.

Rodila se u meni one godine kada sam i ja rođen. Zato sam sad ovdje. Čekam na nekakav red.

Kuda ću, majko moja? Jedina prijateljica duše moje. Opet mi se po drugi put glas ote. Zovem žene, a sada majku.

Majke su jedina sloboda duha. Njima možeš sve svoje muke duše da kažeš i da zamru ili procvjetaju život u istinu. Da te i ogrnu i spase i vrate na put života.

Blaga jeza sreće me ispuni. A stalno sam iznad nečega. Ne znam više ni od čega sam. Stalno me nešto ispunjava.

Neka, zašto sada postavljam takva pitanja, kada mi se prvi put, otkako sam postao nikogović, rakijašević i bludniković, javlja majka sa mirnim i toplim belegom majčinskog mlijeka i izvorima sreće u očima.

Ptica da budem, želio bih da obletim sve ove praznine i da se umoran stropoštam na krilo majke moje. Nije stara bila. Umrla je mlada, ali ne znam gdje sam.

Nije valjda moja mati ovdje. Gdje mi je otac. Nismo mi robijaška familija.

Ne, bože! Nemoj, klanjam ti se i molim. Oprosti, moji roditelji nisu bili nikakve bundžije. Pošten, siromašan, radin i pobožan svijet.

I mene su učili tvojoj knjizi Kur'anu. Učio sam knjigu, ali sam na svoju ruku možda puno toga tumačio i protumačio i tako išao.

Jurišao sam u tvoje ime na glas. U svetinju. Za istinu! Slobodu! Za sirotinju ugnjetenu! Leđa uvijek slomljenih od silnih i presitih.

Nemoj, molim ti se svim što si stvorio. Nemoj da mi roditelji ovdje budu. Nisu valjda i njihovi uzdasi tu.

42.

Gdje sam? Koja je ovo robijašnica? Koje zemlje? Kakav vladar sada vlada?

Gdje ste, ključari, šta ste napravili sa mojom slobodom? Kuda ću, kada puta nema? Dokle ću, kada stojim bez pomoći i snage. Sve se od mene pokrene, kada neko zažali.

Zašto ste mi sve pokazali što sam prošao i radio? Da me možete optužiti?

Možete, ali moja djela su počinjena mojom sviješću. Milostivi, sačuvaj me tiranina i učini, ako su mi roditelji u azabu, da ih izbaviš. Meni, neka se sudi. Neka me se i osudi.

Priznajem. Sve priznajem što ste pokazali i dokazali da sam radio, počinio, mislio da počinim.

Sve priznajem. Samo mi roditelje ostavite na miru. Neka mir i blagost tvoja, moj Svevišnji, natkrije duše mojih rahmetli roditelja i svih onih kojima ti oprost želiš dati. Oprosti im.

Ja, neka ostanem u ovoj kuli straha i izobličenja. Kome bi ovakav se mogao i ukazati.

Dosta je bilo sa mnom po čaršiji sprdačine. Dosta sam stigao pod starost u stanje koje i meni nije bilo jasno. A želio sam da budem i postanem derviš.

Ostao sam smijeh i poruga čaršijska. I sada ovakav da se vratim. Neću. Molim ti se, neka što prije sagnjijem u ovoj kuli bezumlja, blagosti i patnje. Mira i ludila, jer sve se zbiva, a ja nisam tu.

Nešto od mene je moje.

Prošao sam kroz sve što sam vidio. Bio sam sve što znam da sam bio.

E, Šuaipe, sine Numanov, vidiš da nije dobro da nastavljam priču.

- Nastavi, Omer-efendija, dao si riječ. Riječ si dao.
- Kada je tako onda neka mi se sudi i presudi. Znam da je sva zemlja blagodatima i ljepotama okićena.

Bila je sva i moja. Zahvaljivao sam na darovima beskonačnim. Bio sam zaljubljenik života i prirode.

Zagrljen ludovao sa mjesečinom. Obljubljen drugovao sa suncem. Zanesen putovao sa vjetrovima. Zagrljen žuborio sa rijekama.

Osmijeh imao za sve ljude i riječ, po mjeri i težini, kako sam ja mislio da je pravo. Griješim. Čovjek sam. Zato nema grijeha.

43.

- Mir tebi, dušo Omer-efendijina. Mir tvome tijelu. Neka zemlja zemlji ostane.

Duša svjetlost od koje je stvorena i onome, koji je stvorio. Mir, dušo namučena. Imaš li žalost za svijetom kojeg si ostavio za sobom? Ćutiš, nemaš li?

- Nemam - rekao sam.
- Ne žališ, dušo, Omer-efendijina za svim što si ostavila?
- Ne žalim, - rekao sam.
- Onda neka se mir i blagost obvije oko tvoga doma. Neka ti vječne ljepote usredsrede po ljepoti tvoje duše, koja je veličala istinu. Duše, koja je bila i svakakva.

Moje nije da kazujem o tvojoj duši. Moje je da ti je uzmem po nalogu.

Odupire li se tvoj mir u nemiru skrivenom. A, ovdje ništa skriveno ne može biti.

Vratili smo te jednom u tijelo na dženazi.

Poželio si. Vraćen si bio. Osjetilo se da žališ. Puno si mislio na žene, a bolje bi bilo da si manje.

Moje nije da te ocjenjujem. Moje je kako sam ti i rekao da ti samo dušu uzmem.

Uzimanje duše nije ostavljanje bez vlasti nad njom. Ne, ona je tvoja.

Neka je mir tvojoj duši. Mir dušama onih za koje si se maločas molio.

Mir dušama tvojih roditelja.

O, dušo, do sada Omer-efendijina, a sada, dušo ovosvjetskog blaga, uživaj.

Ako pređeš preko ove Sirat-ćuprije, onda su tvoja djela pravedna i istinita.

Idi. Ne obaziri se. Sve si još jednom vidio i prošao svoj svijet života na zemlji. Ne okreći se. Valja da preko pređeš.

Dolje je dubina. Ispred tebe dužina. Iznad tebe visina. Neki nikada ne pređu. Neki pređu i ne osjete.

Pođi, znaćeš gdje ti je mjesto kada se sa ćuprijom suočiš.

Valja, preko nje da pređeš. Dolje je, moram ti reći, rijeka, užarena, duboka, bez kraja široka.

Ćuprija od sablje oštrija. Od dlake tanja.

Prelazi, dušo, Omer-efendijina. Neka te pravda osudi i presudu donese.

44.

Iz mene nesta praznine, koja me teretila težinom. Najednom, bez najave i priprema, kao da se ogromna ravnica ukaza. Nigdje kraja.

Gledam otprilike u visini očiju. Nikako kraja. Pustoš. Sivkasto-zelene boje.

Miris odnekud zapanjuje. Ne podsjeća me ni na jednu ružu, a ni bilo koji cvijet.

Gledam. Boje se rastiru. Iz svijetlo-zelenkaste prelijevaju se u nemirnu igru šarenila, koje je za mene puno neizvjesnog i mamljivog. Vuče.

Korak mi krenu. Obale. Sada je vidim dobro. Dolje, more i rijeka. Jauče u talasanju i sjaju.

Bljeskaju talasi rumeni, goropadni, pa onda tihi i mirni. Zatišje. Rijeka miruje. Liči na sagoren pustinjski pijesak. Shvatio sam da mi je ići. Moram.

Dolje me čekaju nova iskušenja. Posljednja. Nisam sam. Čovjeku je lakše kad nije sam.

Pokrećem se u obliku čovjeka. Sad sam se vidio. Ja, Omer-efendija. Lijep. Nisam kvrgav, nosat i krastav. Nema znakova rakijetine. Lice mi bijelo i lijepo, kao onda prije smrti moje Adevije.

Idem siguran u sebe. Opet oholost, pomislih: Spustio sam pogled i zamuti mi se pred vidom.

Koračam. Obala za mnom rijeka se sužava.

Koračam. Rijeka za mnom. Gledam. Kako ću? Opet mi se ote, majko moja, kako ću preko rijeke.

Onda mi bijesnu Sirat-ćuprija. Zejnebina priča o Sirat-ćupriji, pa ona gnusna moja priča o Sirat-ćupriji. Sve sam one prešao, ali ovu, ko zna.

45.

Krajolik oko obale poprimio ugodnu živost. Osjetio sam vjetrić. Prestala je odozdo sa dna da dopire vrela zagušljivost.

Odnekud iz svjetlosti ovog šarenila savi se uz mene ogromna svjetlost.

Spoji sa djelićem duše što je bila u mom tijelu za života. Osjetih ljepotu kakva se ne;može iskazati. Blagost i sigurnost.

Zakoračio sam, bez tijela. Sada, svjetlost. Sva moja.

Cjelovita smo duša sada. O napaćeni djeliću moj, kako sam te dugo tražila. U tijelu si onom pritvorena bila. Znala sam da je to sve kratko. Sada je naše vrijeme.

Nastavimo zajedno.

Odvojeni vidu moj. Mirisu bašča dženetskih rekoh svojoj većoj svjetlosti duše.

Krenusmo. Iznad prostranstva se ukaza blaga nit. Bijela i svjetlucava.

Odsjaj oštrice sagara u prostoru. Bdije i čeka.

Ušli smo sa prvim korakom, kako smo se pokretali tako se tanka nevidljiva, oštra nit razlijevala u stazu oivičenu šarama duge.

Išli smo. Onda, nekakav mezar. Gledam i sjetih se mezara kraj smetišta, na obali Vrbasa.

Preko vode gdje se ulijeva Crkvena u Vrbas.

Jednog smo dana Adevija i ja išli u šetnju pod Orahe. To sam zapazio. Onda sam opravio, ozidao i obnovio mezar.

Upalio uoči ponedjeljka i petka svijeće. I od te se noći na tom mezaru pale svijeće.

Ugledah, pored mezara hadži-Idriza. Digao ruke na molitvu i čeka nas. Ostavi mezar i nesta.

Ništa se nije imalo pitati, a ni koga bihuzuriti. Išli smo, a dolje i ne gledam. Ne mislim na Sirat-ćupriju, a niti da upravo prelazim preko nje.

Kraj se i ne nazire.

Tamo. Ko zna koliko daleko? Valjda ima druga obala. Rasijavamo put.

Sad sam cjelovita duša Omer-efendijina. A neko nam oivičio Sirat-ćupriju. Baš kao šarena perda ispružila se i nigdje joj kraja.

46.

Znam da kraja ovom životu nema.

Komešanje neko se ukazuje i briše.

Opet me uhvati jeza, ali sada nisam sam. Uz mene je, ili bolje rečeno sada smo spojeni, duša iz mog tijela i veći; slobodni dio duše moje, koja je vasionom kružila i čekala kada ću se osloboditi tijela.

Sada smo zajedno.

Nikada mi nije bilo ljepše i sigurnije.

Opet sijevnuše sablje. Krik! Austrijski vojnik ispred kopita moga konja. Ja mu sasjekao desno rame, krv hlopka.

Gledam se kako sam se vratio, bilo mi ga žao. Onda silazim s konja i zavijam ga.

On ljubi križ i drži fotografiju. Majka, žena i sin mu.

Sada nije bilo više bojnog polja.

Kad sam se približio mjestu ranije ukazane scene, sjedio je vojnik, ljubi križ.

Oko njega ljudi sa fotografije. Ustao je. Prilazi mi i ljubi ruku. Reče:

- Bog je jedan. - Odgovorio sam mu:
- Uvijek je jedan.

Nesta svega.

47.

Opet Sirat-ćuprija i sve isto.

Nešto me žacnu, kao bol. Ugledah dženazu. Sva banjalučka čaršija izlegla i prati moju Adeviju. Nosim tabut i plačem.

Šapuću.

- Grdna rano, Omer-efendija, kucko groš po groš, dinar po dinar da napravi štogod kućice sebi i Adeviji. Radio, pravdu ganj'o, a ono njega kad se ni nadao nije, tup, pa gdje je najslabiji.

Halal mu vjera. Ljudina i čovjek. Pravo je volio i cijenio. Sve je raskućio. Sve i jednu paru dao. Sve sveo u njenu kućicu.

Mezar joj ogradio. I stid ga ne bilo, otkači se, ode u haramli poslove.

Prilazim. Ona, Adevija, kraj mezara. Digla ruke, okrenula dlanove nebu i molitvom nas dočekuje. Priđoh. Nema ništa.

Sirat-ćuprija.

Pomislih, ovo je banjalučka Sirat-ćuprija. Sve se na njoj dešavaju slike iz života Banje Luke. Sada je u meni lakoća i sigurnost ovladala.

Počeo sam da pružam sigurnije i duže korake. Gazio sam, kao da je sve riješeno u moju korist.

Još je u meni bilo ljudskoga. Oholost se počela najavljivati. Mjera sigurnosti kao da me je omamila.

Najednom se osjeti vrelina ispod mojih koračaja. Izblijedi omeđena ograda dugom protkana. Ukaza se provalija.

Huklja vatra. Krikovi se zapleli, pa sagara :i vatra i krik, sve što se može vidjeti i osjetiti.

48.

Gledam sebe. Padam sa munare. Rakija iz šiše me polijeva. Uskačem u misli na ženu, bilo koju. Zar nefsa me opet progoni. Kraj, pomislih. Nema od tebe, moj Omere-efendija, ništa.

Seljak me vodi u bezistan, bijela ko ovcu. Pokrivena čaršija me žali i obilazi.

Pijem na šerefi minare. Propadam. Huči. Razbuktalo se more vatre i ključa bijes vatreni iz dubine.

Između talasanja se ukaza vir. Oko njega bijes i lomljava.

Vir dubok ušiljio u dno, a na dnu gori svijeća.

Ugledah mezar. Onaj isti kojeg sam opravljao. Svijeća treperi.

Odnekud tutanj i kopita konjska zaglušiše riku vatrene rijeke. Ubrzah hod.

Ispred mene Sirat-ćuprija sa putem i ogradom.

Uskočih na konje i obuzda silu hajvansku. Strah poplašenu u njima. Prilazim, gledajući sebe, a tamo Jusin sin prohodao. Znam da su ga nosili Ajši-hanumi u naramku.

Ide prema meni i daje mi ruku. Uhvatio me i vodi. Ubrzo i obala se ukaza. Jusinog sina nesta.

Nesta i Sirat-ćuprije.

49.

Nekakva mahala i ljudi prezaposleni svojim širom otvorenim baščama, avlijama. Sjede.

Obrađuju svoj mir i ljepotu. Idem. Nazivaju mi selam, odselamim. Idem a ne znam ni kuda?

Ispred avlije okićene cvijećem kakotanje kokošiju.

Mali krov proziran do plavetnila. I smijeh žene.

Ispred smijeha žene, ispravi se čovjek i reče:

- Ovo je moja praunuka Adevija, a ja sam...

Zaustio je da kaže svoje ime, prekinuh ga i rekoh:

- Znam, ti si hadži Idriz-efendija. Moj put istine si ukazao. O, ti muko moja ona dunjalučka, a srećo moja i izbavitelju vječnog svijeta i života.

Spustio je oči. Bili smo u svojim likovima i ljepotama čistote. I ode.

Za njim osta glas.

- Tu smo. Doći ću, samo kad poželiš. I nemoj da vičeš. Nemaš potrebe. Ovdje se misao izvršava. Svaka želja ispunjava.

Obgrlio sam svoju Adeviju. Iscijedio oči gledajući u nju, a ona veli:

- Kako sam te dugo čekala. Kako sam se gorko žalostila. Kud te put šejtanski bio ponio.

Eto, opet si dobra djela činio. Ukazala ti se ljepota duše i pomogla dobra djela da pređeš Sirat-ćupriju.

Vječni život da uživaš.

- Sjedim, moj Šuaipe, sine Numanov, sjedim pored Adevije. Vječna želja moja je žena.

Evo je, kažu da mi je ovdje bez kraja. Opet uz ženu.

Ne zaboravi, žena je život čovjekov. Bez žene si okresano stablo. Bujica suluda, bezumni trkač.

50.

Jutro se javlja, Šuaipe, sine Numanov. Ti se budiš, ostaćeš tamo, gdje sam ja bio.

Ne zaboravi, Šuaipe, sine Numanov. Žena. Ne ostavljaj ženu! Idi sad i ćuti. Ne kazuj. Sve je san. I ja sam san.

Sve je mašta čovjekova i želja. Izgradi i nemoguće.

Ćuti! Nisi ništa sanjao.

Zaboravi ovaj san. I ja sam ti san.

Nije ni postojao za tebe, Omer-efendija.

Možeš izludjeti i mene naslijediti, ako pođeš istinu kazivati. Sve ostavi u sebi.

Pamti, ako moraš, ali ne kazuj!

Sve je san.

Ti si u besvjesnom stanju od one otrovnice rakijetine koju sam i ja salijevao.

Ispiraju te, vraćaju te životu. Zatrovao si život.

Sada će sabah. Moram. Svi su mi otišli.

Sami smo, Šuaipe, sine Numanov.

Dozivaju te. Bude te.

Ostaćeš tamo. Neka, ali ženu, ženu moraš imati.

Idi. Ne ostavljaj! Nikad ne ostavljaj ženu, ako je poštena i voljena. Šuaipe, sine Numanov.

Sve je bio san. Pamti ovu priču ako moraš, ali je ne kazuj!

Neće ti vjerovati, kao ni meni. Šuaipe, sine Numanov.

Opatija, 1983. hotel "Kristal" soba 416 - Banja Luka, 1984. Hasana Kikića 9/I