Islamović, Mesud


 

 

Dio III

 

19.


Neko vrijeme nisam ništa čuo. Neko šuštanje i dubok bat teških konjanika. Drum nekakav, prašnjav u sumaglici daljine, proteže se u nedogled. Osta tako, ni na konju, a ni na putu. Lagano sam osjetio blaženost u sebi.

Neke ruke prozračne i meke me obuzeše, kao malo dijete, i obviše u svjetlosni krug. Osta u uglu sobe u kojoj su se džematlije razgoropadile. Zaobilaze moje tijelo. Oči mi nisu sklopili, a ni vilice vezali. Gledam, a glasa nemam. Nemam više ništa ljudsko u hrpi svoga tijela. Sav sam izvan svega, svoj i slobodan.

Stojim iznad sebe, svoga tijela, i gledam. Prilazim očima, a one usahle, ni traga svjetlosti, života. Tuga se uselila. Mrak i zemlja. Usta napola otvorena, kao da žele da se pomjere i pitaju, pa ljudi!

Oni svi iskrivljeni kao izrastao kamen na kamenu iz zaboravljenog doba. Svaki za sebe, na svoj način izdiše. Plaši se smrti. Smrt je tu. Uz mene. Ja pored njih u svemu. U ovoj polutamnoj sobi. Živim svoj život. Gledam u njihov koji je zamro prije moga, jer su se toliko izbezumili. Nemaju zašto, mrtvi smo svi. Juso i njegova žena mole Boga da im živote pokloni.

- Mladi smo, naš milostivi i Svevišnji, mladi. Ovo sabijice da izvedemo na selamet.

Eto, uzeo si Omer-efendiju. Neka mu je rahmet na dušu. Ode čovjek. Dušu ne možemo griješiti, ode, naše dijete spašavajući.

Ćuti Juso, a žena nabraja, i doziva, i moli meleke da me sprovedu i da nemam velikog suvala kada budem u kaburu.

Juso se osmjehnu na ženu, ispi šerbe koje mu donesoše. Ponudi ženu. Žena ponavlja:

- Pa kako možeš, čovječe, ode Omer-efendija na onaj svijet naše čeljade spašavajući.

Juso pređe preko kose desnom rukom i stavi dlan na čelo, tako osta, a onda suznim glasom od strave i svega prošapta:

- Halal, ženo! Neka ti je halal i ovoga i onoga svijeta. Mene nisi nikada onako pogledala kao Omer-efendiju prije nego što će se sa dušom odvojiti. I nemoj me nikada ni pogledati. Mogao bih i ja od onakvog pogleda podleći. Ni moje srce nije ništa bolje a niti jače od Omer-efendijinog. I nemoj da ga žališ. Učinila si što se najbolje moglo učiniti. U tvojim očima je ostao i s tvojim očima je otišao. Sav njegov svijet, sav bijeli i crni dunjaluk je ponio sa tvojim očima. Nemoj kahara davati ni sebi, a ni meni. Nemoj ni Allaha moliti za dušu Omer-efendijinu. Ona će naći svoje mjesto, svoj mir ili svoj kijamet.

Žena opustila ruke, suze je obliše, a glasom zagrobne ptice mudrašice izgovori:

- Halal i tebi na riječima, na zlim mislima, na slijepim očima, te nisi mogao vidjeti sestrinski pogled moje duše istisnut u očima. Znak zahvalnosti čovjeku koji nam dijete spasi po cijenu svoga života.

Između tebe i mene nema više nićaha. Od ovog trena, nismo muž i žena. Razvjenčala sam nas istinom svoga srca i dušom koju si mi uprljao poganom izrekom. Neka sve prođe. Ako se pridignemo zvaćemo kadiju da nas razvjenča, a dotle.

Onda zaćuta, pa opet povika, ali sada glasom uvrijeđene žene, žene prkosa, ponosa i osvete.

- Hilmija, dođi do nas oboje i povedi sa sobom Arifa.

Juso je ostao bez zraka i riječi. Samo gleda i ne trepće. Uplašeni mu brat Arif i njen dajdža Hilmija pritrkaše. Umivaju ga i dozivaju. Juso, samo gleda u ženu. Pritrčaše i ostale komšije, niko ništa ne zna. Žena izusti energično i uvjerljivo ubijeđena u svoju odluku, te zamoli ostale da se uklone i kada ostaše Arif i Hilmija, žena zguli sa sebe ovčiju kožu, jauknu i povika:

- Od onog časa kada je umro Omer-efendija, Juso i ja smo razvjenčani. Sada idite i ostavite nas našim mukama.

Neka se mejt Omer-efendije okrene kako je propisano. Neka mu se sklope oči, podveže brada. Neka sve banjalučke hodže isprate na ahiret ovog dobrog čovjeka i neka na svih tridesetosam džamija u Banjaluci uči salla. Neka sve banjalučke hodže uče oko mezara. To mu je od mene, i još mu dajem svoje oči, kao sestra rođenom bratu. Sve će se isplatiti iz ove kese.

Izvadi kesu iz ćekmeđe i baci pod noge svome dajdži Hilmiji. U kesi zveknuše dukati.

- To je moj miraz, a Omer-efendijin ukop. Što ostane, ako ostane, poslije podjele iskata, djeci i iznemoglim ljudima, od ostalog novca, neka se isplati kadiji da nas razvjenča, a onda kako Bog odredi neka bude.

Ubrzano su prišli Arif i Hilmija, te mi tijelo okreću, podvezuju, oči sklopiše i prekriše bijelim čaršafom. U kući tajac. Svi ćute. Sumrak se prikrada i obuzima sobu u kojoj je sve manje svijeta. Polako se komšije izvlače, kako sumrak ulazi u sobu tako oni izlaze. Ostaše samo Arif i Hilmija pored mene. Juso nepomičan gleda u šišeta, kao da broji grede i razbire vrijeme kada je tu kuću podigao da bi se oženio.

Žena Jusina, Šemsi-hanuma, kako su je zvali, pravo je sunce. Šemsa to i znači. Sija sva od vatre i ljepote. Svjetlost je oblila. Podiže se, a ja zaboravio da mi je sestrinske oči dala. Gledam u te obline, u tu vitku liniju sa dugim crnim pletenicama spuštenim do kukova. Gledam u svom bijesu i grijehu. Ne vidim blagost svjetlosti što izbija iz njenih očiju i mio pogled pun ljubavi ljudske, a ne hajvanske kakva je u meni i zlu jeziku Jusinu i još grđe duše slične mojoj. Valjda mi muški samo tako znamo da mislimo o ženi. Prilazi mejtu, tijelu nekadašnjem mome. Stade.

- Neka sam mu sestra - prošaputa. - Ne mogu mu prići, jer nas nije jedna majka rodila, i ako je Omer-efendija puno stariji od mene. Postoje zakoni, pisani i nepisani. Bilo kako, moraju se poštivati.

Šemsi-hanuma se lagano podiže pridržavajući se za vratnice hamama. Svjetlost vatre joj sagara bol. Trpi. Stišava glas. Muk prodire ispod nabujalih usana kao potočić, romori i slijeva se u talas, pa talasa polutamom sobe u kojoj piruju smrt i život, u kojoj živi bježe od smrti, belaja i ženskog ponosa. Nikog ne zove da je pridrži. Teturaju kukovi, samo u njih i gledam, a koljena se tresu. Izdržala je volja njene duše. Prišla je prozoru, kao za sebe prošapta - Taman vakat - i tihim, ujedno vrelim glasom, koji sagara u njoj a ne da mu da se rasplamsa, pozva:

- Hilmija, i ti, Arife, ako vam nije šta, ne budi zapovijeđeno, teško ostanite kod mejta i čuvajte da, ne da Bog, naiđe mačka i preskoči preko mejta. Znate šta se onda dešava.

Omer-efendija bi onda noću dolazio u mahalu. Obilazio kuće i, gluho bilo, svrać'o kakvoj ženi. Sjećate li se onomad u Pobrđu kad je umro Hakija, pa u šupi ga kupali, a ono mačka prešla preko njega, te ni mrtvi, a ni živi nisu imali mira.

Najteže je bilo ženi Hakijinoj Zumreti. Krila i vehnula. Svijet mislio od tuge, mlada i potrebna muška. Savjetovali je da se uda. Ona samo plače. Dok se ne ukaza stomačina u žene. Stezala, ali badava. I onda je proglasiše ludom, kad je rekla hodži Zaimu da joj muž od prvog dana dolazi. Ruši tavanice i vrata, ako ga ne pusti. Zaim hodža joj zapiše, nabavi trava, te oko pendžera i vrata zadije. Zapise stavi pored trava i žena se oslobodi mrtvog čovjeka. Dijete je rodila i ime mu dala muževo, Hakija, i svako je govorio da je pljunuti otac.

Zli i pogani jezici su govorili svašta drugo što je zinaluk.

Pogleda u Jusu, a on se podiže, pruži ruku prema Šemsi i osta držeći je dok se ruka od umora ne spusti u ovčiju kožu. Onda se okrenu Jusi i smireno mu pređe pogledom preko tijela, te izgovori mekim govorom:

- Tvoj ću donji veš ponijeti, i čarape, i fes. Dijete ću ponijeti sa sobom. Odoh do Halil-pašina turbeta, niz sokak do Zejneba-hanume da nam sva troma salije stravu.




20.


Odlučno je gazila prepreku koja se zvala bolest. Jurnula je u život u ime djeteta, Juse i sebe. Preboljela je žensku nježnost i iskidala ustaljene navike da je muž taj koji odlučuje i zadnju riječ ima. Shvatila je u toj teškoj tragediji da su i muž i žena salomljivi na isti način pred jačom i grubljom silom.

Slomljeni oboje u bijesu poplašenih konja. U lupatanju točkova i talasanju zemlje i neba. Jurila je Šemsi-hanuma u neizvjesno do kraja. Kraj joj nije bio poznat. Sada kada je tu među živima i mrtvim, Omer-efendijom, ponosno se uzdigla i ustoličila na površini života. Ma koliko tu bilo pomoći u salijevanju strave, ali snagu daje želja za dokazivanjem ličnosti u kojoj je utkana i ljubav za životom.

Mlada i vitka, Šemsi-hanuma, bez ljutnje i moći naredbodavca, pozva prvog komšiju, Mehicu, pa, više šapatom nego glasom, dva puta ponovi:

- Znaš, naše konje? Upregni ih u svoja kola, jer su naša slomljena. Uzmi zobi za hajvane. Evo ti, pa sebi kupi čakšire i koporan, a svojoj Ajni kat haljina i feredžu.

Prije nego mu je novac dala, tri puta je po jednu hrpu novca okrenula s desna u lijevo oko glave sina, pa Jusine, a onda svoje. Mehica je gledao novac i dukat, kojeg mu dade, a ne okrenu ga ni oko jedne glave. Istina, dukat je prislonila na čelo sina Amira.

- Neka dukat nosi Ajna na prsima, kao ukras i diku na tebe, Mehica, a sreću svoju i moga sina.

Juso je bez uzbuđenja pratio hirovite, a onda smirene pokrete svoje žene, koja je bila, sve do ovog zlog udesa, krotka, gugutna i blaga u poslušnosti. Povijala se uz svaku Jusinu :riječ i misao. Slijedila ga, kao vjeran čuvar pas. Ostajala bi tamo gdje bi Juso mislio da treba da bude. I činila bi sve po njegovoj zamisli, jer je ponekad nije morao ni izgovoriti. Ona se toliko bila uvila u sve vijuge njegovih misli, u sve brazde njegovog pokreta. Svaki plam očiju je znala da čita i da postupa po njihovoj vatri i snazi.

Sada mu se činila sasvim nova, neobuzdana i odlučna. Išla je na sve uvjerena da tako može i mora biti. Nabacila je zar i još nespuštenom pečom priđe Jusi.

- Ne kahari što ne možeš s nama. Sve ću napraviti da bude kao da si tamo. Poslije, ovo za prvu pomoć, Zejneb-hanumu ćemo dovesti ovdi. Samo dok - pokaza na moje tijelo - pa onda. Ponijela sam sve što treba. Umjesto nogu imamo čarape, umjesto glave, fes, a umjesto trupa, gaće i košulju. Neka ostane duša pri tebi i srce u tebi. Nije moje da te učim, ali postoji i toube, pa pokaj se za grdne riječi, a ja ti halalim. Neka u salijevanju strave nađemo lijek da poslije ovog svega ostanemo pri zdravoj pameti.

Neka se obavi, kako je suđeno.

Juso je samo klimnuo glavom i gledao u plafonske grede. Pred avlijskim vratima graja. Djeca iz komšiluka skaču po kolima, vuku Mehicu za košulju. Mole ga da i njih provoza. On ih razgoni i obećava da će ih provozati oko Pećina i kada se vrati s puta.

Valja mi, djeco, Šemsi-hanumu voziti sa sinom čak do blizu Tabaka, haman do Gornjeg šehera.

Djeca se smiriše kad ugledaše Šemsi-hanumu u svijetlo plavom žaru, sa cvjetićima crvenkaste boje i spuštene peče, ispod koje se vidi jedan mali djelić brade. Bijela i zaobljena, pa mi utitrala misao, a tijela nema. Gledam.

Idem uz njih, a oni me ne vide. Ne čuju. Ja sve uz njih u kolima. Šemsi-hanuma šapuće, znao sam da uči, puše oko sebe i ograđuje se od zla.

Konji lagano cupkaju, kao da i ne udaraju kopitama o kaldrmu. Zamirisao drvored hisećanskih lipa.

Prije sokaka koji skreće Vrbasu Šemsi-hanuma izusti, kao da nije usne ni rasklapala:

- Ovdje!

Mehica zaustavi konje i kola se smiriše. Šemsi-hanuma iskoči, pruži ruke prema sinu, uze ga u naramak i okrenu niz put. Mehica je položio konjima i sjeo pod lipu, smotao cigaretu i mislio kako nafaka dolazi i nečijom nesrećom.

Šemsi-hanuma je koračala otresito, iako se blagi jauk iskrao od uboja, ali išla je sigurnom nogom i u određenom pravcu naprijed, sračunato i odmjereno. Njena nesreća je imala u njoj odraz otkrovenja same sebe. Nije se predavala i spuštala.

Uzdizala se u svakoj novoj minuti, u svakom oštrijom koraku gazila sve što je bilo juče. Izmicale su kapljice mahalske uličice, kićene kućicama esnafa, zanatlija i povrtlara, zelenara. Sva avlijska vrata su bila zatvorena, a iza svakih, kao da je stotine očiju gledalo u ženu, samu, a mladu i to prkosnu i glasnu u koraku, u odluci, nepokolebljivu u namjeri i istrajnu u odluci.

Nije se osvrtala Šemsi-hanuma. Znala je ona žensku znatiželju. Znala je da ni jedna neće, jer ne smije otvoriti vrata, da je poselami i upita za zdravlje. Treba izun od muža, od oca, od starijeg brata. Žensko je tu u svemu zadnje, kao da je prokleta, a nije.

To su ljudi iskovali željezne kvake zakona i zamrsili puteve ženine. Ostavili ih za svoje utjehe i poslastice, ropkinje i miljenice. Šemsa je sve iskidala u jednom trenu, u jednoj sekundi svoje volje i razuma. Sve je svela pod istu mjeru sa svim muškarcima i svim ljudima svijeta, pa kako joj se svede račun na kraju. Sva ova novotarija u Šemsinom buntu bio je trag ka novom, tajanstvenom, što je samo pripadalo muškarcima.

Na kraju puta s lijeve strane, pripijena uz zemlju, ukazala se iza taraba kućica zemlji bliska. Tarabe su bile dotrajale i trule, te se tu i tamo vidjelo kako je neko pokušao da ih obnovi i zatvori otvore, kroz koje se vidjelo u avliji. Stavljali su komade zarđalog lima, ispreplele šiblje, povezano okresano granje. Sve je to sada Šemsi-hanumi bilo otkrovenje i saznanje života mimo onog njenog. Ostala je na kapiji istanjena i rasklimana halka. Lagano je podigla halku, a onda, kao da previja ranu na tijelu, lupnula je tri puta i ostala da čeka.




21.


Niz avliju čula su se klepetanja nanula i blago iskašljavanje kao znak da je domaćin čuo zov gosta. Na jednom dijelu vrata bio je izbijen frš, te ukaza se Šemsi-hanumi ispijeno zeleno oko žene. Lagano zaškripaše avlijska vrata i otvoriše se tek toliko da se Šemsi-hanuma sa djetetom teško provuče.

Povijena žena, umotana u debelu šamiju i podbrađena sa šamijom, podiže malo grbine, uhvati se za krsta i reče:

- Bujrum!

Šemsi-hanuma joj nazva selam, žena joj otpozdravi i pokaza put pored pojate u kojoj se čula krava. Do pojate šupa za drva, a dalje se protegla velika bašta sa nekoliko duluma zemlje, na kojima je Zejneba ostavila svoja leđa obrađujući da bi opstala i da ne bi bila muftač drugome.

Laganim koracima uđe da ne povrijedi mir i blagost ove avlije u koju je stupila, pa odmah izgubila svu ponositost i gordost podredila miru, tihom prebiranju po okolišu i svemu na šta je nailazila.

Zejneba stade na prvi basamak od svega dva i ne reče ništa već propusti Šemsi-hanumu da se uspne na drugi basamak i na letvama ograđenu verandu, na kojoj mogu sjesti dvije osobe i popiti kahvu kad kiša pada. Pokrivena, opet daskom i komadima zarđalog lima.

Šemsi-hanuma je svukla cipele na samom papučniku, prije basamaka. Ulazila je podignute glave. Tiha, kao mir i bjelina ponjava koje su se pružile po basamcima i završile svoj hod po verandi. Na samoj verandi, ograđenoj letvama, Šemsi-hanuma malo zastade. Udahnu zrak, svjež i blag. Unese u sebe miris trave i svježinu Vrbasa, te ukorači u drugi hodnik niz koji se opet pružila ponjava sačmali otkana u svim mogućim šarama.

Grede na stropu, zeleni zidovi hodnika u čijem dnu mali četvrtasti pendžer sa demirima, koji jedini potvrđuje da smo nad zemljom, a ne u zemlji.

Šemsi-hanuma je shvatila da je život samo smrt. Sve je ovo ukazalo da nema oholosti ni utrke. Sve se svelo na mir i prolaznost. Malo lelujanje i nesvjestica obuze snagu Šemsi-hanume, i ona se pridrža za zid. Pri dnu hajata vide se dvoja vrata, jedna prema drugima, oboja otvorena. S desne strane je soba, a ispred praga opet stala Zejneba i propušta Šemsi-hanumu. Posred sobe dvije ponjave i na pročelju, pravo od vrata, sećija.

Iza sećije dva pendžera sa demirima. Izvana su četvrtasta, a iznutra, izrađena. Na sećiji zelena prostirka po bijelom bezu i pleteru. Na desnoj strani kod ulaza mala sećijica na kojoj sjedi žena.

Podvila desnu nogu podase, a lijevu pustila niz sećiju. Na krilu joj jastuk zelenom čohom presvučen, a na jastuku Kur'an kojeg žena uči u sebi. Bez pometnje. Ničim nije dala znak da je neko ušao u sobu. Ostala je u svom svijetu.

Sav svoj ponos pred ovom slikom Šemsi-hanuma je izgubila. Obavijena mirom, pobožnošću i skladom jednostavnosti namještaja, krotkošću dviju žena Šemsi-hanuma se zastidjela svog malopređašnjeg ponosa, podignute glave i hoda koji je ličio na gazele.

Proletjela joj je kroz glavu i sva priča koju je Jusi izgovorila, obuze je smirenost i kao da se pokaja, a onda se tek zagleda u drugi sobičak, koji se vidi sa sećije na kojoj sjedi. Uz vrata sobička ljegen od bakra i zemljena testija. Iznad ljegena i testije na zidu okačen peškir. Mir i tišina joj vratiše blagost pogleda i zaboravi na svog sina, koji je kroz prozor gledao u Vrbas.

Iz njenog toplotom obavljenog mira i otvorenog srca punog sreće prenu je tih i srdačan glas žene koja je do tada učila.

Šemsi-hanuma se osmjehnu, a titraj radosti se zadrža oko usana dok je odgovorila:

- Merhaba, sestro Ajša. Došla sam venda si čula. Sav naš hal, koji nas je zadesio. Umrije nam, Omer-efendija.

Ajša je smireno držala glavu spuštenu niz prsa i kao za sebe podižući oči prema Šemsi izgovori.

- Svi smo mrtvi. Posudili smo ovaj dio života. Nije naš, a ni sve ovo što prisvajamo. Otimamo od onoga što je njegovo. Neko s mjerom Šemsi-hanuma, a neko bez mjere. Sav život nam je kraj, ni početka ovdje nema.

Sva su nam vrata uzimanja otvorena i sva su, osim jednih, iskušenja. Jedna nam je kapija, kapija života. Vjerujmo a svoje sebi ostavimo.

Nikome nikakva bihuzura nemojmo nanositi. Nismo kadri da sudimo i određujemo. Mjesto pravde je ondje gdje je istina. A šta mi znamo o istini. Istinu je vječnost postavila. Ko smo mi, prolaznici. Umorni od puta na kojem mislimo da ostanemo. A, nećemo.

Valja nama ići. To zaboravljamo, moja Šemsi-hanuma.

Sve se iskijametilo. Samo gamiža i ćuška jedno drugo laktovima, očima ubija, jezikom u lance okiva. Zinaluk cvjeta, pa baš ko hajvani ni obraza, a ni stida. Ni u muška, a pogotovu ženska. Sve ima svoju mjeru i svoj kantar. Svoje vrijeme i svoje pravo da uzima i daje u granicama dozvoljenog za čovjeka.

Ničiji zulum neće dovesti do dobra. Ispizmi se insan na insana, te narod krene na narod. I, eto, jetim za jetimom ostane. Golo i boso, gladno i žedno, bez roditelja i rođaka. Sami sebi kijamete spremamo. Presiti i oholi, moja Šemsi-hanuma. Prepilo se i prejelo dunjalučkog života. Zaboravilo se na ahiret.

A nama valja ići. Ko će i kako Sirat-ćupriju proći. Vele, tanja od dlake, a oštrija od sablje. Venda je tako.

A valja nama ovdje isto tako tu Sirat-ćupriju proći. Ako je ovdje pređemo, tamo smo je prešli. Naša sva dobra djela. Pošten, halalom život uzeti, vjerovanjem i poštovanjem, ne pretjeranom ljubavlju se ponašati ni prema djeci ni ikome.

Ostati u mjeri i slozi. Sve se ostavlja, a onda pretjerana ljubav, prema svojima ostavlja poslije smrti preveliku žalost. Eto grijeha.

Čovjek se prezabavi svojim prevelikim ljubavima, radostima a onda pregomilava i prevelike žalosti, mučne rastanke, a iznad svega ne ostane mu vremena, kako se zabavi oko sebe i svojih, da misli na ono što je vječno.

Zemlji se vraćamo, Šemsi-hanuma. Pa, neka te ne kahari ni smrt, ako mu je došla, Omer-efendiji. I mi smo mrtvi.

Žena je ustala i izašla u hodnik. Nije se čuo korak ni kad je izašla, a ni kad je ušla.




22.


Šemsi-hanuma, zagledana u snove života, traži svoj lik u svemu i doziva svoje srce da se smiri, a ono udara, udara, kao da se oluja nadvila nad njegovim krvotokom. Bije i razbija obalu Šemsinog života. Usta joj se sasušila, ni pljuvačka da prođe, a kamoli da riječ prevali, a ima potrebu ne samo da kazuje već da plače, da viče od muke i stezanja u prsima. Zraka joj je nedostajalo. Neki je strah poduzimao, pa bi bježala, ali nogu kao i da nema. Ruke opustila niz krilo.

Ispod dimija obline se ukazale, a ja ovakav kakav sam, ni mejt ni čovjek. Valjda sotona i strast. Ginem, kao nekad za nekim bedrima žene. Uhakala me misao na žensko. Venda svakom Allah dadne po neki taksirat, pa ga prati i oduzima mu dragocjeno vrijeme života. Tako zaboravlja na hairli poslove i uhvaćen pod mišku sa šejtanom obilazi i zagazi gdje mu nije ni mjesto ni vrijeme.

Sav sam uz Šemsi-hanumu. Obvio sam je svojom svjetlošću. Grunem sam. Venda od snijega sleđen, venda od sunca ispreden, venda od života zgužvan.

Grudva sam, prolaze kroza me. Evo me uz samo krilo Šemsi-hanume. Prešla je rukom kroz dio mene, a ja isti bez išta što sam, već nešto novo što jesam. Ne znam šta sam.

Tijelo mi je uz Arifa i Hilmiju. Ja sam uz Šemsi-hanumu. Nju prožimaju žmarci. Dolazi žena na toube i premješta se na sećiji baš kao da su je obladale buhe. Rumen joj oblila obraze, pa plamsaju, kao da će joj dva crna oka pregorjeti od vlage u kojoj se ljuskaju.

Zavučene u nešto što i ja ne znam šta je. Ispod bijele bluze, neka mi Bog oprosti, treskaju se dva džumleta moga kidisanja. Bijela i nedostižna, kao sunce.

Moja, a nikada do njih, poslije Rabijine smrti nisam došao. Ni do ovih, a ni do ijednih. To me i sagorjelo, te smorih ona dva vilena konja svojom vilenštinom. Kud nisam insan. Počinio bih sada sve.

Džehenem je u meni venda. Upalio sam i sećiju i Šemsi-hanumu i sebe obvio oko nje sve.

Drhtala je žena i tresla nogama. Dotrča Ajiša, i uči, doziva je, a ona se blagim smiješkom miluje po obrazu, a ja sam sa svojom prozirnošću ušao oko nje i ništa mi nije milije bilo od njenih sagaranja. Poprskaše je hladnom vodom. Malo se strese Šemsi-hanuma. Napiše je preko mašica tri puta, a onda se ja otkučih.

Nisam to ja. To je nešto što je dio moga tijela. Iz svog sam tijela. To sam ja. Tijelo je tamo. Mirno i nepomično.

Ja živim, istina nevidljiv, ali vidim i osjećam. Podigoše Šemsi-hanumu, koja se malo zavalila na desnu stranu sećije i dahće, osmjehnuta. Gori, opušta se. U isti mah, sestre Zejneba i Ajiša povikaše.

- Šta ti bi, sestro, Šemsi-hanuma? Šta ti bi?

Opuštenog tijela, a napeta očima i srcem koje udara da joj se bluza trese od dva podivljala džumleta, što me ošinuše u nešto, u svjetlost, u prozirnost, te me nemir pribi uza zid i razlih se sav u jednoj strani zida do vrata, a Šemsi-hanuma im veli, gledajući u svjetlosnu stranu zida.

- Oči, Omer-efendijine oči. Uzela sam ih prije nego je dušu ispustio. Oči sam mu otela i ubila ga. Došao mi sada. Nefs, nefs me obuzeo i gorim.

Zinaluk sam počinila. Ovdi, na vašoj sećiji.

Zavukao oči u dušu mi, pa ruje vatrom pohote, raznio me po pendžerima, po zidovima, po sebi. Valjali smo se i po bašči.

Dvije sestre se čude.

Uče i pušu u Šemsi-hanumu.

Ona samo priča.

- Neka ga! Neka, svuda je u meni razasuo svoju snagu.

Otkud mu? Stariji je čovjek bio. Kako?

- Sve može, ako je volja Allahova.
- Kakva volja Allahova u ovakvim poslovima. Šejtanska sekunda mi slomila din i vjerovanje u sabur. Kuku meni, kako ću pred Allaha i pred Jusu. Počinih zinaluk i pred ovom sabijicom. I pred vama. Nikakve isprike ne pomažu. Tu je.

Vadi dvije sise i pokazuje ih sestrama, a one saginju glavu, a ja nikako da se odlijepim od zida. Razlio se po njemu, pa ću tu i ostati, kao da sam pomislio.

Bi mi žao, kako tako urezah njene oči u svoje. Ta žena valjda poremeti umom. Ili je uhvatila ženskotinja za muškom, pa divlja uz mene, a beli me i nema.

Neka se mir i razum usredsrede na dušu Šemsi-hanume, pomislih, i neka joj Allah šejtanske sihire razbaca sa srca, i razgali vid, i razum izbistri i nefs rastjera, i neka Šemsi-hanuma, Jusina vjenčana žena, Jusi se ženom vrati.

Tako nešto razmišljam u klupku svjetlosti, mene, koje se sada razlilo po zidu uz vrata sobe. Šemsi-hanuma se podiže, obuze obraze dlanovima mekih ruku, te zaplaka vičući:

- Kuda ću ovakva, džunupasta? Nečisti, ženo, od soja šejtanskog soju šejtana u krvi poganoj i rospijskoj, što spali svu svoju istinu i mir. Spali pobožnost u koraku zinaluka.

Sav teret, krv uspaljenu sali u nevjerstvo i postah i ostah nevjerna. Razvrstana pohotnica zinaluka i muška, koji mi oči samo jednom pokloni i sve mu dadoh, nesretne li mene, majko mila.

Džunupasta sam. Gdje vam je hamam? Sestre moje po krvi i rodu ženskom. Hamam mi pokažite i haljine mi svoje dajte. Ove spalite na obali Vrbasa gdje se spaljuju uspaljeni zli šejtani, džini. Tako ih spalite kako sam i ja spaljivala sebe maločas u očima rahmetlije. O, bože, mene pokaraj. Hoće li imati tako jake vatre za moju dušu da okajem u džehemu svoj smrad i nevjerstvo.

Obje sestre je uhvatiše ispod ruku, a Šemsi-hanuma im se blagom kretnjom ote i reče:

- Nemojte me se doticati. Rukom pokažite hamam i haljine svoje sve ostavite tamo. Od donjih do dimija i bluze. Sve napravite, kako vam rekoh.
- Sestre je poslušaše, podižu ruke, lome i kao da se izvan svih svojih moći čude, a ne smiju se čuditi.

Šemsi-hanuma je ušla u hamam. Čula se voda kako curi niz sunluk.

Moj dio mene u ovoj svjetlosti nikako da se odlijepi od zida. Ne prođe malo uđe Šemsi-hanuma, sasvim druga žena. Uzela je abdest iz onog bardaka i nad onim ljegenom, a prije toga je poslije kupanja učinila i gusul, sve sam vidio, ali se nisam mogao pomicati. Onda sasušila kosu. Podvila u šamiju i zamolila da joj dadnu serdžadu. Položila je nasred sobe. Naglas je dolazila na toube i tako zanesena željom i molbom da joj bude oprošteno zanijetila na oprost.

Nisam više imao moći da uživam u savijanju i pregibanju Šemsi-hanuminog tijela, koje je, zna se u mahali, bilo iznad ostalih žena po ljepoti i vitkosti.




23.


Nešto mi se oduzelo i slijepljen, rekao bih, bez pokreta i snage za svim što se zbilo, ostao sam razliven, kao voda iz sudopera po zapuštenom dijelu bašte gdje niko ne prolazi plašeći se da ne ograjiše. Još sam se osvrnuo, valjda morao.

Nisam više bio u sobi već na stropu razasut po gredama.

Ušao je neki mir u Šemsi-hanumu. Oslobođena svega što se zbilo. Napustila je i pomisao stida pred ovim ženama. Opustila se. Niko nije pričao o svemu što se desilo.

Čuo se miris spaljene tkanine. Plamen iz žbunja i krotki koraci Ajiše lome šiblje kroz bašču. Šućur, pomisli Šemsi-hanuma, i dodade za sebe:

Neka sagori u vatri kajanja sve, i njegove zjenice, neka mu je rahmet na dušu. I neka i on gleda onaj svijet zjenicima blagosti i poštenja.

Tajac koji je zavladao u polutamnoj sobi, kao da je propratio odvajanje jedne niti svjetlosti koja skliznu od cjeline u kojoj je moja misao razum, vid i razmišljanje, da ne kažem i dio svog života kojeg živim, ovakvog kakav jest mimo tijela.

Dio svjetlosti se izvuče, kao bezbojna nit, bljesnu i nesta.

Žene prestrašene povikaše neki išarat, a Šemsi-hanuma glasno izgovori:

- Jeste čuli, u plafonskoj gredi nešto puče.

Svi su čuli i gledali u gredu, na kojoj nije bilo onog djelića svjetlosti, ali greda je bila čitava.

- Nema raspukline.

Opet reče Šemsi-hanuma:

- Predznak išarat.
- Neka je hajirli - reče Ajiša i nastavi. - Sva si od onog što te čeka. Ostani ovo što si sada i zaboravi što je bilo. Na jednu stranu je prepuklo.

Mir i mjera neka su tvoji saputnici. Sloga i kajanje su čovjekova vrlina. Ostani voljena, kod voljenog mjerom čovjeka, koji je na prolazu. Svu snagu neizmjernog voljenja ostavi za budućnost, gdje ćeš biti neizmjerno voljena, gdje će ti biti vraćeno sve čime si kitila svoj ovozemaljski život.

Nešto je otpalo sa grede. Neki murad ti se ispunio. Ne znam koji. Ti ćeš to znati. Pokazaće ti časovi kojima ideš, ako stigneš do njih, jer smrt je uz nas i bliža nam je od košulje.

Nikad se ne zna kad nas uzima, a kad nam produžuje. Sve će u tebi da rascvjeta, ako tako želiš, jer i ti si samo čovjek.

Žena je šejtan, samo ako ona to želi, i dok slijedi strast svoju zagubi se u mnoštvu zlih misli, namjera i počini zlo. Zlo se zlim vrati. Sve su to putevi satane, koja nagoni i blaženo mami, obvija snagom požude i strasti, koju nametne i piruje kada se slomi čovjekovo srce u gnusnoj podvali, obmani i zlu koje je počinio drugom čovjeku.

Nikad ne čini drugome slične stvari, koje tebi nisu drage da ti ih drugi počini. Ustraj u miru i put ćeš naći. Bićeš spašena od svih izgubljenosti i mir će ovladati tvojom dušom. Sve oko tebe će mirisati i cvjetati i vidjećeš što lijepo želiš da vidiš i osjetićeš sva bogatstva u šušnju lišća, tek ozelenjelog ili onog sasušenog.

U svemu je ljepota oko nas, ako je ima u nama i ako su nama namjere čiste i iskrene. Tada sigurno nećeš se moći izgubiti ni u bolesti ni u radosti. Znaćeš mjeru, istinu svoga postojanja u svemu, jer si dio prirode. Nikla si iz korijena u čovjeka od zemlje i zemlja si.

Svi kao da su naslutili da ne treba da govore više o pucketanju grede.

Meni je nedostajao dio moje svjetlosti. Ispražnjen i miran posmatrao sam, nisam mogao da utječem na tijelo i dušu Šemsi-hanume. Onda je bilo gdje sam, bilo je kao da me i nema tu. Sve je ostalo isto. Čuo sam i vidio, ali nikome više nisam mogao unijeti svoj mir ili nemir. Nešto kao da se sledilo. Ne znam da li ima krvi u mojoj svjetlosti, koja je dio mene, bila zarobljena u mome tijelu. Ako je bilo krvi u toj svjetlosti, vjerujem da se sada sledila. Bio sam miran, rasterećen i pomalo djetinjast.

Igrao bih se s malim Jusinim sinom, koji je zaspao, ali mi ga bi žao buditi. Tako sam osjetio potrebu da se malo poganjamo Amir i ja po bašti, da pravimo igračke od ilovače, da se pršćemo na Vrbasu. Moja pažnja je zamrla što se tiče Šemsi-hanume.

Osjetio sam potrebu da mi neko, kao majka, zapjeva one divne uspavanke - Spavaj, spavaj, zlato moje milo, obavljeno u majčino krilo - i tako redom - oči majkine suncem obasjane, - i malo da me ljuljaška i da mi tepa. Da me miluje, u naramku nosa. Volio bih leći a da me majka pokriva i šapuće.

Soba je poprimila prvobitnu blaženost kada smo istom ušli u nju. Nešto kao da se očistilo, provjetrilo. Sjede jedna prema drugoj Zejneba i Šemsi-hanuma. Ništa ne govore. Mir im obuzeo duše. Uživaju gledajući se i vjerujući u sve što su jedne drugoj stigle reći, pa čak i u ono što su mislile, nisu stigle da kažu. Zejneba ukloni praznu mangalu, te se osmjehnu na Šemsi-hanumu i ode iz sobe, tiha i povijena u leđima. Nije prošlo malo, čuo se njen glas:

- Evo, nosim nam punu mangalu luga. Znam tvoj nijet, tako i treba.




24.


Salijevanje strave je prijeki lijek za strah, a od straha, kada se useli u insana i ostane u njemu, velike se bole izrode.

Postavila je mangalu pored sećijice na kojoj smo je zatekli, malo lug razgrnula, a onda kao za sebe nastavi kazivati.

- Sada ću ja donijeti žari. Imamo dobre bukovine, biće jak žar.

Onda kao da se predomisli.

- Hani, sjetila sam se, imamo i grabovine. E, grabov žar je najjači. Držaće dugo te ćemo moći kako treba obaviti posao i saliti stravu.

Znaš, u šporetu sam naložila, a šporet nam u avliji pred šupom. Ovo kako je ljeto, vrućina u kući. Ima streha, pa kad kiša padne, a ljetna brzo i prestane, šporet ne kisne. Mi se skupimo u šupi. Imamo, ko nekakvu sećiju, ama više je to klupa. Možemo nas dvije sjesti za nuždu, a bome i cjepkamo usput klipica i drva prisložimo.

Sad opet uze mangalu i iznese je. Nosila je kroz hajat, izašla na verandu, mušepcima ograđenu, te kaldrmisanom avlijom uđe u šupu. Škripnuše vratnice šporeta. Veliki limeni šporet sa dva velika kola za kuhanje, a onda podignut dio za vrata rerne, tu je pekara za kruh i pite.

Ispod šporeta, kojeg drže četiri željezne noge, među njih stavljene daske, te po daskama prostrto papira, a po papiru poredana iscijepana drva, spremna za loženje.

Nagrabila je žara i zajedno sa mangalom ušla u sobu. Zar je isijavao i blještao u polutami. Mir i polumrak je razbijao svjetlucavost grabovog žara.

Tiha pokoja riječ Ajše-hanume. Sav ovaj svijet koji je pripadao ovoj kućici, ovoj sobi, kao da se obvio, i sokak, i avlija, i šupa, i krava, sve u jedno iščekivanje, u komadu olova kojeg je Ajši-hanuma držala u desnoj ruci.

Puhala je prvo, učeći, u stisnutu šaku desne ruke gdje je olovo mirovalo.

Nije ovog puta bilo namijenjeno da ubije i dokrajči vijek i život nekog čovjeka. Sva se svjetlost žara slila u olovnu moć, moć olova, koje treba da kazuje, razriješi i ukaže.

A, šta? Kako? Odakle takve igre život kazuju. Valjda je neka mudžiza u olovu.

Znao sam samo za smrt u olovu i život se, evo, sada pojavljuje u tek primjetnom pomijeranju ispucalih usana Ajše-hanume.

Znao sam da moli i uči. Ne znam, ne čujem. Ne mogu sa plafona da se, kao ranije razlijem kuda mi volja.

Venda se uči da i olovo omekša da u njemu se razgranaju let i život. Krotak, sa pjesmom, kakva je Komrikuše i stanje u kojem se sada nalazi, težak, siv, olovan i mučan od bola. A svaka se strava zato i zalijeva, jer zdravom i poletnom nije ni potrebna.

Tako ja sebi rastumačih, a ne znam ni što će mi. Šta radim ovdje? Bolje bi mi bilo da sam u svom tijelu, da me odnesu, zatrpaju i zaborave.

Ko je mogao znati da je sve ovako? Ko zna i dok ja ovo kazujem da je to tako? Šta je stvarno i istinito od ovoga svega? Ko bi to od ljudi mogao znati? Baš, niko!

Sobu je obvijao plamičast krug. Šemsi-hanume kao i da nema. Dijete poluotvorenih očiju iza sna gleda. Tišinu poremeti Ajši-hanuma glasom, koji joj se iskrade u zanosu i vjerovanju u ono što radi.

Lice Ajši-hanume je obavljeno bojom izlazećeg sunca. Oči zelene, pa se zavuklo u smaragdnu boju baš kao i zidovi. Sve se slilo u nekakvu neopisivu smirenost. Sklad između života i bolesti, zdravlja i smrti. I sve skupa je samo traganje za sobom samim kojeg nema ni u čemu oko nas. Svi smo već gdje smo, mrtvi. Ova mangala i stvari, zidovi sobice će ostati i poslije ove noći i ovog salijevanja strave ko zna po koji put i za koga.

I jednog dana neko će da se sjeti i kaže da su bile Ajši-hanuma i Zejnebi-hanuma, dvije udovice, mlade ostale. I dodaće da su im muževi mladi, tek oženjeni, poginuli, braneći državu austrijskog džaura, pali na bigajrhak, džaba i nizašto.

One se ne preudaše, ne stigoše ni djece roditi. Prihvatile se onoga što su znale. Zemlje i vjere Cijelog života zemlju obrađivale.

Drugi im zelen prodavao. I tako isto, cijelog života učile u molitvama, u skrušenosti, strave salijevale, ljekovite trave spremale, mehleme miješale i po mahali nisu hodale. Samo se njima dolazilo, i to prijekom potrebom.

Otvara dlan u koji je učila, prilazi djetetu, stavlja mu olovo na čelo a onda cmoknu u čelo, olovo kao da svijetli i odsijeva svjetlucavim smaragdima. Obasja plafon na kojem je moja sjenka svjetlosti. Sada se sve utopilo u novu sliku. Smiraj u ovoj polutamnoj, omeđenoj mirom, sobici gdje odsjaj svega oko nas daje sliku ovog predvečerja.

Lijevom rukom držala je kašiku u koju je stavila olovo. Kašiku sa olovom stavila je u grabov žar. Privukla je malo sebi mangalu, a onda uzela mašice i zagrtala kašiku i olovo. Žar se slio po kašici nad olovom, a njene, Ajši-hanumine, usne trepere molitvom, koju sada niko, pa ni ona nije čula. Samo je osjećala i znala da je kazuje.

Podigla je minderluk na kojem je sjedila, uzela je ključić i otvorila čekmeđu koja joj je bila s desne strane. Izvadila je bakrenu ćasu i još tri kašike, veliki šal kahvene boje, bez ikakvih resa i šara. Stavila je sve pored sebe, opet je uzela mašice i navlačila žar na kašiku sa olovom. Podiže bardak i nali vode u ćasu do pola. Podiže se i Šemsi-hanumi veli:

- Uzmi dijete u krilo.

Dijete preplašeno miruje, prinese mu šal i neprimjetnim smiješkom veli djetetu:

- Sve će biti ako bog da dobro, sada ću te pokriti ovim šalom, a ti miruj.

Dijete je bilo sasvim mirno. Ajši-hanuma mu prinese šal i prekri dijete preko glave. Šal se opustio niz ramena i prsa djeteta. Izvadi kašiku iz žara, a olovo cvrči stopljeno, ljigavi se u sjaju mjehurića. Ustade Ajši-hanuma, u desnoj ruci je nosila kašiku sa vrelim olovom, a u lijevoj ćasu sa vodom. Stala je iznad djeteta. Stavila ćasu iznad glave i ubacila u ćasu vrelo olovo. Olovo je cvrknulo tako resko i glasno, da se pobunilo. Dijete vrisnu. Ajši-hanuma mu otkri glavu i veli:

- Eto, božijom pomoći, dobro je. Evo srca, evo nafake, dobro je.

Opet isto olovo zgnječi u ruci i šapuće ko zna koju molitvu, neprekidno molitvu niže dok isto olovo stavlja opet u kašiku i zaprće žar. Istopljeno olovo izvadi iz žara, zajedno sa kašikom. Opet prekri glavu djeteta, onim istim šalom, sada mu priđe lijevoj strani tijela i uz samo srce stavi ćasu sa vodom, te opet ubaci vrelo olovo. Ovog puta je tako puklo, kao da se grede odvališe, svi pogledaše prema meni, a mene i nema. Gledaju u grede. Izvadi rasuto olovo u nekakvim iglicama i kvrgama. Sleđeno olovo u kojem Ajši-hanuma vidi zdravlje djeteta, kazuje sigurna u ono što vidi u kružićima i vijugama raspršenog olova.

Zgnječi olovo, pucketa među prstima i srušene piramide i strelice izlomi i opet olovo u kašiku, a kašiku u žar.

Po treći put priđe djetetu, prekri ga po glavi. Kašikom priđe djetetu i stavi ćasu iznad njegovih nogu. Ubaci olovo, slabo pucketanje, kao cvrkut, stiša napetost u sebi, a Ajši-hanuma više ne gleda u olovo i ne traga po stravi razasutoj u olovu. Pogleda u Šemsi-hanumu i da je prisabere i vrati u život, bezbrižnost, reče joj:

- Sada se ne gleda u olovo.

Nije objašnjavala zašto, ali je dodala:

- Mašalah, djetetu je dobro, ako bog da.

Onda je u času sa vodom i olovom ubacila komad žara, i pucketanje žara zabavljalo je dijete, kojem je sada ovo sve ličilo na neku igru i zabavu. Tako je bacala žar i tri puta je žar potanjao u vodi, a četvrti put kad je ubacila, osta povrh vode.

- Zdravlje - ote se malo snažniji glas iz Ajši-hanume. Priđe djetetu te ga tri puta umi sa istom vodom kojom mu je salijevala stravu iz ćase u kojoj se nalazi olovo i zagašeno ugljevlje. Sve je skupa istresla u flašu. Olovo je izvadila i rekla Šemsi-hanumi:
- Dobra ženo, Šemsi-hanuma, ovom vodom umivaj dijete svako jutro, a potom ga napij svako jutro istom vodom po tri gutljaja, možeš rahat biti što se tiče djetetovog zdravlja.

Šemsi-hanuma je željela da nešto kaže što bi bilo približno ovoj smirenoj ćudi Ajši-hanume, ali nije nalazila, ama ni jedne najobičnije riječi pohvale ili da primijeti kako je sve bilo lako, lijepo, bez nasilja i buke.

Onda je Šemsi-hanuma ipak smogla snage i skuckala po neku riječ:

- Eto, ova noć će mi ostati u očima i zadnjeg časa moga života, kao ljepota onozemaljskog svijeta. Tako sam se nekako udaljila od svakodnevnih stvari i događaja. Zaboravila sam potpuno na strah. Niti bolova imam u krstima od pada iz kola. Lagana sam, Ajši-hanuma, venda mi ne treba salijevati stravu. Voljela bih da mi na Jusine haljine saliješ stravu, što prije, da mu odem i da mu kažem i da se iskupim. Hirovito je žensko, moja Ajši-hanuma.

Onda zaćuta, stisnu usne i okrenu glavu u desno u znak kajanja. Shvatila je da to nije ono što je trebalo da kaže.

- Tako je, kako bog odredi - reče Ajši-hanuma i donese novi komad olova. Isto s njim postupa, kao i kod prvog salijevanja strave.

Drži olovo u dlanu, moli molitvu, prilazi Šemsi-hanumi i stavlja olovo uz čelo, a onda je čunu u čelo, valjda da sva ona molitva izrečena, dok je olovo bilo zatvoreno u šaci, pređe i razbije se po glavi Šemsi-hanume i zaliječi bol, ako ga ima, a kod Šemsi-hanume ima straha i strasti. To je Ajši-hanuma vidjela i zaćutala. Znala je da ova mlada žena sagara u svojoj plahovitoj krvi. Ova prevrtanija s kolima, kao da joj je dobro došla da se iskali i bijes krvi svoje istrese onako kako joj nadođe, što je i učinila.

Smirila se, mirom i hodom Ajši-hanume, koja je ulijevala strahopoštovanje u Šemsi-hanumu, kao da je pitala:

- Je l' ti, bijesna, da kažem sama po sebi, kujo, a zapita l' se ti kako je meni i mojoj sestri tolike godine bez muška. Biše s nama dvi hefte i nestaše, rahmet im duši. Mi ostasmo, kao okresana stabla, bez ploda i nezarasle rane. Ni muško nas nije vidilo. Kroz vrata dajemo pobranu zelen i kroz vrata u krpi zamotanoj primamo pazar od Hasana, koji je bio još ahbab našeg babe. Otac nam može biti, ama džaba. A ti? Uspaljena krvi, oholosti i presitosti stišaj. I okreni se životu mira i ljepote. Ne bisni, nije ti potrebe. Imaš Jusu, dijete.

Rađaj, ko ti brani? Izli svoju snagu u evladima. Neka ti stasaju, smiruju u miru, vjerovanju i šućuranju na ono što se ima i što se može.

Ovaj dio vremena, dok sam ja čitao misli Ajši-hanumine, a što i ne mora biti, Šemsi-hanuma, kao da se prisjetila nečeg od ove istine. Očima punih suza pridiže se i htjede Ajši-hanumu da zagrli. Ajši-hanuma ispruži desnu ruku prema njoj i dade joj znak da sjedne. Sve je bilo rečeno, oprošteno i koliko bolno, toliko istinito i pokajnički.

Prekri Šemsi-hanumu istim šalom, a ćasu joj nadnese nad glavu. Pucanj olova. Raspuklo je u očima Šemsinim mrak kojim je bila obvijena ispod šala i naglim trzajem ruke zbacila šal i vrisnu. Dijete se rasplaka.

Šemsa se uhvati za grudi i čupa bluzu sa sebe.

Otkopčava i komada oko sebe svu haljinku. Znoj joj je oblio, krupan i leden. Usne sledile ćutanje, pa ni riječi da kaže. Osta stojeći, kao skamenjena. Ote se nekoj od dviju sestara i reče:

- Damla.

Druga, odmah odgovori:

- Nije, palež. Mora da pregori, kao nas dvije. Buniš li se, sestro?

Ne znam koja to upita?

- Šta mi vrijedi, buni se ona - i pokaza na Šemsu. - Koja joj je fajda. Šejtan, bio ko bio, čovjeku pripada čovjekovo.
- Uz nju su - reče sestra, ne znam opet koja.
- Ne znam uz koga sam, ali nisam ni uza se. Položiše Šemsi-hanumu po sećiji. Bože me uprosti, venda se u meni ope budi muško, a ona, kako ne mogu da izustim kakva. Valjda sam se rastvorio, pa ni muško, a ni žensko.

Sirćetom jabukovim je masiraju. Svukuda. Svukuda. Ne mogu da kazujem kuda. Kakva je bijela, tvrda, jal' kamen masiraju, jal' rijeku na nju salivaju. Ona sagori i rijeku i talase. Sećija se puši. Valjda gori, prteni li to kuća. Možda je požar. Svu je skvasiše.

Uče nad njom, i pušu, dozivaju allaha i viču - šejtane, nalet te bilo - i sve redom, ama ja više nisam ono, od kako se od mene odvoji onaj mlaz svjetlosti i prikova se uz ovaj plafon, a Šemsi-hanuma, a bedra, a prsa, a vrat bijel, pa dugačak, pa se sve slilo, a mene nema, gasim se.

Okrenuše je potrbuške. Nisam više ništa vidio. Čuo sam da kažu:

- Ogriješismo se i mi za ovih godina prvi put.
- Rekosmo što smo nosili u sebi - reče druga, koja od sestara, ne razabirem im glasove. Onda je i Šemsa rekla.
- Halalite.
- Od kad ti je ovaj bijes u krvi, a čovjeka imaš?
- Poslije poroda.
- Sada ti je preko dvadeset?
- Tako.
- A, čovjek?
- Dobar mi je, fala bogu.
- U dušeku, pitam.
- Žalostiv.
- Šta to ima da znači?
- Plače.
- Boli l' ga šta?
- Nemoć.
- Ženo, odazovi se razumu, tek mu je trijest i pet.
- Toliko, taman.
- Pa?
- Pa, ništa, plače, grize jastuk, grize dasku podnice, čupa dušek, makar da me izbije, da me grize, da me čupa, ama ništa.
- Zašto?
- Otkrio sam da jedna samo govori. Druga se povukla.
- Sihir.

Nije je dugo bilo. Nisam vidio šta je radila u drugoj sobi. A onda je došla, podigla Šemsi-hanumu, napila je vode i umila iz neke male posude, iz koje izvadi ispisan papir. Smota ga onako mokra i napravi od njega zapis u tri ćoška primotan.

- Ovo, Šemsi-hanuma, nosi pod mišku, kada budeš kućni prag prelazila, a onda odmah spali. Biće sve opet. Biće! A ti, Ajša, sali joj stravu.

Sve ispočetka, samo uz tu razliku što je Zejneb-hanuma donijela nov grabov žar, a dotle je Ajši-hanuma držala u ruci olovo i učila, malo uzbuđena poslije ova dva uzastopna, neobična napada Šemsi-hanuminih vatri, kijameta i bisneluka. Pored toga se i upostila, nije lako po ovakvoj žezi, kakva je danas bila. Cijeli, haman, mjesec žari.

Učila je, puhala, dozivala, i sve milost traži za ovu ženu, koja se stigla prije početka strave opet obući u druge haljine jedne od ovih dviju sestara. Tražila je uputu, spas i izbavljenje iz ovog stanja za ovu ženu - Ve netuhu ilejke - i glasno sasvim glasno ponavlja - tebi se pokajanjem obraćamo.

Prišla je i olovo se ukazalo sivo i teško na dlanu bijelom i umornom, prinese olovo čelu i osloni ga na čelo. Onda uči i tek dotaknu usnama čelo Šemsi-hanumi, a ona, Šemsa, mirna i smirenim pogledom prati kada joj prekri glavu opet onim kahvenim šalom. Prinese kašiku u žar sa olovom. Žar je još jače obasjavao sobu i sve šare upečatljivije odražavao nego ranije. Prinese ćasu sa vodom iznad glave Šemsi-hanume, ubaci rastopljeno olovo, a ono ciknu, kao da je sabljom neko sasjekao, pa i sama sablja oštricom svojom plače, kao da se odvaja od duše čovjeka kojeg sasiječe. Tako i olovo se rascvili u vodi, koja mu dade drugi oblik i značenje. Skinu sa Šemsi-hanume šal, a onda izvadi sleđeno olovo izobličeno i šiljato. Očima uprtim nekakvim prema srcu Šemsi-hanuminom ponavlja to sve Ajši-hanuma:

- Oči te neke sasjekle. Urekle te, ženska glavo, i ponijele sa sobom. Nose te u sebi. Evo ti ih ispod muškog čela u dubini čudno skrivene, venda se kreću, sad su ovdi pri čelu, neke glave, muške. Sad, toube jarabi toube estagfirullah, kao pod zemljom, a zemlja čovjek.

Nema ti srca. Nigdi ti srca nema. Prepuklo i naziru se komadići razdvojeni. Smiri se, vidjećemo u drugoj stravi.

Opet zgnjavi olovo u dlanu. Stisnu dlan i sve po redu, nekad u sebi, a ponekad i glasno izgovori po neki ajet, i tako moli. Opet pokri šalom Šemsi-hanumu, a ona, Šemsa, mirna i pokorna, kao da i ne diše. Prinese joj ćasu na prsa, s lijeve strane ubaci vrelo olovo, opet, ali sada kao pucanj grede, potmulo ispari se blagi dim. Izvi se iznad šala i osta u polukrugu iznad glave Šemsi-hanumine. Ajši-hanuma gleda u ćasu. Zbaci šal sa Šemse, izvadi olovo.

- Već sad nije onako raštrkano, šiljato i ubojito onim žilicama.

Sve to govori za sebe Ajši-hanuma, a onda glasno povika:

- Evo ga, Šemsi-hanuma, evo ga, srce ti je na pomolu. Vidim ga. Evo, i oči ti vidim. Jesu, tvoje, kao dva badema, velike. Ženo, allah je samo sveznajući, ali ti ćeš se očistiti, ma šta da je u tebi.

Šemsi-hanuma ničim ne pokazuje ni radost ni tugu. Predala se svemu smirena i odlučna da izdrži ma šta se desilo s njom. Osjetio se opet u njoj onaj ponos i bunt. Željela je da nadjača sebe i svoju krv. Opet je prekrila. Sada je ćasu prinijela nogama i ubacila vrelo olovo. Onda joj svuče šal i dodade, kao usput.

- Sada, kada na noge zagasujem stravu, ne gleda se u olovo.

Ajši-hanuma nije u ovom svom poslu koji obavlja i kojeg je obavila imala nikakve žurbe. Sve je radila smirenom samouvjerenošću i mekotom svojih koraka. Nije remetila sklad svega što se svelo u blaženu tišinu i proplitanje predanosti duše.

Ulazak večeri u sobičak i blago žuborenje Vrbasa, koje je u svemu našlo svoj dio sebe. Ova boja svjetlosti, sve je u jednom neopisivom skladu, mirisu, mirnoći, svojim hodom uljepšavala Ajši-hanuma.

Njene su riječi same iz nje izvirale. Njeni prsti su se ukazivali kao sunčevi odsjaji iza oblačine nevremena i obasjavali lik Šemsi-hanume, koja je sada odavala i strahopoštovanje svemu u čemu se nalazimo. To nije zbunjivalo Ajši-hanumu. Ona je valjda znala vrijednost svega što se smjenjuje i po tome cijeni stanja koja dolaze i ishod kojeg očekujemo.

One, koje znaju da su same i ja za kojeg ne znaju. Ja o njima znam sve.

Vidim ih. Ne znam koliko je to lijepo od mene, ali šta sam mogao, tako mi je, valjda, pisano. Ostavio sam tako tijelo u Šemsi-hanuminoj sobi uz Arifa, Hilmiju i bolesnog Jusu.

Došao za Šemsi-hanumom ovamo u mosuru svjetlosti umotan. I mislim da se odmotavam i blijedim. Onaj dio što se iskrao, kao da me lišio svega što je bilo u meni i što me progonilo ka ženinim njedrima.

Dok su Šemsi-hanumu prevrtali po sećiji, masirali, ko od majke rođenu, mirno sam gledao. Jest da mi se iskrao poneki uzdah, ama šta je to da sam onaj raniji, sve bi ovo popucalo i slomljeno bilo. Ovdje bi takav tufan zavladao, da bi ličio na mali kijamet. Ovako je bolje. Malo mi se i sažalilo, kada su Šemsi-hanumi mehlem stavljali na slabine i previjali je, a ona jadna dahće, konata se nogama sva mokra i kisela od jabukova sirćeta.

Sobicu nije napuštao slabo vidljiv krug bjeličastog dima koji se izvio drugi put kad je Ajši-hanuma Šemsi ćasu stavila na prsa i kad ovo olovo puče, podmuklo, ama oštro i odlučno. Mene pomalo mami taj krug magličaste bjeline i počesto ga posmatram.

Oni na njega i ne obraćaju pažnju, kao da ne vide kako je uokružio Šemsino tijelo povrh glave. Blagi titraj smijeha, koji se tek nazirao, gonjen zadovoljstvom duše Ajši-hanume odavao je njenu blagost očiju, koje se nadnose nad ćasu i gledaju u vodi olovo, bez riječi i objašnjenja.

Ipak, bila je vidljiva umekšana smirenost ljepote, koja je izbijala u blagosti lica, koje je, kao produhovljeno, odagnalo sve vradžbine i sav posao koji je vezan uz zle zapise, šejtanskim udjelom vezane. Jasno je odavala svjetlost njene pojave da je žena samo lijek pokušala da nađe na način kako su je, ko zna kada, naučili.

Opet je podvila desnu nogu poda se, kao kada smo je zatekli pri dolasku. Minderluk mi je sad izgledao kao da lebdi. Ajši-hanuma na njemu prebire i traga za čistotom u čovjeku.

Stavila je ćasu sa vodom i olovom ispred sebe. Od sveg tijela na Ajši-hanumi se vidjelo lice umotano u namaz bez i obje šake ruku. Ostalo je sve bilo obavljeno u tkaninu, običnu, basmu, bez upadnih šara i izreza na bluzi.

Dimije spuštene do članaka, a na nogama čarape. Ispred minderluka, okrenute prema prozoru, stajale su papuče od kože boje kao i šal kojim prekriva Šemsi-hanumu dok salijeva stravu. Koljenom lijeve noge dotiče rub bakrene mangale, iz koje žar svijetli i na mašice spuštene u rub gdje se, kad se kahva pije, poredaju fildžani.

Sva je njena prilika i svega oko nje, ma koliko sve obuzeo vidom, a sav sam bio od vida, ukazivalo mi je da je sve smrt, ovaj život kojeg žive i bore se za njega.

Svjesna toga, valjda, Ajši-hanuma nije mnogo ni pridavala važnosti stvarima i vrijednostima oko sebe, kao što je pridavala osobitu pažnju mirnoći u svemu što je okruživalo.

Sama sa svojom pojavom i kretnjama nastojala je i uspijevala da taj mir održi i da ga uljepša mirom duše svoje, presite i prezadovoljne svim kako je stvoreno.

Uspjela je da, istina nakon nekoliko ispada Šemsi-hanume i njenih kretnji vatrenosti, unese i u nju, u njenu vatru, mir i spokojstvo. I sada mi Šemsi-hanuma djeluje kao stručak cvijeta kojeg je ubrala Ajši-hanuma iz svog baščedžika, onakvog kakvog ga je ona zalijevala, svježeg, čistog i mirisavog bez napadnosti i oslobođenog od svih težina, pa i same boje cvijeta.

Pogled Ajši-hanume se zavuče u vrelinu žari. Uze mašice i ubaci komad žara u vodu. Cvrknu žar, malo zapuši i smiri se na dnu ćase. Uči u sebi i moli dok podiže i drugi komad i spušta u ćasu, opet cvrknu, zapuši oko ćase i smiri se žar na dnu. Mali titraj iznenađenosti obvi obrve Ajšine i sada nešto brže uze treći komad žara i isto lagano i sramežljivije spusti u ćasu sa vodom i on se spusti na dno. Ajši-hanuma podiže glavu, gleda u Šemsu, a Šemsa smirena, pa ničim ne daje znak da je uzbuđena ili znatiželjna što je gleda i traga za nečim u njoj ili sluti zlo. Šemsi kao da je laknulo. Smirila je svoju dušu i krv. Uze, Ajša i četvrti put, a najviše se može četiri žara baciti, i naglo spusti u ćasu.

Podiže se dim, i cvrkut, snažniji i ljući, naruši tišinu sobe. Ajša podiže glas, smijeh joj za tren pređe preko lica, pojača sjaj okoline i nesta u glasu.

- Šemsi-hanuma, zdravlje, ako bog da. Evo žar je na vrhu vode.

Ni ovog puta Šemsa nije dala od sebe ni trzaj iznenađenja ili radosti. Ostala je zagledana u nešto nama nepoznato, kao otuđena, omađijana. Mađije nema u ovom poslu. Onda kretnjom ruke pomilova dijete koje je spavalo. Sada malo brže od svojih kretnji Ajši-hanuma je prišla Šemsi i vodom iz ćase prešla tri puta po licu vlažnom rukom, tri puta po prsima i isto tako po nogama. Uzela je kašiku vode iz ćase i Šemsi prinijela ustima da ispije.

Praznu kašiku je bacila na svoju desnu stranu. Uzela je drugu kašiku i napila je Šemsi-hanumu vodom.

Tu kašiku je bacila u lijevu stranu.

Onda je trećom kašikom napila istom vodom iz ćase i kašiku bacila preko svoje glave. Za svo vrijeme, dok je radila sa kašikama, učila je, dozivala i molila.

Dok je Ajši-hanuma bacala kašike na sve strane, kako sam ih vidio, one su padale na minderluk a nisu.

Vidio sam nešto što ne znam kazati, objasniti. Ali nije dijete, muško, a ni žensko. Neka mala stvorenja. Kao da uze onu prvu kašiku, a nisam vidio ruke, i s desne strane moje svjetlosti neka svjetlosna nit se dovuče u mene. Opra kašiku svojim bićem. Ko? Ne znam! Tako je.

Bolje sam zagledao kada je bacila drugu kašiku na lijevu stranu. Onda sam vidio da je sa Ajši-hanuminog lijevog ramena skliznulo nešto isto, kao i ono prvo što je sada na desnom ramenu, i prevrće se kašika u nečem providnom, kao tijelu insanskom bez glave i ruku, bez ijednog uda i opet nit bljeskave svjetlosti prema plafonu, i valjda se zavuče u moju svjetlost. Osjetio sam se puniji.

Kada je treću kašiku bacila preko svoje glave, sa oba ramena prišli su uz leđa Ajši-hanume i oboje, kao da miluju kašiku ili je sapiraju, ne znam. Znam da sam opet vidio dvije niti u jednoj i idu u sredinu moje svjetlosti i spojiše se u svu svjetlost koja se po plafonu razvukla, dosad nepomična.

Osjetio sam da se mogu pokrenuti. Šemsi-hanuma se nasmija i zagrli Ajšu, bez ljubljenja žene se grle, da polože glave na ramena.

Ja siđoh i spustih se do vrata preko praga. Vidim i drugu sobu. U sobi Zejneba uči, u konac veže čvorove i uči. Na kraju zaveza konac s obje strane, diže se i dođe do sestre.

- Zgotovila sam, Bil hajr - reče Ajša.
- Eh, Šemsi-hanuma, evo ti sada ova voda, gledaj ovaj zagašen žar što pliva po vodi, on će tako ostati i u flaši kad ovo sve izlijem.

Sipala je u flašu vodu, u ugljevlje zagašeno. Olovo je ostavila pored sebe i, stvarno, ugljen osta na vodi.

- Evo ovom vodom se tri puta na dan, onako malo, umij i prsa skvasi, kako sam ti i ja, onda po tri kraća gutljaja te vode popij. Podaj i djetetu, ali njemu po jedan. Tebi je potrebnije. On je dobro, a i ti ćeš biti, ako bog da. A, sada uzmi ovaj konac. Zejneba je naučila četrdeset i jednu molitvu i kod svakog učenja vezala čvor. A onda, kad je nanizala učeći i četrdeset i jedan čvor, ova dva kraja konca nije svezala dok nije ponovo proučila.

To nosi oko pojasa, ili uza se, pa gdje ti je najzgodnije. Ama, oko pojasa je najhajirnije.

Ustala je i uzela haljine Jusine, koje je Šemsi-hanuma ostavila u ćošku sećije.

Stavi fes, a niže njega košulju, pa do košulje gaće, koje se spustiše do poda a na sam pod stavi čarape. Dođe mi kao da su Jusu prelomili niz sećiju do poda.

Sva Ajšina unutarnja ljepota, koju je krasila očevidna sposobnost duše da je sve poslove, pa i ovaj sada oko Jusinih haljina, obavljala nenametljivim zanosom. Ona se nije zanosila poslom, da bi poslu ugodila i u njemu našla svoj zanos. Ajši-hanuma je to sve radila u zanosu vjerovanja.

Njena svaka zamisao stremi ka visinama i širinama, u svemu ona vidi veličanje postojanja svega oko sebe. Sav svoj udio tka ka svemu što je lijepo i korisno.

Njena unutarnja radost je bila svrha njenog života. Očevidno je potirala svu spoljašnju kinđurenost radosti i nastojanja da se, kao takva, približi učenim i bogatim, a kod svoje klase da ostavi utisak učene i vrijedne osobe. Bila je svjesna svoje malenkosti, kao čovjeka koji je samo dio vremena na ovom svijetu.

- Njena sjenka života je bila bogobojaznost i tu, u toj sjenci, imala je svoj mir i bogatstvo nenadoknadive vrijednosti. Srce joj je bilo ispunjeno svjetlostima saznanja, a duša pretopla vjerovanjem.

Sve je podredila životima drugih. Sav svoj vijek provodi da udovolji nemoćnima i onima kojima može pomoći na bilo koji način.

Pri takvom načinu života Ajši-hanuma i njena sestra nisu nikada imale vremena da misle na sebe, na svoje dobro. Uvijek je ispred njih stajao neko kome je bilo preče pomoći. Nikada nisu ostale usamljene i napuštene. Kruha, vode i postekiju su imali. Nisu puno govorile, ali su pomno gledale.

Onaj ko im dođe nije morao da kazuje o sebi mnogo. Iz pristojnosti, malo bi ga saslušale, a onda radile ono što su znale da treba i tek da se zna kazale bi ili dale do znanja da one znaju šta je i kakva je muka natjerala do njih.

Isijavala je svjetlost iz njih u zjenicama i tako razotkrivala ono što im je bilo potrebno i koliko im je bilo potrebno da znaju.

I sada je posmatram s kakvim blagim pokretima i strpljenjem prilazi mangali i žar sabire. Uči u olovo i sve redom obavlja istom mjerom pobožnosti. Prvo je prišla fesu, pa obavila sve kao i ranije, a onda košulji, pa na kraju čarapama. Ubacivala je žar u vodu, čuo se cvrkut, tih, slabašan i bez nekog naročitog dima. Kada je ubacila četvrti put žar, malo je oči otvorila neuobičajeno.

Šemsa se naglo podiže, a krug, magličasto bijel, koji je okruživao kada je nad njom salijevala stravu, rasprši se i kao da se sav spoji u moju svjetlost.

Uletih sav u sobu. Ostavio sam prag i sada sam se kretao oko sviju i kako sam želio.

- Šta je, nije dobro za Jusu?
- Biće, ako bog da - odgovori Ajši-hanuma.

Šemsi-hanuma je izgubila malopređašnji mir, kojem je prikrivala nadanje. Poskočila je sa sećije i prišla vratima iza leđa Ajši-hanume, tik nekako uz moju svjetlost koju nije vidjela, a ne znam da li je osjećala. Smirio sam se i čekao. U njoj, Šemsi-hanumi, sve je splasnulo. Izgubio se dio vjerovanja. Usahla i pala. Nemoć je odala. Grijeh je satire, a grijeha nema. U njoj je samo život, kojeg je dijelila sa svim što je na zemlji, a ne kao Ajši-hanuma, koja je sve ovo batalila i predala se svijetu i životu kojim se mora i može jedino spajati molitvom i nepokolebljivim vjerovanjem.

Ušla je Šemsi-hanuma u svoj cvijetnjak snova. Pobjegla od ovog preblagog predvečerja. Sjećala se kako je držala đerđef u bašči, a potočić kroz bašču veze. Njena igla miruje i niže misli o koracima koje je očekivala da se oglase niz bašču, pa kroz cvijetnjak do njene klupe. On, Juso! U jednom iznenadnom lomu u sebi. Valjda joj je prekipio život. Povika:

- Juso, nemoj, Juso. Šta ću bez tebe, grešna li sam, bože moj! Juso!

I sada je klonula preko praga, baš, kako je i moja sjena ležala. Rasplela joj se kosa crna, pa kovrdžava. Ja opet gledam u bedra, u tijelo žene. Nefs me goni, vratila mi se muška snaga. Možda u onim malim sjenkama magle i svjetlosti. Možda je sve bilo otišlo Šemsi-hanumi. Siguran sam da je sve strava izbacila i opet se vratilo. Zato sam opet vilen.

Grešnik sam. I mimo svoga tijela. Ajši-hanuma pruži ruku prema Šemsi-hanumi i pozva je imenom. Šemsi-hanuma se podiže, Ajši-hanuma pokreće ruku prema sećiji. Šemsa kreće i ništa ne kazuje. Opet sjede na isto mjesto. Smirena. Poveza šamiju. Strpa duge kose i ošinu se očima pod bluzu, a ono izašle dvije, kao dvije damle, što me udaraju posred srca, i sada, ovakvog bez tijela. Skopča bluzu. Rumen je prži, a stid sagara.

Ajši-hanuma se okrenu onom mjestu gdje je bila Šemsi-hanuma, ispružena, i uči. Uči pa glavom polako prema meni.

Uči, a u meni se sve steže. Zgrči mi svjetlost. Osta samo bijela tačka na zidu. Utisnuta u ćerpić. Tu sam ostao i mirovao.

Šemsi-hanuma je shvatila da se sve što zna i sve što ima tako malo i bezvrijedno. Pustila je suze da joj teku. Nije ih htjela brisati. Niko ništa nije govorio. Samo su i dalje, ali sada obje sestre, i Ajši-hanuma i Zejnebi-hanuma, sjedile na minderu i učile.

Učile su brzo i zalazile u polutamu sobe u kojoj se gasio žar i osjetio miris korijena velike trave. Lagano dimila i sapirala zidove ove sobe u kojoj sam sada nepomičan. Smirila se Šemsi-hanuma. Podvila noge, a onda se okrenu Ajši-hanumi.




25.


- Reci!

Blagi smijeh, kao blijesak iz daljine, ušao je u dubinu duše Šemsine, kada je pogledala Ajši-hanuma i smireno, kao da se opet ništa nije dogodilo:

- Dobra moja. Sve ćemo ostaviti. I poći ćemo na put. Obasjan je naš put, ako mi tako želimo, mračan je ako ga takvog sebi izgradimo. Mi biramo.

Rođeni smo i stvoreni da se patimo. Patnja dolazi od nas samih. Zaboravimo mjeru, granice i grabimo, a grabež novu grabež nagoni i tako se satiremo i krivimo za imetkom i slavom. Ven, moramo se boriti u sebi. Stoji da smo čisti, a drugima za ugled i pomoć. Nikoga ne možemo smrti oteti. Mrtvi to ne mogu i ne znaju.

A sad me poslušaj šta ti valja raditi. Ponesi ovu vodu i za Jusu i isto radi, kako sam ti kazala. Ali, moraćeš naći devet izvora i devet udovica. Otiđi, imaš izvore Pod orasima, onda pod Kaštelom, na Šehitlucima, na Grabu, u Novoseliji, u Gornjem šeheru, na studencu, Medreskom brodu, Močilima.

Eh, a onda se raspitaj, pa u tim krajevima gdje su ti izvori potraži i udovicu koja zna salijevati stravu. Ima i ovdje ispod nas izvor, pa neka ti devetu stravu salije moja sestra Zejneba.

Neka svaka dođe kod njega uz postelju. Sve dotle dok ne prohoda. Devet hefti će to trajati. Svake uoči petka neka mu saliju iza ikindije. Čim se pridigne, neka on ide njima. A devetu, dovedi ga ti ovdje i biće hajrom dobro.

Šemsi-hanuma opet nekako, kao okovana u svojoj izgubljenosti priupita:

- A, kako to devet udovica, devet izvora?
- Takav mu je bol. Žar mu ostala ni na dnu, a ni na vrhu ćase. Ima da se tako napravi. Nije to od oka rečeno, pa bi moglo biti i osam udovica i osam izvora. Nije to isto. Insan, moja ti, Šemsi-hanuma, kroz svoj vijek svašta nauči, sam otkrije, a nešto i od drugih sazna.

Uvidjela sam da nije džaba ostalo od starijih da se salije devet strava i to voda da se donese sa devet izvora i devet udovica. E, pa kontala sam: svaki izvor je različit od drugog. Voda drugačija. Neka ljekovitija od druge, hladnija, toplija. Tako redom, pa velim, eto, devet izvora zato jer su svi različiti.

A onda devet udovica. One su iste. Sve i jedna je bez muža.

Udovica je udovica da ih je hiljadu, ali ih je devet.

Izvori su svi različiti i njih je devet.

Ven ti uradi kako se radi od pamtivijeka, pa će, ako bog da, i Jusi biti bolje i prohodaće i proraditi i još bukadar djece imati.

Zasjaše oči Šemsi-hanumine.

- Veliš i djece imati?
- Jašta, ven imati, ako bog da. Samo ti za sada ovo napravi. A Zejneba će otići u Halil-pašino turbe da se moli za vaše zdravlje i mir među vama.
- A da neće?

Izreče Šemsi-hanuma i ućuta.

- Ne brini, bona. To je ko zna kada. Neka žena otišla u turbe, pričali su i stariji od onih od kojih si ti čula. Pričali su i stariji od kojih sam i ja čula. Jest, vidi se krv po zidovima turbeta. Žena nije izišla.

Ali i tu ima uputa, kako i ko može u taj vakat da uđe i da ostane. Valja, moja Šemsi-hanuma, nanijeti dva rjekjata namaza za murad za želju. Klanjaš istiharu i na serdžadi samo tek toliko sna uhvatiš da ti se ukaže i kaže. Kakvo je stanje za koje pitaš.

A ko se pojavi i kako, to tvoja briga nije. To je onoga ko ide tamo. Očišćen od svih ovodunjalučkih interesa, pohlepa...

Sve je to put ka čistom očišćenju i sapiranju sa sebe životnih sladi i pohlepa, licemjerstva i laži. Tako bi bilo lijepo da ostane. Slabi padaju. Pomami ih novac, zlato.

Ošine ih šejtansko oko, muško, jal' šejtansko oko žensko muška. I sve što je zidao, gradio toubama i sadakama i sve stane u jednom osmijehu, koji mami i vodi Iblizovom putu, putu šejtana, sotone i džina. A put kojim oni povedu je gorak i teško popravljiv. Onda je teško uzaći.

A ovaj naš život je kao kakve basamake. Visoke od zemlje do neba. Neba nema. Sve je zemlja i voda. Pa izmogni, ako si vjernik da opstaneš u toj igri života. U nama je i vatra i voda. Mi se sami i potpaljujemo i sami se gasimo.

Te basamake su klimave sve dotle dok čovjek na njima čas silazi čas uzlazi. Nikako da se odrekne i zarekne i krene uz njih ka visinama i blaženosti ljepote života. Dunjaluk je sav kao te basamake o kojima ti kazujem. :

Ti imaš svoj basamak, pa gledaj kako ćeš da ga zadržiš za sebe ili da ti ga otmu šejtani i predaju te dnu. Na dnu je najgore. Valja iz početka. Početak je pitanje koji ti je po redu. Kakav je. Ima li nade u njemu.

Nema, moja Šemsi-hanuma, ako ta nada nije u nama sazrila. Ako je nismo zalijevali svojim učenjem i molitvom, danonoćnim vjerovanjem u ono što radimo i želimo.

- Hoćeš da iftarimo skupa? Ima još, haman, pola sata.
- Neka, hvala ti, Ajši-hanuma. Znaš i sama da sam se omrsila. Moj post je danas otišao niz basamake, kako ti reče, u helač, u kijamet.
- Neka, neka, ne huli, nije naše da ocjenjujemo. Ven, kako hoćeš.
- Hvala, znam da sada i nije vrijeme oko iftara ići kroz čaršiju, ama šta ja mogu. Gore nas čekaju kola, pa ćemo polako.

Ustajući, Šemsi-hanuma podvuče pod minderluk neki svežaj. Ne znam koliko i čega, ali hedija je, pa izgleda da je halalom i od srca. A, ruku na srce, zaslužila je Ajši-hanuma. Diže se i dijete, uze ga Šemsi-hanuma u naramak.

- Dođi, za dva dana da ti kažemo šta je bilo u turbetu Halil-pašinom i kako je upućeno. Ama, ja imam neki beleg da je već sada Jusi, ako bog da, bolje. Samo smiri se. Povrati se sebi.

Mir neka te prati u srcu i blagost u duši. Olakšaj i ti Jusi. Ne prigoni hujom.

Odoše niz avliju, čujem nalune dviju sestara prate Šemsi-hanumu. Ja ostah zavučen u gredu ringlovane kuće od ćerpića. I onda je greda pukla, ali izgleda da je samo čula Ajši-hanuma. I vidjela da je malo i zid napuko i kreč spao.

Ušle su obje zajedno. Ajši-hanuma nosi malu flašicu, a Zejneba uči i hoda oko zidova. Ajši-hanuma uči i pršće zidove. Mrak se uhvatio u sobi i ponavljaju, na kraju zajedno.

- Utičemo se - čuo sam, a onda opet - od zla šejtana napasnika.

Nisam opet čuo, ali su izgovarale Kuranske riječi, te na kraju:

- Od džinova i od ljudi.

Sjetio sam se sura koje su učile, ali nisam imao kada o tome da razmišljam.

Nešto me izbi iz ćerpića i gredice, te izmigoljiti preko praga i niz sokak, za kolima. Nisam ulazio u kola. Išao sam na određenoj razdaljini.

Nisam išao već plovio zrakom. Ušli su kolima u avliju. Prvo je izletio Hilmija, dajdža Šemsi-hanumin.

- Dijete drago; Juso ustao, sjedi i stalno zapitkuje što te nema.

Šemsi-hanuma se blago osmjehnu i prođe pored sobe u kojoj su Juso i moj mejt.

Moje tijelo prekriveno bijelim ćefinom. Uđe u svoju spavaću sobu, gdje valjda nije dugo primala Jusu, ko zna zašto. Zovnu Arifa i dajdžu, a mejt moj ostaviše sam i Jusu, koji je bez straha, sa puno poštovanja gledao u ispruženu priliku, ko valjda mene.

Ja uz njega po sećiji i gledam u dušek na kojem on leži. Šemsi-hanuma pritvori vrata i čuo sam, i Juso je čuo, govorila je:

- Donesite Jusu u našu sobu. Vas dvojica ste nas razvjenčali, a kadija nas je po šerijatu vjenčao. A sada ćete nas vas dvojica i vjenčati, kako nas je kadija po šerijatu vjenčao, tako će i ostati. Dva čovjeka ponesoše Jusu, a on stenje i viče:
- Mogu ja, mogu, bolan.

I stvarno, onako slomljen, svukao kožu i nabada. Uđe u sobu. Sve se obavi i žena mu halali za riječi teške i uvredljive. I on njoj halali za huju opaku i bisnu. Nasta veselje, kao da su zaboravili na mene.

Šemsi-hanuma je poistiha sve onako potanko kazivala šta se dešavalo u Ajši-hanuminoj i Zejnebinoj kući. Kazala je da ima lijeka za sviju.

Htjede da i mene pomene, pa se uhvati za usne. Opet mi predade rahmet duši. Sa Pećina je opalio top. Kandili se po minarima popališe, sofra postavljena. Okupiše se svi bez riječi i drugih misli, osim da malo pojedu. Cijeli dan su svi na nogama i u iščekivanju. Zvokoću kašike. Kusa se čorba od tarhane, sa dosta masnoće. Zalijeva se vodom. Izgorjela dnevna vrućina i srce i dušu. Sve što ima čovjek u prsima. Nit sam gledao, nit mi na um pada. Iftariše, i Juso fino pojede. Povrati mu se boja na licu. Sretan, što je sve lijepo obavljeno, što mu je Šemsi-hanuma vratila, te opet primila nićah, žena mu. Halal i svojina, kao i on njena.

Znao je da će morati mnogo toga da poravna i da se malo spusti i makar kad su sami da joj prizna i njena prava i misli potvrdi. Na kraju, konta Juso, i ona je insan. Šta joj fali, kao da je sada vidi, pa gleda i vrti glavom na njene kukove, a dimije presvukla svilene i lake lepršaju oko nogu i uvijaju se baš ko guja.

Pletenice se spustile do kukova. Kovrdže se uvrnule u krik, kojeg Juso sada nema, ovako slab. Samo gleda, kao i ja nekada, ovako star, a sada ni mlad ni star.

Ni insan, ni tijelo. Nešto što jesam, valjda ću saznati. Šemsi-hanuma prinese mangalu. Veliku, sjajnu, bakrenu, sa velikim halkama.

Nije to ona mangala Ajši-hanume, prionila uz pod. Stara, ko zna kojeg sultana pamti. Istina, sjajna, koliko može biti sjajna, jedino ako nije zlato.

Kuća je dobila sjaj. Veseo izgled u svemu, a najviše na licima ukućana. Sin je zaspao. Tako je samo mir remetilo, u prekidima, zavijanje pasa iz komšiluka.

Tada bi se prisjetili da imaju mejta u kući. Došli bi na toube i uozbiljili izraz lica. Šemsi-hanuma nije mogla da izdrži, te se obrati Hilmiji i pita ga:

- Da li si sva vrata zatvorio i prozore?
- Jesam, jesam.

Ubrzao Hilmo što mu je sestrino jedinče raspoloženo došlo.

- Pobrinite se da iz komšiluka dođu još četiri čovjeka i neka sjede. Vi malo prilegnite. Umorni ste, a bome i nasikirani.

Gledali su u mladu ženu i u isti mah se osmjehnuli izražavajući zahvalnost na brižnosti.

- A ti, Juso, je l' ti fino na tom dušeku? - pokaza rukom ispod prozora.

On nije ništa kazao, samo je očima upijao ženu, koja mu je izgledala kao da je sada prvi put vidi i da je odnekud iz nekog veselog i razigranog kola. Hurija sletila baš njemu, kada je očekivao kraj života. Onako razvjenčan ostao da čeka.

Čekanje se vrtilo u krugu začaranosti. Nikako da dočeka razgovor, bilo kakav i bilo s kim. Ležao je između trojice, brata Arifa, koji je žalio dvostruko. Brat mu ugruhan, te i razveden, a dijete će ostati siroče pored oca i majke. Te Hilmije, koji je znao i osjećao da Juso nije zaslužio da mu onako odbrusi i nićah vrati, ali opet, od sestre mu je jedinica, a svoje djece nema. Ni sam nije znao s koje strane ga vatra više prži.

Onda, mejt rahmetli Omer-efendijin, moj između njih sviju. Miran i nepomičan, ali tu. Pomalo su ga i zaboravili. Nisu mu pridavali važnosti, kako bi se to inače činilo, ali kakvo je stanje u kući, sve je, ipak, išlo dobro.




26.


Zagledao sam u svoje tijelo i otkrivao. Lice mi se opustilo. Žuto, kao da su ga premazali voskom. Ostavio sam ih tamo u sobi, neka se malo raskomote.

Došla su četiri čovjeka. Sjela i ćutala. Nisu učili molitvu, ali nisu ni psovali. Vidjelo se da su unajmljeni.

Nije ni čudo, moj Šuaipe, sine Numanov, kad je cijela čaršija znala i čula šta se sa mnom sve dešavalo prije ovoga slučaja, pa evo i sada.

Kada bi znali da sam oko njih slobodan, ovako van tijela. Smetnuli bi s uma. Ne mogu im ništa reći, a niti me oni mogu vidjeti.

Govorim ja, ali niko ništa ne čuje.

Dvojica odmah zaspaše, a ona dvojica izvadiše karte i počeše kartati. U početku su bili mirni i bez riječi. Onda se zakrviše. Valjda je onaj plavi ukrao kartu, a zdepasti vidio, pa kad ga je odalamio, onaj se prevali preko moga mejta i vrisnu koliko ga glas ponese. Skočiše ona dvojica što su prispali, te i oni vrisnuše. A zdepasti, viče:

- Ustaje Omer-efendija.

Na vratima svi ukućani. Izbezumljeni i blijedi. Mole se i uče Kur'an. Plavi gleda u zdepastog i sav sretan što je to izmislio viče:

- Ustaje, mrda. Vidjeli smo, pokrenuo se.

Priđoše, moje tijelo pokrenuto kad je plavi padao, tako mi tijelo i pokrenuo. Arif naredi da se odmah ide po džematskog imama i da se i on tu nađe.

Dođe Murat-efendija, skupio se u džube, pa nit ima ruku, a ni glave. Valjda mu svega u životu dosta i presit insanskog bisa i čarolija.

- Hajte - i odmahnu džubom gdje su mu ruke, koje se nisu vidjele od širokih rukava.
- Svi? - pita Arif, a Murat hodža ne reče više ništa već preko volje podiže opet malo rukav i odmahnu.

Svi se zgledaše i misle šta li će sada hodža da radi sa tijelom rahmetli Omer-efendije. Stali su kraj vrata i prislonili glave na vrata. Arif uvukao oko u ključanicu.

- Prevrće, šapuće mu nešto u uho. Prekrio ga i ispravio na mjesto.
- Šta sada radi? - pita Hilmija.
- Šapće mu nešto i rukavom mlatara.

Ostali su još neko vrijeme stajali, pa otišli spavati, vjerujući da je pred zoru, da nešto ima i u tome kada je mejt u kući.

Murat hodža se oslonio na desni lakat i nagnuo nad glavu moga tijela i, kao da smo u kahvenici, priča mi:

- E, moj Omer-efendija, a više ni Omer a ni efendija. Zemlja. Znam te kad si rumen bio, i mudar, i dobar domaćin. Znam, ne samo tebe. Bukadar sam vas otpratio. Kamo puste sreće da si ti ovo što sam ja sad, a ja što si ti sada i što ćeš ostati.

Šehit si ti... Znam, sve znam i tvoje bisneluke, sarhošku krv ti znam, a znam i tvoju spaljenu dušu za ženom u nefsu si i nestao sa zemlje da zemlja budeš i koja god žena pređe preko tvog mezara čini će je udariti posred ženstvenosti i lijeka joj neće biti. Nefs tvoj će se raspršavati, na svako žensko i džaba nam je što te čuvamo.

Ko zna đe ti je sada duša. Tijelo, to batali. Trulež i zemlja. Duša, moj Omer-efendija. Ona nema mira dok ne nađe sebe. Cijelu i stvarnu.

Onaj komadić duše što nosimo u sebi je u azabu, u kandžama, u okovima. Niko nije sretniji od duše kada napusti tijelo i traga. Traga do cilja. Oblijeće i prati. Osjeća daljinu svoga susreta. Ali je sigurna da je slobodna, da će sresti, naći i biti u pravom krugu života, bez kraja i oklopa tijela.

Prošao si svega i čuo si svašta. Kakve su ti mjere bile u traganju? Kolike si gubitke i dobitke imao, to je sada prošlo. Izdigao si se iznad nas sviju.

Ostaćeš u čaršiji junak. Ljudi će ti nositi nišane u sebi. Možda će ti neki i turbe sagraditi, pa svijeće paliti za želju. I ko zna, moj Omer-efendija, šta tebe još čeka. A eto, ljeto je. Što ti kazujem? Ko da ti ne znaš. Znaš, imaš dušu. Duša su očir srce sve je duša.

Zaćuta Murat-hodža i klima glavicom, suhom i nemoćnom. Oči mu se sklopile od godina i života. Kao da ne želi više išta da gleda.

Ne smije, moj Šuape, sine Numanov, a rekao bi, molio bi allaha da ga uzme. Presitio se života i svijeta. Onemoćao od gledanja i gubljenja. Svaki mu je dan gubitak. Osjeća da bi mu bilo bolje da nije u tijelu. Zato ga je ovako i sasušio, da se što prije svuče sa njega i oživi. Zna on da mu tu nije rješenje. Traži smirenje.

Bajat mu život, izjedena snaga. Sve što nastoji je smišljeno. Ne ubija se, jer ne smije. Oduzima sebi radost i predaje noći i molitvi. Mir mu nije baš kakav. Njegov je, on ga je izabrao. Čist mu je. Nema u njemu više zaleta i pogleda u visine. Njegovo je sve okrenuto zemlji. U njemu su cvjetnjaci. On ih vidi. Ne vidi on običnu zemlju. On ubire masline i hurme. On se napajao sa izvora vode koji su mu na dohvat jezika. I čuje svakog trena kada zaželi, čuje ptice i osjeća miris života u cvijeću oko sebe.

Unutra, izvan ovog života kojem se vuče ishabano džube, a u njemu nekoliko skuhljanih koščica nekadašnjeg tijela. Njegove oči bljeskaju sjajem nedokučivim sunčevoj svjetlosti. Sjaj mu je nenaporan. Gleda u njega otvorenih zjena. Velike su mu zjene.

Nisu ove koje svijet vidi u Murat-hafiza. Kremljive, male i od danonoćnog učenja Kur'ana i čitanja raznih kitaba vid mu se izgubio i zjenice sivo ljigave trepuckaju, kao svijeće koje su sagarale ispred njegovog vida dok je listao knjižurine i napajao svoju dušu mirom i snagom. Vjerom u svijet koji ga čeka. Život, koji mu je tek na pragu.

Nikada niko ovog hodžu nije nazivao hafizom, a hafiz je, al' siromah, pa ga čaršija samo nazvala hodžom. Njemu to nije zadavalo muke.

I njegovih pet sinova i jedna kći hurija dženetska i blago zemaljsko. A sinovi, ne zna se koji je od kojeg veći i jači u nadmetanju sa zlom i svim onim što je u suprotnosti sa onim što im je otac, ovaj Murat-hafiz, radio.

Ugledniji su u čaršiji od babe. Znaju da klize, kako kojem visokom činovniku ide u korist. Njima, bezbeli, po jedan basamak naprijed ka kijametu, ali u ljepšoj kancelariji, novom odijelu.

Babi ni somunčić za iftar. Uz ramazan meze i orgijaju. Nikada ih nije spominjao u čaršiji. Koliko je puta sjedio kod mene na klupi i koliko je stariji od mene, ali nikada mi nije rekao: "Nemoj, šta to radiš." Nije! Valjda nije zbog svojih sinova. Od vakvog oca izrodi i smrad dunjalučki slijep za masnim zalogajem. Udobniju stolicu i laskanje. Slušao sam ga iznenađen i pomalo ustravljen.

- Gdje ste mi, djeco moja, kojim ste vodama zalutali? Gdje ste zabacili svoje duše, pa vam Iblisova snaga komada razum. Sve je tuđe i sve ostaje. Duša je vječna u svjetlosti.

O, milostivi, molim te, vrati mi na put mojih staza i tvoje obasjane svjetlosti mojih pet sinova. Uputi na pravi put sina mi Idriza. Uputi mi na pravi put sina Hasana. Uputi mi na pravi put sina Kemala. Uputi mi na pravi put sina Kerima i sina Hilmiju.

Milostivi gospodaru, ja koji sa usana duše i sa očiju srca nikada nisam ispustio tvoju svemoguću moć i vjerovanje samo u tebe. Ja koji sam uz suh kruh danas zapostio. Ne samo danas. Ti znaš, najbolje duge godine moje neimaštine u kojoj sam prebogat kad vidim jednu zvijezdu na nebu, kad vidim crne oblake po nebu, kad čujem lavež i kuknjavu.

Šuaipe, sine Numanov, suze su starcu tekle, a on je ustao i dolazio na toube. Plašio se prevelike želje. Morao je. Lice mu suho od života i patnji.

Mahala gluha i presita, gazdinska duša oholosti ne vidi jadnog džematskog hodžu, kojem uz ramazan pružaju poniženja.

Okrenu se hodža prema mojim nogama, zavrti glavom i ustade. Podiže ruke okrenut prema Kjabi i glasno oprost traži.

- Neka je sram moju dušu što te uznemirava, Svevišnji. Sve svoj put ima. Ti si onaj koji znaš šta radiš. Znam da nije dobro ni pregolemu ljubav djetetu dati. Dao sam, evo sada. I od tvoje ljubavi uzeo, tebe zapostavio moleći se za djecu.

Oprosti meni starcu, tvom robu i sluzi tvojih propisa. Oprosti, a svakom podaj po svojoj mjeri i pravdi, pa i mojoj djeci.

Sada tiho, nisam ga čuo, učio je neku dovu i stropoštao se niz moje noge udaravši glavom u vrata. Tu je ostao nepomičan, bez glasa i suza.

Fes sa ahmedijom osta uz bardak do ljegena. Skupljeno tijelo u crnom džubetu ličilo je, kao bačena stara krpa, više neupotrebljiva. Samo se isticala bijela brada Murat-hafizova, koja je kao zastava godina izrastala iznad lica, opet boje voska, izbrazdanog i suhog.

Blago lelujava svjetlost mimoiđe moje tijelo i soba se pretvori u plamenu bjelinu.




27.


Niko se u kući nije ni pomakao. Ništa nisu ni čuli i nisu ni krivi. Pad Murat-hafizov je bio slabašan. Tijelo lako, a smrt brza.

Valjda, kako je kazivao nad mojim tijelom o svjetlosti duše i sve redom, baš se njegova nađe odmah sa svijetom, kojem je toliko želio.

Sve je ostalo na svome mjestu. Ne mogu da ti objašnjavam dalje, moj Šuaipe, sine Numanov. Ne znam, šta bi dalje sa svjetlošću i strahom, koji je protutnjao kroz stvari i sobu. Nestao u svjetlosnoj zavjesi iznad munare u beskraj. Kazivaću ti što znam. Što sam ja, i ovo oko mene.

Nije prošlo malo poslije svega, što ti kazah, a ono sa džamije, iznad šerefe i alema izvija se glas nekog softe. Poziva džematlije na sabah i mukabelu. Iz ove kuće se niko nije vala ni, oglasio. Čulo se kloparanje naluna, poneki đugum, kako bi odzvonio poklopcem.

Jutro, lagano ulazi u sobu. Lampa se ugasila kad je Murat-hafiz pao. Valjda nestalo gasa, ko zna. Neko pokuca na vrata. Cura, a jedna strana džubeta Murat-hafizovog se zavukla pod vrata, pa se s one strane ne može ući.

- Arife - viče Hilmija i obojica poguraše.
- Nešto se kotrlja i ne da. Murat hodža? Niko se iz sobe ne javlja. Zovu i onu dvojicu kartaša. Poguraše vrata, onako, katilski i tijelo Murat-hafizovo se zagubi iza vrata. Dio džubeta osta pod vratima. Uletiše sva četvorica, a još brže izletiše. Bez riječi i krika. Uhvatila ih muka, pa im ne da glasa da ispuste. Ostaše vrata otvorena.

Čuje se glas Šemsi-hanume. Ulazi, sva umotana, i pređe preko stranice džubeta. Stade nasred sobe. Ništa ne reče. Gleda u moje tijelo, ispruženo, bijelim prekriveno. Gleda u Murat-hafizovo tijelo skvrčeno i zgužvano u crnini.

- Dvije dženaze, neka je rahmet na dušu Murat-hafiza. Hilmija, Arife, ovamo.

Dođoše dva čovjeka bez kapi krvi u obrazima.

- De, rahmetli Murat-hafizovo tijelo stavite uz Omer-efendijino.

Vruć je još i da mu tijelo ispravite i noge i ruke opružite. Nemojte da se što ne učini kako vam rekoh. Svucite ga, pa ćemo ih okupati u šupi. Danas iza ikindije dvije će dženaze krenuti iz naše kuće.

Kažite onima tamo, u vakufu, sve troškove ja snosim. Opet vam kažem, da se i za Murat-hafiza na svim džamijama uči salla. Sve ostalo, kao i za Omer-efendiju. Neka ne uče salle po dvojica odjednom. Ne, za svakog posebno. Svaki će u svoj kabur.

Hilmo i Arif ništa ne kazuju. Razvlače tijelo Murat-hafizovo. Razvukoše ga. Izravnaše, pokriše čaršafom i spustiše pored mene.

Izašli su bez riječi. Jusi nisu kazali da je i hodža umro.




28.


Iznesoše nas četvorica. Dođoše dvojica hodža, obrijaše nam brade, i sve kuda smo bili dlakavi. Sada smo još smješniji. Ko goluštravi golubovi. Onda nas spustiše na tabut, pa na tenešire ispred džamije. Ikindija prođe. Klanjaju nam dženazu. Prvo meni, pa onda Murat-hafizu. Slila se sva čaršija i sada se ibrete, kako i Murat-hafiz.

Niko nije javio djeci da im je otac umro. Došli sami. Čuli, čaršija je najbrži telal. Plaču djeca. Nećkaju se dvojica, a ona dvojica stadoše u prvi saf, te priđoše i starija trojica u drugi saf. Klanjaše ocu dženazu. Plaču kao mala djeca. Ostali su bez oca, kojem su rijetko dolazili.

Majka im je rano umrla, pa im je otac bio sve i njegova stara sestra, koja je lanjske godine slomila nogu na bunaru. Uhvatio se led, a ona sa kantom, i slomi se. Ko staro i krhko, za heftu je i umrla.

Nose nas po haremu, otimaju se i šapuću. Počeli. Pitaju kako je hodža umro pored Omer-efendije. Da nije, pa odgode da kažu. Zagledaju se. A mene nose iznad glava. Murat-hafiza nose iznad glava. Sve je to Šemsi-hanuma rekla. I tako rade. Moraju. Nanjušili pare.

Ne da im se mira, preispituju se po licima, očima, usnama. Gledaju, kako reaguje. Niko se ne otkriva. Svi se gurkaju da budu bliže onoj dvojici kartaroša, goropadnom i usukanom, da od njih šta izmame, čim se ovo završi.

Priđoše hodže teneširima na kojima smo u tabutima. Nešto se došaptaše. Istupi banjalučki muftija. Čovjek prošao osamdeset godina. Lice mu meko i blijedo.

Blaga rumen ga obli kad priđe mome tijelu. Ja sam se pripio uz zid džamije i svjetlost mi miruje. Imao sam osjećaj kao da i ja odajem posljednju poštu ovom tijelu u kojem sam bio, valjda ovakav, kakav sam slobodan.

Nevidljiv, a vidim, čujem, a ne čuju me.

Podiže obje ruke i uči. Okrenu se džematlijama.

- Drage džematlije i komšije. Svima nam je bio poznat rahmetli naš Omer-efendija. Prije nego klanjamo dženazu, trebalo bi da mu halalimo, ako je prema kome kakva bihuzura ili ma šta napravio. Dužan ostao.

Svi, znamo da je svoj život dao da spasi život troje ljudi, a napose dijete.

Takav žar, ljubav bratska i dužnost ljudska se samo nadahnjuje božijom voljom i određenjem.

Ovaj posao je obavio naš rahmetlija. Mi, džematlije i mahaljani, treba od srca da kažemo, ako halalimo. Potrebno je kako vam je poznato glasno pitati o mrtvom.

Jeste li poznavali rahmetli Omer-efendiju?

Glas se razliježe sa kabura na kabur, sa nišana na nišan. Harem prepun svijeta, kao pod komandu na juriš zaori se:

- Jesmo!
- Kakvog ga znate kao čovjeka?
- Kao dobrog.
- Ako je kome šta dužan, halalite?
- Halalimo!
- I ja mu halalim.

Safovi se poredaše i zauzeše haman cijelu širinu harema. A prema cesti se više ne može od taraba. Arif pozva dvojicu, trojicu, te počupaše tarabe i safovi se redaju i na cestu. Sve je propisno.

Ostalo mi u svjetlosti prije nego selam prodadoše, kako muftija dovu uči. Zanosi se. I kao da me želi odmah u dženet da smjesti.

- Podaj mu, bože, ugodnost, obveseli ga, nagradi ga i približi ga svojoj milosti!

Čuo sam prije toga, kako je govorio:

- Bože, nagradi ovog mrtvog veseljem, mirom i rahatlukom, smiluj se na njega, oprosti mu grijehe i budi s njim zadovoljan!

Onda mu se otelo, a nije čudo, i muftija je čovjek, razmišlja muftija dok moli za mene:

- Molim te, allahu, kao klanjač ovog umrlog. Ti ga najbolje znaš. Mira, gospodaru, nije imao. Mira mu i rahatluka treba.

Neka se njegova duša u tvojoj milosti oslobodi svih patnji, i nasilja, i muka koje čekaju nevjernike. Govorim i zaboravljam se gdje sam. Molim za njegovu dušu.

Ako, Allahu, ja imam kakvih sevapa, ja mu ih halalim, halalim i halalim. Neka ih njemu. Primi ih milostivi i usliši mi molbu i dženet daj ovoj napaćenoj duši.

Hodže su primijetile da se dova otegla previše.

Blagim crvenilom muftijinog lica kliznu suza, niz bradu kotrlja i hoće i neće. Za njom druga, a a muftija moli boga da mu oprosti.

- Znam da između čovjeka i tebe, Svevišnji, nema svjedoka. Oprosti mi. Molim te, oprosti mi! Možda meni treba sevapa za onaj svijet koji ima ovaj rahmetlija. Ti si svemoguć i sveznajući.

Presudi i jedno i drugo po svojoj volji i svojoj milosti - amin.

Onda glasno viknu:

- Elfatiha.

Svi prisutni podigoše dlanove okrenute nebu u visinu svojih prsa i uče. Čuje se. Tiho, ali resko. Osjećao sam i bio zadovoljan. Odnekud:

- U ime allaha, milostivog, samilosnog! Tebi se klanjamo i od tebe pomoć tražimo - starac Husein, opančar izgovara.

Brada mu drhti. Zna me sa šišom. I on potegne ponekad. Al, imam je tu.

- Vladaru dana sudnjeg - guši se od astme Rifet kafedžija i suze mu teku.

Slab je. Otkad ga je svijet otpisao, a on svima nama isklanja dženaze i vazda, svakome plače na dženazi. Valjda ga strah hvata, kada će i kako njemu.

- Uputi nas na pravi put - izdigao glavu Selim harmonikaš iz Hadžijinog hana, pa reklo bi se da će očima zaći u nebeske odaje.

Jadnik. Traži on puta. Dobričina, ama one funjare ga oguliše. Sve što stigne od kojeg dinara dade na žensko i onu prokletnicu što truje i vileni u insanu.

- Na put onih kojima si milost svoju darovao.

Došlo mi da se smijem. Sramota, baš sam grešan. Ovaj ajet izgovara kasap, čaršijska gulikoža i nekakav se hafiz naziva. Vamo? Sikter, neka je hiljadu grijeha. Ja znam o njemu i previše što ne valja. Zna čaršija i još više. Svak zna ponešto, a to je puno. Koliko zna allah? To je nešto drugo. I kako će se sve svesti. To ne znam. Allah zna. Neću ni ime tog kasapa da kažem.

- A ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali - Atif se povio.

E, moj Atife, moj ahbabu. Slaba ti nafaka i tanka cijelog života. Otkad te znam, u tom si fesu, krpetinom žutom si ga omotao jer ti je pocijepan.

Čakšira čestitih nemaš. Koporan ti u dronjcima. Nit' si, da oprostiš, kao ja lok'o onu rakijetinu. A nit' si kao ni ja žensko im'o od kad ti ode na ahiret Đulsa. Pa, šta si se tako uvio i plačeš. Za čim, bolan ne bio. Kakvu si ti srdžbu izazvao. Allaha si spominjao više nego što si kruha pojeo.

Čaršijski hizmećar. Odnesi vreću krompira. Evo ti kruha. Odnesi vreću brašna u hanište, a pekari, evo ti, Atife, somun.

I onda pokoju budimku ispečeš, hoš prodati ili nećeš. Al' poješćeš je, pa makar proliv dobio. Nećeš je baciti.

Uz ramazanske dane si sa ostalima na Klupi, ispred Ferhad pašine džamije prodavao, prije iftara, somunčiće, ćehaje i vikao sipljivo. Nisi, mili moj Atife, nisi imao kad božiju srdžbu da na sebe navučeš.

- Niti onih koji su zalutali.

Uh, grdna rano! To si ti, Osmane, rođeni moj. Ti si mi baš zalutao, ali ne sa božijeg puta. Zalutao si sa nafakom. Morao.

Krv ti očnu ispili. Ispili porod svoj sav, pa im se trag zameo. Šta napraviše od tebe.

Haram im i nebo i zemlja. Haram im kruh i voda. Haram im sunce i mjesec. Sve im haram. Kako se nisam sjetio dok sam mogao. Ih, grdna rano kako bi ih sredio za tvoj vid. Za tvoje oteto nebo. Otetu radost i smijeh djeteta. I ženin očni vid u suzama, i svu mahalu, i svu čaršiju su ti u crno zavili.

Dabogda im se zavio trag. Zelenaši. Pozelenilo im i nebo, i oči, i duše, pa kao zelembaći hodali. Smrt željeli, a smrt ih zaobilazila.

Nisi zalutao. Sve si staze i međe poštivao. Sve si cvjetove uzvišene kalemio u sebi i djeci svojoj, govoreći da ljudima treba samo dobro činiti. Nisi mislio o sebi. Koliko ti se zla nanijelo.

Krivi su za to oni kojima je vlast pala šaka. Nose kolajne i misle da su im prava neotuđiva, šta radili i ma koliko svojima namiještali. Sirotinja je samo sirotinja. Ništa više.

Ne tuguj, prijatelju. Tvoj svijet tame je garancija da vidiš bolje od svih nas. Vidiš, jer cijeniš sve što si vidio. Čemu si se molio. Onome ko ti je to sve dao.

Sada dok si tu skupio svoj mrak u sebi i oko sebe. Ti dok čuješ ljude, saznao si šta je bilo s tvojim ahbabom Omer-efendijom, ni efendija, ni Omer.

Neću, dženet. Neću. Neću, allahu, daj moj dio dženeta, ako ga ima za mene, neka bude Osmanov. Ti moraš na ovom svijetu uživati. Moraš jesti i piti iz bašta sa kojih voćke same padaju samo kada pomisliš da ti se neka jede. Sami ti se hlad nadnese kada te vrućina spopane. Ne možeš ovdje biti ni žedan ni gladan.

Misle za tebe tvoja dobra djela. Moj ahbabu, ne brini. Ti nisi zalutao sa puta istine i božije milosti. Ne može. To nisu moja kazivanja.

Ispravi se, prijatelju. Ti vidiš u sebi. Tvoj sjaj duše te vodi. Sjaj čistote tvoga srca napaja tvoju ljubav za životom. Ti si opomena svima što drugima otimaju na šta nemaju prava.

Doći će i naše vrijeme. Doći će našim unucima. Pravde mora biti, ako svijet želi da opstane. Ako svijet želi da ima života, mora biti i ljudi i jednakosti. Nebo je svačije. Kruh i smrt. Pozovi ih, ahbabu, na toube i ispovijest.

Neka kazuju kako su došli do zlatnih posuđa, kristalnih čaša? Neka kazuju, prijatelju.

Pobunio sam se i mrtav i sada se bunim otvorenije, valjda gdje mi čovjek ne može više ništa. Kako mi to nije na um palo ranije. Da sam svoj nefs ubijao ganjajući pravdu, a ne bedra žene, koju nisam mogao nikako da istjeram iz glave.

O, bože, molim ti se oprosti meni, umnom siromahu. I ovom mom ahbabu, oprosti što misli da nosi teret.

Njegov teret neka nose oni kojima je blagodat došla snagom nejakih i siromašnih.

Zidanice kuće, kola, fijakeri i imanja po selima, na brdima, pored rijeka.

Kakva gnusna slika života i oholosti. Neko ima sve, a ne radi. Drugi nema ništa, radi za neradnika. I vid mu da.

Opet ne može ni kao slijepac da živi, jer više ne vidi da radi.

Ogorčen sam. Ne treba mi dženaza. Čemu ti svi ljudi i ta pretrpana trošenja. To je haram. Nije moje. Neću!

Pobunio sam se, moj Šuaipe, sine Numanov! Pobunio, i ne znam kako, ali sam uletio u tijelo.

Tijelo se podizalo. Ljudi razbježali. Vrisak i kriška.

Digao sam se na tabut i stajao.

Ostao sam tako sam i slijepi moj ahbab, Osman je ostao. Nije znao šta se dešava. Onda je čuo i ostao da stoji. Zove me:

- O, Omer-efendija, je li istina da si ustao?
- Stojim.

Eno, tamo sjedi i samo me gleda, gleda me Atif. Iznemogao. Ne čudi se, samo pomiče usne, valjda se moli. Ovom čudu ne može da se načudi.

Pozadi mene je muftija. Isti, kao i ranije.

- Mir s tobom i allahova milost i moć, Omer-efendija. Valjda si samo bio zamro.
- Možda - rekao sam mu, Šuaipe, sine Numanov. On je klimao glavom.

Spremao sam se da pođem. Gubio sam noge. I svijest sam gubio. Ne znam koliko je to trajalo.

Muftija, Atif i ti, Osmane, zakopali ste me i učili oko mezara. Jer kad je muftija učio talkin, ja nisam bio u mezaru.

Čučala je moja svjetlost pored tebe, Osmane. Plakao si i nisi prestajao, onako, bez suza. A gdje su ti suze? Kazuj!

Nije moja svjetlost snage i života uletjela u tijelo. Uplovila od glave, a isplovila od nogu. Tako je to, moj Osmane. Sve je moguće.

Kako se onaj sjetio da tebe zaposli. Najprije te uzeo, kao nekog nabavljača jaja.

Kada je našao svoje. Onda ti je našao drugi posao. Slao jaja po svijetu. Morala su biti sva zdrava. U čaršiji svuda fenjeri, a u njegovoj magazi i kod još nekih, njemu ravnih, svjetlo. Žarulja.

Došao odnekud. Nije iz naših krajeva. I tup, tebe, moj Osmane, u podrum.

Među hiljade jaja. Da u njih ciljaš onom žaruljom i da gledaš i odvajaš koje je pokvareno i staro.

Tako si radio od jutra do mraka. Mrak ti je bio stalno. Hem podrum, hem sijalica.

Odoše ti oči. Vid ostavi dolje. A onda te otjera s posla. Tako sam ja govorio. Kome?

Niko me niti čuje a niti vidi, a kamoli, moj Šuaipe, sine Numanov, koji ne vidi ni one što pored njega šetaju.

Viče muftija nad mezarom:

- Ja, Omere, od majke Hasnije, neka ti bog olakša.

Prvo šehadet dotjeraj. Reci da si vjernik, i samo u allaha vjeruješ. Neka ti se probudi razum ovozemaljskog života.

Mislim da je ovo neka muftijina dova iz njega. Njegova. Prilagođena ovakvom slučaju. Ali, istina je. Dobronamjerna. Može i kabul da bude.

Svijet se polako vraćao. Zakretao glavu, od one strane gdje je moj kabur.

Murat-hafizov kabur je na drugoj strani. Nije bilo mjesta pored moje Adevije. Tu su znali da ja hoću, pa me i ostavili.

Obavili su i Muratovu dženazu i otišli. Ostala noć i priča po čaršiji da ću ja dolaziti kućama. Otišao sam, kažu, ženska željan.

Šemsi-hanuma nije uopšte pridavala važnosti ovim pričama. Ona je bila mirna. Sigurna da je sve obavila kako je po šerijatu. To je od nje dosta.

Ostalo sve što se dešavalo i što će se dešavati, neće ni da zna. To nije u njenoj moći da rasuđuje i pretpostavlja.

Nestajalo je moje svjetlosti u nekakvim brzinama. Kroz prostor i šupljinu dunjaluka. Sve mi je bilo već navika i mirio sam se. Šta sam i mogao, moj Šuaipe, sine Numanov.



 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net