Horozovic, Irfan

ili nedovršeni listovi o knjizi što slijedi, o skupljanju podataka za rodoslov Talha, o sjecanjima Bagrem Dzaferovim prije zatocenja u Knjiznici, s objašnjenjem košmara, o blagom picu, luckastim pricama, o pauku i drugim stvarima

U svemu što sam mislio tih casova, sati, kratkih trenutaka, nepovratno se i neumitno javljala jedna iznenadjujuca misao, neoblikovana još, zapravo nešto što bi se tacnije moglo nazvati prethodnicom jeze, korijenom straha, nešto što se svakoj pomisli, primisli, u onom trenutku kad su se najviše mogle pribliziti svojoj biti, cinilo besmislenim i laznim, kao neka ljuska koja istog trenutka otpada, pretace se i nestaje u cistoj prozracnosti, ostavljajuci me, samog, golog: gola zivotinja, preplašena, prenuta nejasnim i sumnjivim šumom, potaknutim u samoj njoj, na nekom blagom jesenjem proplanku. Strah!

Pauce! Kuco nedvosmislena! Blagi su pipci tvoji dok uranjaš u moje celo, oštrim i zlatnim vršcima što prodiru kao misao, kao bol. Nastanio si se tu, davno, sa svojim tkanjem, svojim neumitnim rilcima, pokretnim, jasnim. Mogao bih napisati pricu o tebi, o sjeti koju predeš.

Rijeci u ogledalu: turban na sijedoj glavi, s dijamantom na celu. Ne preobrazava li se taj dijamant u hitrog gramzivog pauka, spremnog da raskopava put ka bijelim, mozdanim gozbama. Tren! i vec je tu. Zatocenik! Pocinje li pisati svoj rodoslov smrti, još nesvjestan mraka koji ga okruzuje, nesvjestan najdubljeg ocaja pera u koji pada, nesvjestan knjige koju ispreda da bi je bacio prašini cija je usta tako zeljno ocekuju. Nesvjestan Knjiznice! Tih dugih redova stalaza, polica s knjigama i taloga prašine i pepela koji je ispunjavaju i u kojoj se jedva nazire, kao prahistorijski grad, tek oslobodjen iz zemlje. Luckasti! Citajuci ove redove koji su mozda misao o pobuni, postaješ svjestan, kao i njihov pisac, postaješ svjestan nemoci, još i više, svjestan slova i rijeci što se preobrazavaju u tišini, natapajuci jednako i tintu i krv. Neceš mi vjerovati, naravno, kao što ni ja nisam vjerovao onima prije sebe. Neko se drugi potrudio da njihove rijeci nemaju onu snagu koju bi morale imati. Ti, dakle, i dalje ostaješ tu, zauvijek tu.

Raspricao sam se (cudno je to kako covjek ponekad ima neodoljivu zelju za govorom pa makar mu to došlo i glave), a zapravo sam trebao napisati samo jednu rijec, rijec opomene i putokaza. Nazalost, to je izgleda nemoguce. Moje rijeci nisu tvoje rijeci. Kad bih htio opominjati i kazati tešku i tamnu rijec, mozda bih napisao RASCVJETALA VIŠNJA, ali što bi to znacilo, neki zapis iz biologije, ili mozda putokaz gdje se krije vaza s blagom? Odustao sam od toga. Zemaljske hrane pripadaju onima cije su im usne okrenute i cija je zedj plodonosna, kao što su plodonosni bili, za Kjatifa Efendi Prušcaka, vrtovi tudje srece. Rekoh »vrtovi tudje srece«, koje li slabosti. Ne bih zelio biti krivo shvacen. Nisam došao ovamo da umrem. Uvijek postoje dva puta. Put zeljnih i zednih usta i ono što me sad ne zanima. Ma koliko pilo to grlo, umrijet ce divno nezadovoljeno. Nisam uspio, osjecam vec kako po meni pada mrak, uvlaci se u plašt kojim sam se ogmuo, nagnut nad ovaj prašnjavi stol, mrak je vec u meni, a moja zedj se u ovoj prašini napaja nekom cudnom tekucinom. Davno sam ušao u ovu odaju s knjigama i cini mi se da više nemam ni djetinjstva, ni mladosti, niti iceg. Upravo zato što mi je postalo toliko strano, djetinjstvo me plavi nekom cudnom zedju. Ne prepoznajem više ljude koje sam susretao, ali ih naslucujem kao sjenke koje se skrivaju u vrtu punom plaveti.

Sjecam se jedne odaje, ako je postojala i ako uopce nešto postoji osim mene (to je jedna od mogucnosti ili je mozda sve ovo cudan natruh sna koji uznemirava utihlog pokojnika i zlatnim nemirom otvara njegovu glavu, optocenu crvima i divnim zivotinjicama što sišu mozak i rastvaraju kosti lubanje svojim njeznim ali prodomim ticalima i malim rilcima; neizmjerno pamcenje rastacu u ništavnom krajoliku), sjecam se odaje u koju jednog dana udjoh, bio sam valjda još malen, napolju je bilo suncano jutro, i kad sam prekoracio prag, polumrak me lagano dotakao po celu i natjerao da zatvorim oci koje su se nakon dugo, dugo vremena strahovito sporo pocele otvarati, kao da sam spavao, i obuhvacati svojim uronjavajucim nadiranjem citavu prostoriju. Prevario sam se, izgleda, nisam više bio djecak, bio sam mladic vec, pomalo nacet pijanim nocima i pretjeranim uzivanjem uvijek iznenadnih i uvijek fatalnih zadovoljstava, grabeci nervoznim rukama sve što je obecavalo nekakav drhtaj, nekakvu napregnutost i akciju. Ne znam više, mozda je to bio samo mamurluk koji me natjerao da zatvorim oci na samom pragu te odaje, što mi je najednom pocela pokazivati svu svoju skucenu intimnost, s teškim draperijama što oblazu zidove svojim zagasitim bojama i cine prostoriju još dubljom. Vidjeh maleni stol pokraj kog stajahu nargile, a zatim se pogled upio u Hanino tijelo, usnulo, koje je opušteno i teško od sna lezalo u pletenoj naslonjaci, s knjigom, što je, kao nekim cudom, još uvijek bila u toj ruci, nesposobna da padne ili da se zatvori. Vidio sam onaj dio ramena gdje se otvorila tkanina koju je ogrnula i kao da sam i sam osjecao tihu bol, zbog tog naslonjaca iskrzanog na pojedinim dijelovima, koji je cinio da se ona ponekad lagano trgne u snu, pri dodiru sa oštrom slamkom. Više glave, na oblozenom zidu, jatagan njenog oca u ukrašenim koricama, jatagan sa srebrenom drškom i crvenim kamenom na kraju. Na drugom zidu iznenadni prozor, kao neki barokni okvir kroz koji priroda poprima boju odaje. Bakarni predio. Njeno malo stopalo je golo i zaplice se u kudravu glavu cilima. Šta sanja Hana? Gdje gleda? Šta trazi kavez naivni u obuzetosti ove odaje. Ni dašak, ni nemir, ni damar. Ubiti je tako dok spava. O kako bi zeljno njenu krv upio perzijski sag i zapecatio grlo trenutka kao vrc bajnoviti što je zatocio demone. Ubiti je, zadrzati je. Potrebno je samo napraviti nekoliko koraka, vrlo polagano, da se ne prene, samo tih nekoliko koraka koje je nemoguce napraviti, jer ništa ne smije narušitl sklad ovog mira, cak ni taj kret koji ga zeli zadrzati. Krv ne bi smjela pokapati njeno lice, ni grudi. Ni kap. Ona mora ostati ista. Ubiti je tako dok spava. Ona mora ostati ziva. Ubiti je tako dok spava. Koji je to trenutak, koji mrak, koje ludilo.

Obline jastuka pobacanih u kut ulegnule su se pod toplotom sjene koju nanosi njihanje nevidljivog drveta iza otvprenog prozora. Na niskom stolicu odlozen je vez najdivnije prelje koja sanja plavet (gotovo da sam otrovan njeznostima rijeci. Ima li vece slasti i vece opasnosti. To je ono što sam htio govoriti, bezumno nagrizen slutnjom da budem posljednji koji strada od tog besmisla, te zelje beskorisne da se suprostavi mirnim prizorima zivota, blagim danima i godinama jeseni koja me evo dotice sporošcu jacom od opreza, od zelje da nesto kazem, odredjeno i jasno, kao krik, i vraca me ponovno samom meni, skucenom i dovoljnom, kao sjecanje u kom zivi ova brada sijeda i celo voštano, grabeci iz sjecanja svaki prizor, svaki predmet što ga oko obujmi i pazljivo ga svrstavajuci u neumitnu riznicu pamcenja, to sjecanje koje zivi okomito, u svakom trenutku oblikujuci se). Ništa. Uciniti se ne moze ništa. Cinjenicna svjetlost odvaja slike. Pozutjela fotografija na zidu. Neka zena s njezno izvijenim obrvama. Njena majka? Zena vlasnika jatagana? Zemljopisna karta. Samarkand. Jezera sa sjevera. Baltik. Ja stojim na proplanku sjecanja, mali, u mornarskom odijelu, znoje mi se blijede slijepoocnice i orošava se tamnim srebrom mornarska kapa. Ratna mornarica. Brodovi. Jedan brod plovi i na njemu ista ovakva odaja. Ubiti je dok spava. Dijete u nekakvoj botanickoj bašti. Mjesto gdje vrijeme staje. Zato što je drvece zarobljeno i sa imenima kao na licnim kartama, pada mrak. Velika okerna tkanina, navucena na prozore, sa prelivima travnatozelenih nijansi. Ubiti mene. Ne ona. Ona mora ostati nepomicna, tako mirna, tako usnula, nijedna fotograflja se ne smije pomjeriti. Umrijeti tako, otvorenih ociju. Zar bi ih iko smio zatvoriti. Ubiti mene. Ostaviti samo toliko snage da vjedje ne padnu po onom što nazivam svojom omedjenom samocom. Ubio sam sebe i neka te to ne cudi.

Nisam li ti pricao o neizmjernom susretu onog dana kad sam sjedio na pramcu malog camca kojeg je zijev mracne rijeke mamio u nepoznato. Gledao sam u onaj blistavi rez što ga cini rilo camca u utrobi vode, onu bijelu, prskavu uznemirenost što se obnavlja. Niceg nije bilo osim te bjeline. Niceg. Najednom se prenuh i kao da mi pogled uroni još dublje u srce tog vala što oplakivaše pramac. Jedna, tek naslucena, ljubicasta nijansa navlacila se preko njega kao veo, postajuci iznenadjujuce podatna nijansama zelene i plave boje što su slijedile, uskoro se cak razbistrio neki krajolik u kojem sam, najednom, postao prisutan u izgubljenom vremenu, kao što se covjek ponekad, u trenutku rasijanosti, vraca djetinjstvu. Gledao sam bitke i opsade, sumrake civilizacija, mozda bih docekao i svoj kraj (mozda) da me ne prenu izneiadni strah. Zašto sve ovo pišem, cemu uopce rijeci? Vidjao sam ponekad, kroz jedini prozor ove odaje (mozda sam ga izmislio), u malom vrtu preko puta, višnju, ciji bi cvatovi jednom godišnje dobijali neodoljivu boju, boju koja je bila identicna muzici što me citavog obavija i prozima u samoci. Mislim da sam na neki nacin tako upoznao svoje drugo Ja, uraslo u zemlju, nepomicno u svojoj tajnovitoj meditaciji koja oplemenjuje njegove grane. Bio sam drvo. Mozeš li naslutiti sva bogatstva tog otkrica. Mnogo bih mogao govoriti, ali ovog casa prekoracio sam prag trenutka koji je samo moj. Bio sam drvo. Upijao sam zeljno sokove koji me nisu pokretali, davao hranu svojim blagim pticama koje sad vise po zidovima ove odaje u davno istrunulim kavezima. Drvo nadasve! Drvo!