Džamija
|
|
Probili su njene grudi.
Usred noći. Tenkovima. U hram ušli što ga žudi mržnja njina vjekovima. Mujezin se u snu našo na munari s oblacima. kad je bombe sat izašo koraknuo k nebesima. U izgnanstvo kad su pošli iz mahale njene ljudi kraj ruine svi su prošli, kam stavili pokraj grudi. Sad putuje razgrađena u toplini mnogih ruku kao da je tek viđena u nebeskom svome zvuku. I mujezin mali njezin skriva se u dlanovima sasma tiho uči ezan da nikome nije zima. Iz pamćenja ona raste. Svjetlost njena od zvijezda dodiruje krila laste što putuje do gnijezda. |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |