Hodžić, Emir

Vjerovatno se svi sjećamo dana kada nismo brinuli o ničem, kada smo uzimali bespotrebne rizike, ne kajući se ni sekunde. To su bili dani sunčana neba, mirisa maslačaka i komšijinih jabuka. Svi se sjećamo našeg djetinjstva i svi žudimo za tim vremenom sigurnosti. Tako i ja, kao i svi, sanjamo o tim danima, kada sam sav sretan igrao lopte na ulici smetajući prolaznicima. Kako sam samo bio sretan kada bih bio u pobjedničkom timu što je značilo čitanje (posjedovanje) protivničkih stripova. Satima sam uživao u avanturama raznih super-heroja.

"Gospodine, došli smo do vaše stanice". - probudile su me riječi ljubaznog konduktera iz mog sjećanja ili maštanja, nazovite ga kako hoćete. Lijepo je, za razliku, biti dočekan osobom nasmijana lica. Kada bismo svi po nekad bili ljubazni prema strancima, svijet bi bio mnogo ugodnije mjesto za život, ali vjerovatno očekujem previše od čovječanstva.

Izlazeći iz autobusa, pozdravio sam vozača ljubaznom riječju posmatrajući njegovo reagovanje. Nije mi ništa odgovorio samo me pogledao, vjerovatno iznenađen.

Nisam želio da žurim, iako su svi oko mene, svak' svojim putem, nekud jurili. Do jučer sam i ja žurio na posao, u kupovinu, u školu, sve je bilo poput neke trke, ako zakasniš nisi više vrijedan. Osjećao sam se kao puki posmatrač na nekoj utakmici, gdje su svi na terenu a jedini ja na bini. Nije me ni brinulo ako zakasnim. Potajno sam se čak i nadao da zakasnim kako bih izazvao konflikt sa gazdom. Čudno se osjećah, tuga i zadovoljstvo što sam živ, su neke od emocija što su mi punili vene poput bijele prašine.

Kad se sjetim koliko sam vremena proveo u trci i zbrci, a za šta? Šta imam sada da je toliko vrijedno mojih živaca i litara znoja? Ništa, ništa kažem vam. Da sam pametniji bio znao bih da život treba živjeti a ne posmatrati. Od sada će sve biti drugačije. Neću učinuti istu grešku svojoj djeci kao što je bila počinjena na meni. Kada bih samo mogao nekom reći da pogleda, da vidi ovu ljepotu više nas...

Pogledah u vis i vidjeh ptice kako lebde u zraku, jednostavno lebde ne pomjerajući se sa mjesta. Vjerovatno su jaki vjetrovi iznad zgrada i krovova grada. Spustih glavu samo da bih bio još više zaprepašten. Odjednom je sve bilo usporeno, ljudi koji su inače trčali, odjednom su izgledali kao da se ne kreću ili se kreću puževom brzinom. Gledao sam pčelu kako uzlijeće sa cvijeta u ženinom buketu. Bože, šta se dešava, jesam li mrtav? Je li ovo raj, zaboga hoće li mi iko reći šta se dešava? Nisam mogao nikog da upitam ništa jer su svi bili kao zamrznuti, jedva se vidjelo da se kreću, ne primjećujući mene.

Strah.

Emocije su mi punile andrenalin-baterije, bio sam pun neke čudne energije. Sve mi se počelo vrtiti u glavi, osjećao sam strahovitu glavobolju. Sunce kao da se približilo zemlji, svjetlo je okupiralo prostor, jedva sam gledao. U tom bljesku vidjeh siluetu, vjerovatno neke žene, koja se kretala sasvim normalno prema meni. Napokon spas! Konačno neko da mi kaže šta se dešava, da me utješi kao majka djete.

"Gospodine?... Gospodine, probudite se" - čuo sam nježne riječi žene. Otvorih oči i vidjeh ljupku ženu iznad mene držeći nekakvu čudnu napravu. "Gospodine znate li šta se desilo?" - upita me lijepa djevojka. Rekoh joj da ne znam šta se dešava , počeo sam joj govoriti kako sam vidio ptice iznad... tad me je prekinula... "Gospodine, doživjeli ste saobraćajnu nesreću. Zaspali ste za volanom..." Samo sam gledao u lijepu djevojku ne odgovarajući joj ništa. Odjednom me svaka kost boljela u cijelom tijelu. Strahovitim mukama pomjerih glavu u desno i vidjeh krvavu ruku...

Negdje iz daljine do mene je dolazio tih glas. Postajao je sve jači i jači. Nisam mogao razumjeti riječi ali je bio glas žene. Riječi su bile sve glasnije i glasnije i sve jasnije... "Gospodine, došli smo do vaše stanice."

Otvorio sam oči i ugledao mladu kondukterku. Brzo sam ustao da bih ugledao par ljudi kako me gledaju začuđeni. Zacrvenio sam se u licu.

Trebao mi je trenutak da dođem sebi, da se saberem. "Bože, koliko li je ovo sati."

Pozdravih vozača autobusa, brzo izađoh van i požurih na posao...