Hodžić, Emir

Kažu da je osmijeh prelazan poput virusa. Ako se nasmiješ u društvu, neko pokraj tebe će se zaraziti tvojim osmijehom, a možda i pridružiti se. Tako kažu, nisam ja to izmislio ni prvi rekao, nisam nikad ni razmišljao o tome dok nisam tako čuo od njih. Ko će znati, mislio sam da možda tu ima istine. Ali ubrzo sam se uvjerio u suprotno. Nije sve kako kažu.

Jednog mokrog dana pođoh u grad, ili od kuće, ne sjećam se. Svratio sam u autobusku stanicu ili bolje reći čekaonu. Oblaci su se bili tako spustili da čovjek pomisli da ti nad glavom sjede. Izbjegavao sam gledati u prijeteće oblake iznad. Kao da je Bog uzeo četku i sve prefarbao u sivo, a i ljudi su bili sivi. Niko ništa nije govorio, svi smo sjedili u našem skloništu, jedini zvuk dopirao je s vana. Kiša nam je kucala na prozore.

Odjednom se nasmijah. Iz čista mira, ili kao iz vedra neba, što bi rekao naš narod. Ne, nisam se sjetio vica od juče, niti mi je debeljuckasta gospođa u svijetlo crvenim štiklama bila smiješna, jednostavno sam se nasmijao. Okrenuh glavu ka gospodinu u sivom mantilu koji je (jadnik) sjedio do mene, i nasmijah mu se. Čovjeku nije bilo jasno, kao ni meni, čemu se smijem. Samo me pogledao začuđen. Ovaj put osmijeh je dobio i zvuk, nasmijao sam se još jednom ali glasnije. Mlada žena preko puta mene me pogledala umiljato i odgovorila blagim osmijehom kojeg sam jedva primjetio na njenom glatkom licu.

Ne znam zašto, ali mi je bilo strašno drago što se nasmijala ta žena koju ranije nikad nisam vidio, a vjerovatno je neću više nikad ni vidjeti.

Eto, a zašto mora tako biti?

Često čovijek ugleda djevojku, i da mu ni na um pane makar da je pozdravi, pa nemora biti samo djevojka, na klupi u parku skoro nikad i ne pozdravim čovjeka do mene. Možda bi mi baš taj čovijek bio najbolji prijatelj kad bi smo se upoznali. Šta tu ima toliko strašno? Kažeš dvije-tri riječi i gotovo. Pa ja bih lično volio da me ljudi pozdrave na ulici nekad, bilo bi mi lakše prolaziti kroz plave ulice. Kad već znam to zašto ja nikog ne pozdravim onda, zašto ja ne napravim taj prvi korak?

Lijepa djevojka se i dalje ljupko smješkala. Valovita crna kosa milovala je njeno glatko lice. Njene su oči, kao kapi rose, blistale u sivoj prostoriji. Taj pogled njen - eh, taj pogled njen bi grijao prostoriju i u najvećoj zimi.

E, pa ovaj put neću biti kukavica, ima da ustanem lijepo i priđem nepoznatoj djevojci. Pogledao sam je, osmijehnuo se i ustao. Prišao sam lijepoj djevojci i pitao da li mogu sjesti pokraj nje. Bio sam zapanjen njenom ljepotom. Tek kad sam joj prišao i progovorio osjetio sam napetost u stomaku, zaželio sam da se vratim na svoje mjesto, imao sam želju da počnem bježati od nje.

Eto budale, ja bih prišao djevojci i onda se bacio u bijeg.

Sve su mi misli isparile iz glave kad mi se obratila lijepa djevojka.

"Da, izvolite, možete tu da sjednete."

Gledala me sa tim čudnim osmijehom nacrtanim na licu joj, kao da ga je sam Leonardo slikao. Izgledala je baš kao da je iz neke od De Vinčijevih slika. Sjedoh pokraj nje gledajući je s glupim osmijehom na licu mi. Nisam znao šta da joj kažem, šta da je pitam, gdje da počnem. Zadnji put sam se ovako osjećao kad mi je bilo sedamnaest.

"Užasno vrijeme zar ne?" - upitao sam je. Žaleći što otvorih usta naravno. Zar za sve to vrijeme nisam mogao smisliti ništa pametnije da kažem?
"Da, baš je grozno vrijeme. Ne volim kad je ovako tamno sve, osjećam kao da mi je nešto teško na grudima."

Odgovorila je prelijepa djevojka. Njene su riječi odzvanjale u mojim ušima, zatim nestajale negdje duboko u mojoj utrobi. Razmišljao sam šta da kažem ovaj put, da ne bih opet izletio sa nekom mojom čuvenom gluposti. Onda sam se dosjetio, kao da mi se upalila sijalica iznad glave. Pa da! Pitaću je kako se zove. Kratko i jasno pitanje, nemogu nikakvu glupost izvaliti a i njenim odgovorom bi naš razgovor uzeo novi pravac.

Napravio sam kratku pauzu, udahnuo duboko i izustio pitanje.

"Oprostite na pitanju, ali volio bih znati kako se zovete?"

Bila je otvorila usta, njene vlažne usne su se polako odvojile da mi kažu što želim čuti... No odjednom se okrenula, skočila sa stolice i krenula prema vratima iza mene.

Šta joj je sad?!

Da nisam nešto opet provalio. Ništa mi nije bilo jasno. Okrenuo sam se za njom da vidim šta se desilo, zašto je tako skočila a ni ime mi nije rekla.

Ubrzo sam zažalio što sam se okrenuo. Ona je stajala na vratima i ljubila nekog mladog čovjeka u skupom odijelu. Imao sam osjećaj kao da me neko zavalio letvom u stomak (Znao sam osjećaj jer me baš prošle godine neki malac spuco palicom). Nisam mogao da vjerujem svojim očima, pa ona je ljubila nekog čovjeka koji očigledno nije ja. Krv mi je prokuhala, želio sam skočiti opet i dati se u bijeg! Nisam želio da me njen momak vidi, ustvari nisam želio ja njega da vidim, ali oni su mi prišli prije nego što sam se bacio sa stolice. Ona je opet progovorila, valjda se izvinula što je tako naglo ustala, ali nisam nisam mogao da razumijem. Gledao sam samo u njih. Mislim da mi je čak i rekla kako se zove, ali ni ime joj nisam čuo. Njih dvoje su me pozdravili blagim osmijehom i zajedno izašli iz užasno sive i ružne prostorije.

Okrenuo sam glavu ka prozoru ponižen i ljut. Čovjek u sivom mantilu do kojeg sam sjedio ranije, sada se smijao. Čemu se on sada smije? Šta je njemu sada smiješno. Nije valjda da se smije meni? Papak jedan smijao se mojoj nesreći. Mislio sam se u sebi, ako mu skočim za vrat, neće mu nikad na um pasti da se nasmije.

Šta se ima smijati, kao da je nesto smiješno u ovoj mračnoj čekaoni...