Hodžić, Emir


 

 

Plave ulice

 

- Ne! - viknula je sekretarica. Bio sam zaprepašćen njenim tonom, odmaknuo sam se od stola. Tiho podsmijavanje i šuškanje se čulo u redu iza mene. Postidio sam se znajući da vjerovatno govore o meni. I baš sam ja morao da naletim na ovu kravu, koja je našla mene tentati kod ovoliko potencijalnih žrtava. To se samo meni može desiti, da mi u jednom danu sve što je moguće krene loše.

Jednostavno nisam mogao da vjerujem da sam zakasnio samo jedan dan! Da sam samo juče došao u istu kancelariju, imao bih mjesto u "Media writing"-kursu. Prokletstvo! Toliko sam mu se nadao i pripremao. Proklestvo! Ponavljao sam, ne primjetivši da razmišljam naglas. Još jednom me oblio znoj i lice mi se zacrvenilo kao da su me zamotali u komunističku zastavu. To je sada već normala da se crvenim kao jastog, ne toliko od sramote, a koga da se sramotim bogati, koliko od bijesa. Bio sam bijesan na ono fuzle mršavo, u košulji vrišteće žute boje i ogavno velikim naočalama.

Kako sam se udaljavao od zgrade sve sam manje prezirao čudnovatu sekretaricu a sve više samoga sebe. Nije mi niko kriv što nisam došao ranije. Pa šta sam mislio ja? Da dođem dan prije početka kursa i da me kao gospodina prime? Ja koji sam ja idiot!

Pokušao sam da ne mislim na kurs i školu i sav ovaj džumbus. Krenuo sam ka lokalnom shoping molu u bioskop. Ne vrijedi mi ovako lutati po gradu ko muha bez glave. Izgladnio sam moram priznati, kokice će dobro doći a i jedan dobar film me možda smiri. Možda glupo zvuči da odem u bioskop samo radi kokica jer mogu otići u McDonalds i najesti se. No nije to - to. Želim biti u mraku, želim da sjedim jedno vrijeme u mraku. Dobro, nije možda, nego zaista zvuči glupo, ali nisam u stanju sada da preispitujem svoje odluke. Željan sam kokica i tačka.

Red na ATM mašini za dizanje para je bio prilično dug, ali iz čudnog razloga odlučio sam da čekam. Nakon deset minuta došao sam na red. Stavio svoju bankovnu karticu u mašinu i otkucao broj. Ništa nisam dobio. Opet sam otkucao broj, sada već uzrujan i po ko zna koji put crven u licu. Ukucam broj, ništa se ne dešava, opet ukucam, ništa.

"Hej momak hoćeš požuriti, ima nas još u redu znaš" - dobacio je neki čovjek iza mene. "Nešto nije u redu, evo završio sam" - uzvratio sam mu isprekidanim engleskim.

Volio bih ga poslati u vraga, izmet jedan, ali nije mi bilo do frtutme sada. Odlučio sam da izvadim karticu i pokušam na drugom mjestu. Očigledno se nisam dopadao ovoj mašini, kao da je živa, odbija da sluša moja naređenja. Nisam bio toliko začuđen ni kad sam zaključio da mi je kartica zaglavljena u prokletoj mašini.

"Hej momak, hoćeš li već jednom!" Ovaj put čovjek mi se obratio povišenog tona.
"Evo završio sam." - rekao sam mu odlazeći sa mašine. Karticu sam ostavio u mašini, nisam imao živaca da je vadim niti da se raspravljam sa nestrpljivim čovjekom. Da me još samo jednom opomenuo ili dozvao natjerao bih ga da mi vadi karticu anusom, kreten jedan.

Bez dvojbe, ovako se nešto može samo meni desiti. Mislim da nema veće fukare od mene na zemlji. Još samo trebaju da se seru po meni. Nisam ni završio misao kad je zasljepljujuće bijelo govno tresnulo kraj mene. Pogledah u vis i vidjeh galebove. Mater im... Ma de mi se poserite u usta, majku... Brzo sam spustio glavu i ubrzao korak znajući svoju sreću, nisam želio da izazivam sudbinu.

Želio sam samo doći do svog automobila, poklopiti se i mirovati jedno vrijeme. Samo da mi je sići sa ovih plavih ulica. Neće mene ovaj grad vidjeti za dugo. Kamen mi pade sa srca kada sam ugledao svoj voljeni bibi. Nikad nisam bio sretniji u prisustvu stare japanske krntije. Bijeli papirić zakačen za brisač moga bibija me ubo u oči. Znao sam odmah šta je i ne gledajući šta piše. Ono kada krene, misterijo moja, ono ide do kraja. Bacio sam kaznu, sjeo u svoje prevozno sredstvo, upalio motor, bio sam jako sretan kada je motor upalio iz prve, i krenuo svojim putem.

Nisu me ni crvena svjetla nervirala više, niti pješaci koji uporno prelaze cestu par metara od pješackog prelaza. Imao sam samo jednu stvar na umu, a to je da dođem svojoj kući u jednom komadu. Doduše nije moja kuća... ma šta nije... živim u njoj, dakle - moja je.

Vozio sam mehanički i ne razmišljajući o putu. Iznenadio sam se kada sam došao kuci. Nisam mogao vjerovati da sam došao bez incidenata. Moram priznati da sam očekivao stražnjicu kamiona pred očima ili neki stub zavaljen preko auta ili makar galebova govna na šajbi.

Ništa od tog se nije desilo i evo me pred kućom.

"Pa gdje si, dragi sine, nema te od jutros." Dočekala me mati kao i uvijek na vratima. Kada bolje razmislim, ne znam da me ikad pohvalila, vazda me polijevala hladnim riječima. Vjerovatno želeći da očvrsnem, da se naviknem na okrutnost svijeta.
"Evo me, mati draga, pa tek je podne. Nisam bio odsutan mjesec dana pobogu."

Stari mi je radio nešto u garaži, nisam ga ni vidio. Često bi stari bio u garaži i ako je rijetko kada napravio nešto, ili ja nisam primijećivao.

Ja sam zapuco direktno u sobu svoju. Prenosio neke nevažne papire sa mjesta na mjesto, ubjedjivajući samog sebe da radim. Tražio sam nešto među papirima, ni sam ne znam šta. Za oko mi je zapeo jedan plavi papir.

"E majku ti, sad si se pojavio."

Presavio sam papir, stavio ga u džep i krenuo van.

"Mama, moram ici u grad... Trebao sam ovaj račun platiti još juče... Reci starom da sam otišao u grad."

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net