Hodžić, Emir

Hladna noć.

Tišina gušena zvukovima bezbrižnih insekta koji vode igru života.

Na trenutak vidjeh sebe kao jednog od njih, ali ubrzo primjetih razlike i među nama, njihova sloboda me očaravala, bio sam zavidan.

Mjesec, pun sebe, bestidno baca svoje odsjaje na nas, smijući se našoj bijedi i bespomoćnosti. Baš kao plavi šljem daleko iznad svega posmatra, šuti, i koristi tuđi sjaj da osvijetli svoju veličinu. Njegov sjaj odvlačio je pažnju sa malih veselih zvijezda koje igrajući nad našim glavama nisu primjetile mene koji ih prati. Posmatrajući gore razmišljao sam da li i nas neko sad gleda sa nebeskih visina, možda smijući se kao plavi mjesec.

Sve je tako lijepo iznad nas, mirno i neograničeno. Divio sam se prostranstvu, odbijajući gledati dole. Bože kako je divno, zašto ne primjetih ovu veličanstvenost, ovu kompleksnu ljepotu u najjednostavnijoj odori, dok sam bio čovjek. Sad ni insekt, nemajući svoje ja, gledam i po prvi put vidjeh šta je iznad mene.

Pjesma sitnih, krhkih, životinja kojim sam zavidio, uvlačila mi je strah u moje napukle kosti. Plašila me neobična tišina. Tišina i iščekivanje, strašniji od bilo čega što čovjekov um može zamisliti su mi oduzimali godine. Poput janjeta uplašen, nemoćan, sjedim, čekam.

Sati su prolazili kao da ih je sam puz pokretao. Svaku sam sekundu proživljavao očekujući dolazak nove. I ako mi se čini da sam prebrojao zvijezde, opet podigoh glavu i pogledah iznad sebe u nadi da puz požuri. Gore, u tom prostranstvu, vidjeh samo moć i ljepotu, svoju jad i bol - ne.

Zaista smo svi tako sitni i nebitni u očima plavog mjeseca te ostalih oko njega. I poslije mene on će se kititi ukradenim sjajom. Nastavit će bacati svjetlo u oči, smijati se onima dole, svjestan svoje veličine.

Zora.

Moćni mjesec pobježe pred krikom pijetla, oglašavajući dolazak još moćnijeg Sunca.

Prve sunčave zrake osvijetliše nebo nad nama, skrivajući binu zvijezda. S tamom i leden zrak odlazi nekud daleko. Mjesec, zvijezde, insekti - svi što društvo mi praviše nekud nepoznato odoše, samo ja ostah.

Spustih glavu ka zemlji prljavoj, usmrdjeloj, i opet istu sliku ugledah. Prekrivač izobličenih stvorenja gladnih očiju prostirao se u nedogled. Među na izgled živim stvorenjima sjedile su moje napukle kosti.

Ugledah pticu iznad nas. Čini mi se da se smijala ili plakala, nisam bio siguran, sunce mi je pržilo oči.