Hodžić, Emir

Bio sam zaista bijesan i uzrujan. Tek kada sam ušao u utrobu autobusa smirih se. Počeh čitati knjigu i ako sam čitao riječi samo, ne razumjevši kontekst. Izgubih se u svoj tihi svijet ništarije, dok me iz njega nije protjerala čudna žena koja sjede do mene. Sa svojih, vjerovatno trideset godina, nije izgledala loše, sem stare ofucane gardarobe. Mislio sam da razgovara sa nekim od putnika, ali ubrzo primjetih da je govorila sama sa sobom. Ili je bila pijana ili jednostavno psihički poremećena. Bože, zašto uvijek budale mene zapadnu? Možda mi na čelu piše: "Budale, ja sam vam prijatelj!"

Nisam mario što je pričala sama sa sobom ili nekim nevidljivim fantomima dok se nije okrenula meni.

"Šta čitaš to?" - upitala me, no pravio sam se da nisam čuo. "Halo momak, šta čitaš to."

Ovaj put je nisam mogao ignorisati jer bi počela galamiti i za čas posla bi stvorila scenu, a to nisam želio. Mrzim tuđe oči uperene u mene analizirajući me. I dalje ćuteći digao sam knjigu i pokazah joj korice.

"Aha, Descrates, to je onaj filozof, a?"

Bio sam začuden samom činjenicom da zna čitati ali me još više začudila s tim da zna ko je Descrates.

"Da, to je on" - odgovorio sam formalno.
"Znaš li koji je njegov pravac?" - Ne skidajući užarene oči sa mene, upitala me.

Nisam bio siguran šta da joj odgovorim jer ni sam nisam znao, a kako da kažem ženi, koja je ili beskućnik ili alkoholičar, da ne znam? Morao sam da dokažem svoju superiornost i intelegenciju.

"Pa, uglavnom se bavio matematikom i filozofijom" - odgovorio sam, kajući se što sam otvorio usta.

Bravo Davile! To je zaista inteligentan odgovor vrijedan jednog doktora nauka! - Mislio sam u sebi.

"Da, ali koji mu je bio smjer, šta je ustvario proučavao on?" - nastavila je uporno sa pitanjima kao da je neki sadista, zar ne vidi da se znojim od gnjeva?

Nastavio sam sa ćutnjom, kao da poslovica kaže "pametniji ćuti" a ne "pametniji popušta".

Sramota me bilo samoga sebe.

"Nemaš ti pojma šta je bol." - proderala se čudnovata žena. "Svakim danom umireš pomalo" - nastavila je žena.

Odjednom joj je glas poprimio melodičan zvuk, bacala me u trans, ali me još uvijek plašila.

"Svaki dan nosi nešto novo, dječko... ne znaš ti šta je bol... nemaš ti muda uzeti stvar u svoje ruke... znaš ti dobro da ja tebi govorim... ti znaš zašto..."

Bio sam zaprepašten njenim riječima. Definitivno sam osjećao strah.

Bože, o čemu priča, zašto je baš sjela kraj mene, zašto sam uzeo ovaj aubotus... zašto...?

Niko nije odgovarao na moja pitanja, jer ih niko nije ni čuo, niti je ko obraćao pažnju na mene ili čudnovatu ženu a ipak sam se osjećao kao da je milion očiju upereno u mene.

Hiljadu mi je misli gušilo mozak, prolazile su slike poput ekspresa. Autobus stade a nisam ni primjetio dok nisam vidio ženu kako izlazi van, izgovoravajuci riječi: "Svakim danom odumireš pomalo..."