Hikmet, Arif

Arif Hikmet-beg Rizvanbegović-Stočević je rođen u Stocu 1839. Umro u Instanbulu 1903.

"Arif-beg Rizvanbegović-Stočević, koji je poznat na turskom Parnasu pod imenom Hersekli Arif Hikmet" [i kog mnogi smatraju posljednjim turskim klasikom] "sin je Zulfikari Nazif-paše, unuk glasovitog vezira Ali-paše, a bratić Rifat-bega i Habibe hanume. U jedanaestoj godini života, na prijedlog djeda mu, imenovan je miri-alajom [pukovnikom] hercegovačkih lenskih konjanika. Na njega se može primijeniti ona Shakespeareova: "Rano počinje jutro poput duha mladića koji hoće da se pokaže svijetu".

Iza najezde zloglasnog Omer-paše Latasa, koja je Bosnu i Hercegovinu u crno zavila, morao je s cijelom porodicom preseliti u Sarajevo, odakle je otišao u Instanbul i tu se zdušno posvetio nauci. Ovaj rijetki talenat, kako ga zove Mehmed Džemal, brzo se upoznao s tri literature: arapskom, perzijskom i turskom.

Neposredno po dolasku u Istanbul osnovao je Društvo pjesnika oko koga su se okupili svi najveći savremeni turski pisci. O njegovom ugledu u intelektualnim krugovima govori i knjiga koju je o njegovom životu i djelu napisao Ibnulemin Mahmud Kemal-beg, pod nazivom Savršenost mudrosti.

Po svršetku nauka, čast miri-alaja pretvorili su mu u "hadžeđanluk" i namjestili ga u predsjedništvo ministarstva, ali - videći da mu ne daju naprijed, napustio je službu i povukao se ukraj.

Godine 1868. po nagovoru Dževdet-paše stupio je u istom osnovano ministarstvo pravde, gdje je kroz četiri godine dotjerao do savjetnika u prizivnom sudu. Nastupom sultan Hamida na vladu, nastali su po Hikmeta dani iskušenja. Što je imao imetka u Hercegovini, sve je dotle prodao i potrošio. Ostati u službi bilo mu je teško, a zahvaliti se još teže. Nu kad mu 1879. sniziše plaću na 2500 groša, predade ostavku i poteže se ukraj. Nakon tri godine opet bude imenovan predsjednikom suda u Brusi. Kad mu je 1883. umrla majka, spopane ga melanholija, pa se opet zahvali i dođe u Instanbul, ali ne može dugo izdržati pa zatraži da ga opet reaktiviraju. Kao predsjednik suda služio je u Manastiru [Bitolju], Janji, Kastamuniji, Adami i Džezairi Bahri Sefidu. Godine 1896. zauzimanjem nekih prijatelja i znanaca, premješten je u Instanbul kao savjetnik prizivnog sudišta. Tri godine kasnije imenovan je savjetnikom u vrhovnom sudu, što je po prilici čast dvorskog savjetnika.

Hikmet je bio među učenim - učen, među pjesnicima - pjesnik, među bekrijama - bekrija, među mladeži - mladić, među sudcima - sudac i prijatelj pravde, među Midhatom, Kemalom Savijom, i drugim propovjednicima naprednih ideja u Turskoj - neustrašivi pobornik ustava i slobode. Zato i nije mogao, uza sve velike vrline i učenosti, ni dotjerati daleko nego je uvijek bio zapostavljen i premještan iz jednog vilajeta u drugi.

Njegova poezija iz mlađih dana je zagubljena, sačuvalo se ono iz pjesnikove zrelije dobi, a to ne čini kompletan Divan. Ipak te pjesme, svaka za sebe, svjedoče kako veličina nije u obimu. Pored poezije napisao je nekoliko filozofski i pravnih rasprava. Na tekst Refleksije o ustašama u kojem se veliča misija Omer-paše Latasa, Hikmet je ustao raspravom Turska zla u kojoj je dao pravu sliku ovog "pacifiste".

Iako je proveo dvije trećine života izvan domovine, ostao je uvijek dobar rodoljub i pravi sin hercegovačke grude do zadnjeg časa. Nije nikada tajio čuvstva koja je osjećao prema onom svetom kršu, niti je krio ljubavi koju je gajio prema svome narodu.

"Brojne pjesme i druga književna djela trajna su svjedočanstva da je daleko dotjerao na tom polju, možda dalje nego i jedan njegov predšasnik. Najviše nas privlači njegova individualnost u svemu: u životu i djelima, a najviše nas zadivljuje njegova krijepost i značaj, pun prirođenog ponosa i etičke snage i moralno nas veže da ga stavimo među velikane koji imaju velikih zasluga za prosvjetu i humanost." [Piše Sabah, 1903] Popevši se na krilima poletna duha do vrhunca istočnog Parnasa, gledao je ponosno kroz cijeli burni život na svoju okolicu i na veličanstvene gajeve istočne poezije, košto promatra siva sokolina s ruševina grada Blagaja pitome dubrave i tužne ostatke ostataka Ali-pašine moći i slave. Iz njegove duše provreli bi stihovi kao iz vrela Bune s nekim grandioznim šumom, koji u slušaoca ulijeva udivljenje." (Safvet-beg Bašagić, 1912)

Da završimo Hikmetovim stihom:

"Kad god me stigne kob vremena, naći ćeš me da sam nesabran prema nesrećama."