Hikmet, Arif

U mome suznom oku
Ljubavna bura se diže -
I prama vjeđama slabim
Sve ide bliže, bliže.

Pod ljutim mačem brige,
Što vrhom dušu vadi,
Ne bacam ljubezna sm'ješka
Na tisuć života mladi'.

O sakija¹ , u veselom društvu
Nemoj mislit da se vino c'jedi
Pod noge ti - to je ekstrakt stida
Iz bekrijskih obraza blijedi'.

To se c'jedi prama onom suncu
Što mu vino đul² -obraze krasi,
Kad mi lice plane u svjetlu,
A po licu razaspu se vlasi.

* * *

Zar odmora u ljubavi nema
Ko u moga oka razdražena?
Iz kog suze u obilju teku
Kao bajno vrelo - Hipokrena.

Moji derti³ i jadi ljubavi
Ne izlaze iz bolnije grudi,
U srcu su oni uvr'ježeni
Kao vjera - ko u mene - ljudi!

Šta, zar i ti po čelu dragane
Zamrsi se, moj solufe gusti?
Poput moga stanja žalosnoga
Poput mojih ideala pustih.

Da se nikad popravit ne može,
Imade li u pustinjam sv'jeta -
Kakva bila jedna ruševina,
Trošna poput moga srca kleta?

O Hikmete, ja se opet neću
Proć ljubavi i ostavit dragu;
Nek se dere jaka poput skuta
Pa ako će - sva nek ide vragu!

S turskog: Safvet-beg Bašagić