Hikmet, Arif

Hiljadu sam puta proučavao
Zemne ljude i njihove ćudi,
Pa sam našo: da su ljepotice
I jarani bez oslona ljudi.

Stvorenjima Božije prirode
Ne imade početka ni kraja.
E bih reko: sve zgode vremena
Da su jedan lanac događaja.

Za jedan se život poniziti,
Pa se molit čovjeku-živini,
Ne doliči. Miso: na taj način
Životarit - niska mi se čini!

Šta li pusta zgriješi vrlina?
Da uvijek sretam vrle ljude,
Rastrešene, jadne, potištene -
Gdje po sv'jetu u bijedi blude.

S turskog: Safvet-beg Bašagić