Majka
|
|
1.
U njemom prezimenu ne zvekte dukati, ni gore ogre, ni šušte svile, ni ini ševini biljezi - nisu u njima legli hafizi, mule, spahije, paše, age i bezi... samo - Kršo! rođena u Kršovini, na Išik-njivi, za drugih motika. Djetinjstvo - Ružin-polje! ali između dva svjetska rata nije se imalo kad biti dijete. U životu krzna od kune zlatice, između čemerike i velebilja - mladost joj, poput ružičasta hata, ode u Tututanj pro Ružin-polja - bez ijedne ruže. U što je drugo i mogla izrasti iz krša, između sjekire i nebeske strijele - do li u boriku. Šiknula iz krša, pružila grane u nebo sokola njima da primi - i triput je oždi grom! 2. Kao sve dobre cure, ne ode iz sela. Uda se ni koliko cigar duhana daleko - konja se nije imalo rašta opremati! Moja majka - triput udovica! - i nikom Laura, nije imala svoga Katula - do samo u mome ocu svoga katila! I ničijoj se smrti do njegovoj moja majka ne bi obradova. Stotinu jutara opljela - hiljade struka kupusa, duhana hiljede! cvijeta nikad! - ni zasadila, niti u kosu zadjela, ni suzom, onom iz pjesme, zalila. Za cvijet maćuhicu nije ni čula, a trima mojim sestrama bila maćeha, tri moje sestre su bile njene, jédom zelene, pastorke! Otac - da bi im bio i otac i majka, znao je biti očuh njenoj djeci! 3. Njene zlatne ruke, nikad u zlatima! - sve njeno zlato stade u jednu véru koja nikad sa prsta ne svitnu, jer zlato ne da rukama u zemlju, a njene povazdan u zemlji - ruke pune zemlje, usta čemerike! Nikad u vézu, nikome oko vrata - u zemlji uvjek do lakata, zemljom i prepirane u tejmumu, nokata nikad, ni za lijeka! - dovijeka sve iskrzano brusom pjeskulje zemlje nerotkinje, ni zima joj nikad za nokte ne zađe! Bez nokata, ni konac u iglu uvući, ni jagodama prstiju konac uzeti, ni djecu noću pobiskati, ni prstom potpis pritisnuti, a kamoli list knjige prevrnuti! Kad bi nabijala torine, sjela bi za stan, psvunoć nabijala ponjave - stendalovski u dvije boje: crvenoj i crnoj. Nikad ćilime. I usta šutnjom zalivena. Mislim da bi se i pjesma u kletvu u njenim ustima prometla! 4. S okom bezazlene srne, lomna u boku ko nekad u kolu! - srne pri svakome kroku! Njeni hromi koraci, nikada naslijepo! uzapćeni, pod paskom strašljiva oka povode se za jasenovim štapom. Dockan, skoro na kraju puta, vodila je računa o svakome kroku - ptica zimi kad prikupi nogu uvijek me na nju sjeti. Majkini koraci - uvijek sam znao kad dolazi ona: samo jedan oštar udar, sa akcentom uvijek na desnom kroku - između štapa i desne njiše se obješeno klatno lijeve. Ni Musaovim štapom ispomognut nikako u nešto pjevno korake da joj složim! - A koraka joj ne bi u deset sela. 5. Hodžina šćer - slova ni zaturiti! na sahat nikako, a jedva da je i u pare znala. Naučiše je da ima samo jedna Knjiga, u kojoj je i samo tek jedno slovo, sve njeno znanje stade u dvije riječi - da Bog je jedan, a čovjek Božiji rob. Na Topali, bez providjela - moja majka bi plamen svijeće o koji svaki dah se očeše i povije ga! - za nju se tuđi dever primi. Zato se ona klonila sretanja, gledala da ne bude nikome na smetnji, umicala, bjelih se kosa stidjela, bojala se godina dubokih, što grijeh joj o vrat tovare, i otkidala od usta da sabere imetak na nebesima gdje lupež ne prikučuje ni moljac jeda. 6. U kući na vodi - samo je mlinsko kamenje nije trlo. I preturi s ocem godine deverne, uze joj i iza nokata crno! - ali joj otac nije dohakao - no srpsko zrno! Čitav život o zemlji bogoradila - do Aliđuna sva od praha, od Aliđuna sva od kala! - i kako da ja kažem: Zemljo, lakša joj od čaršafa budi! Dervišo moja, iskušenice, vječita udovice, što se čitav život za zemlju oprema, a danas ni mezar zemlje nemaš! |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |