Kuća na vodi
|
|
Biće svijeta je tečno
1.
Otac moj, kad dođe iz nekog rata - ubogi nébeg u bijegu, rovac - danidara! udovac, s dvoje sirote oko vrata - kuća na dvije vode još je dogorjevala. Zamota zadnji međuprstak duhanskog praha i pripali na glavnji kućnoga praga, na binjektašu otpočinu i pođe da zida od fine građe dima plavičaste kule u oblaku oslonjen na paučinu! i podne razminu - još su se pred očima sterala beskrajna slavonska polja hljebne i site zemlje, Sava se raširi u postelji - drinja li, drijēmlje! - ovdje i vode žude za dana uteći pod šire nebo! Planine mu se unijele u oči, lancima mu za leđima zveče - spomenu se Jusufa, na dno suha bunara, vidje u nebu sedam mršavih klasova, i jauk mu se otkinu iz prsa, ali ga udavi omča grla! i nema povratka domu i neće se on više vratiti, niti će ga poznati mjesto njegovo! jednom kog snom je takla Slavonka Selena neće se više budan staniti pod Borovno. 2. Otac moj, begovski privuk, na splavu rastao, uz dumen dumao, sred Drine, na kojoj svaki stanovnik kamen nosi muško ime! - i zanosna plava dušmanica Drina djetinji san mu otplavi, od svega ostavi mu u glavi - da sve protječe, da sve ljudsko grad je na vodi, da čovjek Ahasfer je, da i dandanas obija vrata, i nema Ararata, u živom toku - pristaništa, Nuhova barka dovijeka pučinom plovi - gavran je osjedio - suhog ne nađe, da je pocrnio od tog znanja - i samo potok jedan teče! Veče ga na binjektašu zateče, dok prve bijele mu iznicahu, prepranim kamenom srezana suhozida prozbori iz mraka Persepolj, Babilon, Troja ... niz halilučinu odjeknu: Ne reži moga kamena, neću stepenicama do neba čovječija noga da mi hodi, da se otkrije golotinja tvoja! Ozidaj život na vodi! 3. Dok je podizao prvu kuću na dvije vode, tinjala mu je iza leđa pripravna glavnja! Smola brani građu od vode, sinko, ali je lučeva kuća napla buktinja. Sunce je nebeska glavnja, i nije nebo cijelo! nebo je zvjezdan rukopis i zgrušana Mlječna staza, brašnom prosuto proso, i još hiljade čudesa! - Nebo je Božiji svitak, sinko, zapis, samo Božije čelo, i sve što čovjeku treba, pada mu sa nebesa! Sunce se s mjerom pali, s mjerom trne, noći, crne ponjave prevjese svodom, pa kad ne možemo nebeskom žeravom, ispomoći ćemo se nebeskom vodom. dan je kap sunca u bezdanici noći, naum svaki mi popije još u rosi, kad se nagne i iz čamova vedra Doline izlije mlijeko svijetla pro Planine. U ovolicnom danu šta vrijedi počinjati, - između jutarnje rose i rose večeri! - svaki trud naopako mi hodi! - iskopaće se svaka kuća koja nema od noći ponoći. Ozidaćemo život na vodi! 4. Ujutru ode, pribra i zajmi pred sobom vode - planinice, ozimice, perućice, miljevice, ljubušice, plahovice - svaku izgorsku žicu vode, pokupi do kapi, nagna u poskok, na tijesnom grlu, sapeta snaga da ledenicom mlâza okrene mlinski kamen, zepretena u njemu vatra iskrom da plane! - dok nebeska blagodetna mlječ kroz grdno veliku sisu mlazâ u vitlo, zavrti tolikom ga hitnjom - učini ti se kao da stoji kipom! Šesti dan, uoči Jurjeva, odminu! - i otac, begovski privuk, otpočinu. Pčelinji zuj kamena gornjaka, hljebna dok brašna razvijava, remeti klik zabreklih mladica, jurjevske dok kupe omahu - šadićke jebice da se omahnu, pa pjevom, gazom, poskokom propinju se iz tijesna prstena pâsa! bez glasa, mlađi brat kradom labuđe bijela i duga grla vučje im preža, spućenu muškost u njemu potmulo zareži - pa rukom seže u rastrižje! I samo mu voda Topala uteče i leže pod kamenom! Otac je tjera uzaludu, ohola begovica pusta nevična služinskom trudu, ostade samo voda za žedna usta. 5. Posvunoć - mlinski kamen premilja zemaljsko žito - kukuruznozlatna mjesečina prosijava ražene noći, ječmeneke, noći prosane - gladna rune se ljeta u ždrijelo nezasito - taze posječena kamena gornjaka. Nije to mala nafaka pet odsto od svakog zrna - s potoka! a u čamovini zatočen sipac čami i kućne grede premilja u fino brašno crvotoka! i najbolje mlivo, hljebni pelud, tek, ujmi paučina! dok zrnom po zrno prosa kapala je heraklitovska rosa, broncom, kuća na vodi u vodeni san nas vodi. 6. Sve što se u njoj reče - odnese voda! - otvaramo usta kao ribe - riječi s mrtvim leptirima padaju u vodu: u potopu žubora, zveke, romora, Nuhova bijela barka potočara plovi crnim vodama noći! - Digli smo ruke od riječi, oslonjeni smo na ćutanje - naše smo, uvijek nîkom, poglede vješali o kantarske kuke brašnjavih očevih vjeđa, da mreskom čela, dok pripodiže francuzicu, ispiše nam krivicu! U kući na vodi - niti smo omrcali, ni u njoj osvitali. Dopuzali bi noću s pôlja da negdje glave priklonimo - zora nas u njoj nije zaticala, sni naši svi isprekidani gnijezdili su se i bez nas u našim toplim leglima. Pri svijeći prituljena fenjera udijevali smo oči u školske zadaće, i među koricama bijelih knjiga snatrili o hljebu bijelome. 7. Suhe i lahke kao perce, djetinje riječi naše, korijenom močene u crnilu mora duboke očeve šutnje - ludi leptiri na vodi, poneseni plamenom krila! potapane su u nju bez krugova, tako oprezno - da otac ni mreskom čela ne načne zamanu šutnju - djetinje riječi naše zaturale su klicu u njoj, u njoj i rasle, podzemne vode promuklice njegovom šutnjom korićene, kukuruzom oštrom brušene, u Crnim suškim potocima, preko raspusta - a ljeto uzrijeva otrovom u ljutim poskocima, u biseru đurđica, u bijelim čemerikama; dogola ljude svuče i trkom tjera kroz Suhu, kroz Čemerna, nekakvom sinjem moru! - djetinje riječi naše - na čestom situ ređene, stizale su nas nakon dvadeset godina, teške kao mlinsko kamenje - riječi suđenice! - kušali smo ih pod jezikom kao poodležano vino i priznali kao svoje - samiljali smo ih ramenima u fino mlivo peludi - riječi naše djetinje koje su mogle, možda, da nas kažu - kad se već i zemlja slegla na očevim ramenima! i danas - iz svake i tuđe nagorke riječi prožme sladak osjećaj srodstava - baš kao ljekovitost otrova đurđice! 8. Otac moj - svaki susret ruke i vode poprati popjevkom molitvenom! - ne znam da li je na kantaru mjerio krivo, ali - na vodi što je rođeno, sve živo! - odnese voda: Zelenooka sestra Asima - krv joj se nenadno okrenu na vodu, i voda ju je preplavila iznutra, prelila prni bunar i došla joj do grla! - zelene oči, licem joj se prolile, i lice joj travom prozelenjelo. Narcisa sestrica Nazija - u posljednjem danu sušna ljeta smrt je uhvati na vodi sjajnom varalicom. Nebo se otvori i tri je dana kišilo, po običaju, za utopljenicom - majkino se lice više ne razgali. Otac - pod konjskim kopitom pade, oslonjen na paučinu molitve, kletve, nade! - amanete mu zanese voda Sutjeska. I ja ne znam sad - da li pod dugom leži! Majku na vodi pokosi srpsko zrno. Riječ njene hajr-dove u vodu pada. I nada. Bistrica se neda pregaziti. Lišćem sam je zagrno i ostavio vranu i gavranu. 9. Znam samo - da svaku riječ u sobu bez ukrasa koja pade - upi voda i do zore snese u Crno more da misli naše - voda nebeska neuhvatljiva u vrču gline! - iscure iz svake riječi i da najljepše mlivo, hljebni pelud - tek, ujmi paučina! dok - zrnom po zrno prosa kaplje heraklitovska rosa bilo kuće na vodi tmurna otkucava nokturna obješeno u prsnom sepetu srce premilja sinajsku prašinu s vrelih pustinja nesanice. |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |