Hasanovic, Narcisa

Svi su neizbjezni - nepozeljni.
Roboti koji nose ruznocu zivota - ljepotu tame.
Metal godi, sivilo raznjezuje - rastuzuje,
jer od zgodnog trenutka zavisi mnogo.
Nezavisni odgovori obicnosti odnose sve,
i lijepo i tamno, nepokretno i zivahno.

Stani, zamisli se - pronadji smisao, ako je postojeci.
Vrijeme bjezi i krug postaje uzi, zatvara se,
saznanja su na pomolu.

Roboti kroce, tupim hodom. Buka se
razlijeva kanalima sluha, sve je neizbjezno - nepozeljno.

Iskoristi trenutke, poklonjene - nametnute,
zagospodari osmjehom, jer je suviše kratko - ubrzano.
Predaj se jacoj sili, rastrganoj u sve pravce misli - nadjacanom zbunjenošcu.
Pusti srce da te vodi, da nadješ spas - robota je sve više oko nas.
Nezgodni trenutci preuzimaju vodstvo skriveno - ocigledno.

Bilo bi tuzno da je tako, ili drugacije.
Predaj se lakomislenosti - jednostavnosti, kasnoj komplikaciji,
jer lakše je sada nego kasnije.

Pogledom u nazad, vjetar lomi sadašnjost,
i sve postaje fantasticno.
Sagledaj postupke buduce i nasmij se, jer razliku ne poznaješ.

Rukuj se kad ti pruze hladnu, metalnu ruku -
uvijek novu, a tako ostarjelu, zagrli ih
budi brzi od njih ali na sporiji nacin -
i pljuni, neka tekucina odzvoni po sivim tjelima,
neka zardjaju, jer tek tada ceš biti riješen straha -
ili zelje za strahom, postaceš ti - svoj,
bez kruga oko sebe.
Izvan si svega, nasmij se!