Hasanovic, Narcisa

Još se nalazi u raspolozenju straha, odaju ga oci i ako uzaludno pokušava da sakrije blijedi izraz lica. Cujem vrisak koji samo on još cuje, negdje iz dubine ostarjele duše. Pogled mu vapi za nemogucim...

Vrisak naredjuje da napne posljednji mišic da bi osmjeh zatitrao na razorenoj grimasi tog jadnog bica. Klonuo je, i ja sam s njim, hvatajuci se malim prstom za stvarnost uprkos svemu.

On nije u stanju i rado bih mu urucio svoje mjesto, ali se ne bih mjenjao za njegovo - još je rano.

Osmjeh se izborio, mene je iznenadio.

Zurio sam u bjednika, gledao i divio mu se jer sam mislio da ja ne bih mozda mogao. Slika se razbistrava i ja napokon shvatam da sam se nesvjesno uzivio u samo jedan kratki trenutak moje buducnosti i da sada igram sporednu ulogu. Ali ja ipak patim s njim - zašto? Mozda ga razumijem suviše dobro ili uzivam u gorkom osjecaju koji lomi, ali ne mene - još je rano.

Zjenice mu se šire i ako nastave niz bore ce poteci tamna boja, napacena, zasoljena. Znam, sada postajem svjestan da i mene ceka ista ta bol koja trenutno pociva ili se meškolji ovom smješnom prizoru. Na zalost otvoriti ce i ona, baš moja, jezive oci i podsjetit ce me na prošlost nepotrošenu. Poklanja mi još koju godinu dok ne doceka pogodan dan kada i ja ostanem sam.

Miris krvi nalaze pitanja i rado bih znao dali cu i ja tada moci natjerati ponos da mi sluzi, pa makar posljednji put, jer i ja bih u toj neizbjeznoj muci razvukao usne i odškrinuo usta nekom trecem jadniku koji ce klecati pored mene, u ovom mom sadašnjem casu, i koji ce osjetiti posljednje izdisaje hladnog, ostarjelog, insana.