Hajder, Ibrahim

Prvi, ili među prvima,
pupoljci majskih ruža smo bili mi,
godine pedeset i treće
Tebe tvoja, mene moja
majka rodi

U taj čas zemlja je
plakala od sreće
zbog bogatstva koje je
dobila na dar
od naših majki.

Ne znam baš tačno
ko je od nas dvojice
prvi počeo da hoda?
Ja sam išao tebi
i sreo tebe,
kako ideš prema meni
Pojednostavimo to sada
zbog priče, znaš:
moguće je da si ti meni tada
prvo došao. Ali imaš
moje vjerovanje
u to šta pričaš.

Ne znam baš tačno
kako su tekli dani naši
ranog djetinjstva našeg
Znam da smo nepogrešivo rasli
do prvih školskih dana
Jedino znam, odlično znam,
da smo u međuvremenu
pravili neke figure od blata
Tvoja figura zvala se mama
a moja zvala se tata.
Kad su vidjeli to neki prolaznici,
tvoju figuru zvali su "rugoba"
a moju "tata-mata".
Nisam ja bio bolji majstor,
to priznajem i sada
Ali sam nekako imao smisla
da moja figura postane "tata".

A kad smo odrasli
do visine od sedam godina,
onda su nas poslali u školu
U ruke nam stavili (kojeg li poniženja!),
da čitamo slova i tablicu množenja.
Da sve to naučimo do podneva.
S poznavanjem prirode i društva
morali smo raspolagati znanjem
u svakom ubogom trenu. U šta
ja nisam nikad vjerovao,
a još manje htio da znam.
Jer: priroda je priroda
a društvo je budalaština!
Koje društvo? Kakvo društvo?
Pa to je bila samo neimaština
Ko o tom društvu priča,
taj ne zna šta je istina.

Sjećaš li se kako je nas učo,
čini mi se da je bio "gedža",
(mislim da i ti isto misliš)
negdje iz okoline Kragujevca,
učio nas kako je "Krvava bajka"
u njegovom kraju rođena?
Znali šta ne znali,
to smo morali znati!
Rano je to bilo za nas. Ali
istoriju niti poeziju nismo
mogli mi diktirati.

Sjećaš li se kako smo
pisali prvu zadaću,
tamo na našoj "Tabli"?
I kad se ono tvoja olovka
na dva dijela razbi?
A ti plačeš, plačeš,
tako glasno, Bože dragi,
kao da si izgubio gaće.
A ja sam te gledao
tako tužno i jadno
I čini mi se da sam i ja
s tobom plak'o.

A kad ispišemo nekako zadaću,
onda bi skakali
Od grana smo pravili kuću
i u njoj, ko fol, plakali
za nečim izgubljenim
Kao da smo izgubili
pet banki. A suzu
nismo ni pustili.
Obrazi potpuno suhi. Dječija posla,
sad bismo rekli
Al tada je bila zbilja
Oh, kako smo to sve doslutili!

A uveče? Eh, a uveče!
To je posebna priča
Tad smo morali, ako ništa drugo,
iz kakvog plotića
naramak drva izvući
I, naravno, kući ga donijeti
Da nam mama napravi večeru,
žutu puru polivenu širom
A za prilog luk crveni
I tako bezbroj puta.

Čini mi se, onako podsvjesno,
da smo nedjeljom
samo čuvali ovce. Isključivo
(to znam sigurno)
pod Stijenom crvenom.
Tu si ti jednom
svojom čakijom
htjeo ubiti njih troje
Vjerovao ili ne, i danas se
oni tebe boje!
Možda je to bilo i na Gvozdićima?
Svejedno, tako je i bilo,
iako nešto skroz ne štima.
Ali je bilo, ma gdje bilo:
ti si im htjeo zabiti
nož u ždrilo!

S krajem svake školske godine
smo dočekivali i ljeto
Uvijek s nadom da će biti bolje
od proljeća, zna se
I svaku smo priču iz prošlosti
pleli sa cvijećem. A polje,
gdje rastasmo, pretvarali
u djetinjstvo bolje
A kad izađemo iz škole
igramo se svega mi
što seljačka djeca znaju:
"ganja", "klisa" i "šepavog Kole".

Eventualnu smrt u selu
smo pretvarali, možda i slučajno,
u nešto prirodno. A u djelu
naših raspusta smo bukvalno
davali znak neprolaznosti,
time što nismo priznavali vrijeme
ustajanja i vrijeme lijeganja
Jer smo hvatali svjetlace
po Donjoj Mahali. Znanja
o toj vještini smo krili
od Sure i od Mute. A imanja
smo skrili po međama.
A to što smo imali
nije zapravo ni bilo naše
Mi smo samo štimali
volji moga i tvoga babe

Jutrom smo ranili
da bismo svoje ovce
dobro nahranili
travom. A novce?
E, za njih nismo uopšte marili
jer nam nisu ni trebali
Sve da smo i znali
šta bismo s njima. A bili smo
ipak samo djeca. A djeci su dali
samo da budu djeca
i da poštuju svakog sveca
I da ne trabunjaju
šta stariji imaju.

Sad ti otkrivam tajnu:
Moji su imali jedan ćup
i u njemu u svaku zimu,
čuvali su orahe. Nisam bio glup
da sam svoju želju
strpao u njega. Ruku sam cijelu
tamo gurao i izvlačio je punu
oraha. A jednu kutiju bijelu
nikad otvorio nisam. A u nju
su, izgleda, moji stari
krili samo vunu
Jednom su mi iz nje dali
ipak kašiku cvjetnog meda
Ili od pčela, pojma nemam
tek slatko bješe. Imam
čvrsto vjerovanje, nije zezanje,
da smo mi, kao djeca planine,
rasli fino mnoge godine,
iako polugoli i polubosi. A fine
uspomene ne bi smjeli,
to bi trebao da bude zakon,
nikako zaboraviti! A on,
učitelj nas, zvani "gedža",
rodom odnekud od Kragujevca,
(nešto me to sada vrijeđa)
nas je ipak naučio
prvim slovima i tablicu množenja.

A bio je, (I ti si to vidio,
kako je Rosu i leđa njena,
smotao na Rajakovoj livadi!),
pravi švaler. Sjećaš li se njegovog pravog imena?
Volio je imati odškrinuta vrata, da bi
mu došla kakva mlada žena
Volio je samo srpkinje. Ta drugo šta bi!
Na primjer Muslimanka ga ni jedna
primjećivala nije. A mi
smo ga jednom slušali,
bio je nekako zrak gust,
kad je jednoj Ruži naredio:
"Brojim do dva: noge na avgust!"

Ni danas ne znam šta je to značilo,
osim da je nastala škripa
tuđim rukama napravljenog svinjca
E taj je učio mene i tebe
četiri godine i toliko razreda
I zato je došao čak iz Kragujevca.

A zimi smo na raspustu
jednom hvatali zeca
i u njemu Boga ubili
I tad smo bili samo djeca
slobode. Ligure smo pravili
od javora. I najbolji liguraši
na stazi smo bili
Sjećaš li se kako smo ih
jednom zajedno slomili?
A tvoj babo, onako pijan,
zgrabi grudvu snijega
i kaže: "Bravo, momci!"
A mi djeca! I danas me na njega
mnogo podsjeća svaka zima
On je, doduše , umro. Ali ima
nešto što pliva u mislima
mojim zbog babe tvog:
Volio je Nebo. Život ima
junake svoje. A tog
je ipak uzela neka viša sila.

Da li je morala? Stog
sijena još stoji u dvorištu
kojem je izgorjela kuća
Tridesetprvog avgusta
Tačno u pet do tri poslijepodne
Godine devedesetdruge. A usta
nijemo udisaše tragove djetinjstva
i uspomena. Mladost pusta
nije zaslužila to da joj
lome trag. Jer njoj
treba istinu reći, a ne
paliti vatru na priči njenoj.

Ovog sam se sjetio,
jer sam gledao kako
gori tvoja rodna kuća. A ja
sam tada ubio sebe!
I to sjekirom iz našeg djetinjstva,
onom našom, drvenom.
Ubijam se a srce mi zebe,
iako sam pored plamena. Ne umijem
skočiti u djetinjstvo, jer tebe
u njemu nema. Zovnuti te ne smijem,
jer tvoja kuća gori. A ti
kad bi to vidio, znam te dobro,
prvo bi ubio sjećanje
Zatim od riječi stvorio djela
i izvadio onu čakiju
iz djetinjstva. A tvoje
oči bi bacio u vatru da gore,
pa bi bez očiju jurio
dole Lipinom dolu, da bi dole
ubio jednu strvinu. A ja bi
suzama kvasio oči tvoje,
one u vatri što su. I dozvolio sebi ne bi
da ubiješ moju pjesmu,
što bih da je sada pjevam.

Oni su ušli u pjesmu moju!
Jer oni su magla sa Hrastika,
ona ista magla po kojoj vjerovasmo ono:
ko je vidi, bit će kiše!
Ili suza. Sa vidika
veliko "S" uzdiše
u ranama. A ja koljenom
diram Nebo. I još me više
rana boli za voljenom
Stupnom kako izdiše!

Smrt se pretvorila u miris
našeg djetinjstva, kojeg pamtimo
tako i takvog. Ovo je smrt
našeg Zavičaja! I vrijeme
se uvuklo u zar plameni
i topi se, poput olova
u fildžanu (Znaš ona
Kane kad je stravu razljevala?)

Stopilo se nekako neprimjetno
u ovom plamenu i onih
dvadeset naših ljeta momačkih!
I bezbroj zvjezdanih noći
umiru u ovom sunčanom danu.
Koju da spasavam? Nijednu, jer, evo skoči
devetstodevedesetdruga ispred
i iznad svih prohujalih godina! Pred
njom je samo, evo, plamen! I propast
zvana - Smrt Zavičaja!

A ja? Šta sam ja?
Posmatrač? Ma, neeee!
Ja sam svaka od ovih greda
i s njima gorim. A mene gleda
moja sjenka. I neda
nikom da me spašava. Zašto
me spasiti treba?
Pa naravno da ne treba! Zato
gorim sa gredama. I tražim
što više plamena: da me stopi
u tečnu masu! To ja blažim
svome drugu rane! I tražim
djetinjstvo naše u plamenu. Ali
nađoh smrt Zavičaja. Da li
sam trebao zjakati gore
po Gornjem gaju? I gore
se tragovi umiranja poznaju!

Svejedno gdje sam se našao:
Svugdje bi trag prošlosti pronašao!
Jer plamen iz kuće rodne
poput misli leti visoko. Podne
je prošlo, vrijeme za paljenje je došlo!
A priču iz djetinjstva
ostavljam za neko drugo vrijeme.
Jer...