Hajder, Ibrahim

Bila jedna šuma, u šumi staza,
na stazi tragovi naših stopa
I koraka razdraganih naših trag,
što nečujno mjeriše mladosti doba!
I sve je bilo, i ničeg više nema
Puste ostaše i šume i staze
Baš kao i rodni nam prag
Iznad pustih šuma oluja se velika sprema
da zatre i ono malo u nama volje
Da zgazi noge, što bi da gaze,
ono što ružnim dobom zgaženo je već
Bilo je možda i drugih ljepota,
ali mi nikad ne znasmo za bolje
Ponekad tražimo onu pravu riječ
da kažemo Svijetu šta bješe divota,
što je bila u onoj jednoj šumi,
kroz koju vodile su mnoge staze
Koraci naši bivši sad na njima spiju
O, čiji li koraci sad njima gaze?
Da li to boli podjednako nas sviju,
onih nas, što se okupljasmo često
oko bukovog stabla, da ispod krošnji
za kišnog doba pronađemo suho mjesto?
Dok se kišne kapi stidno kriše
u čobanskoj krpljenoj nam nošnji,
oko nas naša pasla su stada
A zveket bronze na vratu "bronzara",
(Oh, Bože, ko da ga gledam sada!)
bio je isti kao ona pjesma naša stara:
"Dok olista naša rodna gora,
čobanica ovce čuvat' mora!"

P.S.

Neka bude dobro došlo svako proljeće
Neka budu i od dobrog bolja
Al' ni jedno lijepo biti neće,
kao ona s naših rodnih polja!