Hajder, Ibrahim


 

 

Susret iz prolaza

 

Vrlo bi rado, o, ta prošlosti nemirna i burna,
još samo jedared kroz horizonte tvoje crvene
u kočijama pijanog pjesnika projuriti htio
čovjek koji sve više i češće liči na mene
Jer, gle! Iz njeg se glas nemoći sve više čuje
Baš kao da sam Ja u njemu bio
toliko poznat jad je taj
Što ništa drugo nije nego vapaj
za napuštenim raskrsnicama
na kojima se sretaše oni nesretni susreti
sa iznemoglim dobom, koje u galopu
odjuri davno prije svih svršetaka
vremena i sudbine
Vrlo bi rado, ta, valjda i najradije šta umije,
utonuti htio u tvoje nepovratne dubine,
čovjek što sve manje liči na normalne ljude
Iz onih mu dubina nikad niknuti ništa više ne smije
Jer, gle! Ta otrov bi sve da postane i bude
Čak i sumorne sjene već umrlih pijanih poeta
Iako se kleše na vjernost i na nesretne ljude,
koji držaše sudbine Planete i Svijeta
i skončaše ko posljednje svjetske hulje
U izobilju ništavila ostaše njihova imena
uklesana u granitu, boje tame, mraka i samoće
A lica sa portreta se glupo smjehulje
na lica koja ne shvataju smisao kakvoće
Vrlo bi rado, čak najradije želi,
utonuti u nepovrat, što ga sebi vječno mami,
čovjek što sve više liči na mene
Ali žali što smo se baš u meni sreli
Te smo zato i u društvu sami.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net