Susret iz prolaza
|
Vrlo bi rado, o, ta prošlosti nemirna i burna,
još samo jedared kroz horizonte tvoje crvene u kočijama pijanog pjesnika projuriti htio čovjek koji sve više i češće liči na mene Jer, gle! Iz njeg se glas nemoći sve više čuje Baš kao da sam Ja u njemu bio toliko poznat jad je taj Što ništa drugo nije nego vapaj za napuštenim raskrsnicama na kojima se sretaše oni nesretni susreti sa iznemoglim dobom, koje u galopu odjuri davno prije svih svršetaka vremena i sudbine Vrlo bi rado, ta, valjda i najradije šta umije, utonuti htio u tvoje nepovratne dubine, čovjek što sve manje liči na normalne ljude Iz onih mu dubina nikad niknuti ništa više ne smije Jer, gle! Ta otrov bi sve da postane i bude Čak i sumorne sjene već umrlih pijanih poeta Iako se kleše na vjernost i na nesretne ljude, koji držaše sudbine Planete i Svijeta i skončaše ko posljednje svjetske hulje U izobilju ništavila ostaše njihova imena uklesana u granitu, boje tame, mraka i samoće A lica sa portreta se glupo smjehulje na lica koja ne shvataju smisao kakvoće Vrlo bi rado, čak najradije želi, utonuti u nepovrat, što ga sebi vječno mami, čovjek što sve više liči na mene Ali žali što smo se baš u meni sreli Te smo zato i u društvu sami. |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |