Prevarena mora i daljine
|
|
K'o da vjetru umilnu lagu o našem postojanju stavi
U kojoj sve je kaleidoskopski prošarano, mutno i šareno, Kopitom krilatog konja bez jahača ovjereno. A ona davi gorko vrijeme istine. Pakost bi bila tušiti to lice vjerno I nevino doba odano. Ah, ti dani davni, davni, Izrodiste sve osim svoga produženja Nit produžiste sebi postojanje, niti vas se sa obzorja briše! Jeste - niste, niste - jeste, vrijeme koje ne postoji više Al' ste barem sjenke uspomena. O, ti rodna stopo, iz koje rodiše se prvi koraci djeteta Što za nepunu vječnost proraste u diva. I diva divovog prebaci preko divljina i brijegova. A nikakva šteta se ne dogodi za tog zločina. Osim slomljenog bagrema pitomog, Što polomi se tek radi sujevjerja. I sad uveli list leta od visine pa do pada, Do panja punog svelog iverja. Konačišta njemu jesu topla bedra vjetra N?t visoko može, niti želi nisko. K'o da daljinama ukaže na prkos I tu strašnu zlobu zlobastu, Što iz plavila lako u crnilo uđu I krvave bole tamo rađaju Zaustavljaju na obalama mora i zoblju im prašinu zobastu A vjetrovi urnebesnog Istoka u oči nam sve to skupa bacaju I naše oči Saharske dine postaju. Umjesto pijeska, suze gorke padaju Po tlima tuđih Domovina. Kontinenti u svoja njedra sjeme naše zabadaju I ona, gle čuda! Zu divno klija, jer joj klima nemira prija! Rasti, cvjetaj tugo ovih dana! Kad ne može miris jorgovana, Iz vrtova naših djedovina, Nek bar tuga svoje grane svija Ko srca stiglih iz daljina. K'o da životu uvjerljivu vjeru O našoj nevjeri u nj može dati, O nama koji sve redom isprevarasmo, S kraja na kraj svih beskraja, O nama koji smo vječnost pretvorili u tren, Što bi se mogla zvati upravo život. Ali kakav je to tren čijeg se nikad ne sjetimo kraja, I u kojem nema ni straha ni kajanja sve do časa umiranja. I tada smo na nekom tuđem svršetku. Jer se zapravo vraćamo samo svom početku. Bog je imao veliko pravo što nas dijelit' dade na četiri strane. I toliko boja. Samo nije dijeliti nas mor'o na velike i male. Zbog tog sve je svuda prevareno Bogom dato, Zemljom oduzeto! Al' je šutnjom ipak zaliveno Tek ponekad prostor munjom sine: To ne šute prevarena Mora i Daljine A rodna stopa vjetar miri Sve dok život ne mine. |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |