Plava priča
|
|
Tebe bih da se sjećam
I kad dan, umoran od svega prolaznog, ukročenu noć kroz svjetlosti progoni I onog mi dana vjernog i odanog, kad zabraniti dade svemu bolnom da me na razlutale komade slomi. Iz svake mi sjete i iz svake slutnje po nebrojeno mnogo zova u naručje sleti Stvarnosti postanu dio mi neobjašnjive šutnje Prolazna realnost nenadmašno glupo opominje srce da se tebe sjeti. Tebe bih da se sjećam i zbog mnogo razloga drugih Kao onih naših neponovljivih noći Očaranih svim tišinama i jako dugih Kad svaka riječ bješe neki topli stih I beskrajno dugo ponavljaše kroz daljinu: Da treni nikad ne smiju proći Da nikad ne posrnemo kroz bespuća u koja nas tek sudba naša dade Da ja, kao i bagrem, nadvijen nad dolinom, vječno listam i vječno cvjetam A vjesnici svakog dobra da ponavljaju samo: Tebe bih vječno da se sjećam! |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |