Očevi odvedenih sinova
|
|
Njihove sinove su odvodili nekuda
U daljine, uglavnom na put bez povratka A tamo, u daljinama, ništa se nije moglo čuti od plača tužnih očeva Suza njihovih bješe svukuda I na putima, i na grudima U voćnjacima, u šumama Na rijekama, što su oticale ka morima Na grobljima zapuštenim i u travu sraslim Suze njihove kapaše pred svima I pred onima, za ono doba, nedoraslim. Da, tako plakaše očevi odvedenih sinova Nesvjesno su padali pred noge ružno ošišanih komandanata I u ime očite nevinosti ljudski molili te strašne neljude: Da oslobode sebe od mržnje i zlobe, pa onda tek njihove zaklete mladosti Žuljevite ruke očinske, dobrote prepune, nudiše sebe pomračenoj pakosti: Neka njih sijeku za ideale malo znane Umjesto da preko sinovljevih glava vjetar smrti zauvjek dune. Ne, očevi nisu mogli sinove vratiti Tek stidni pozdrav ispod popijenih očiju reče da će sinovi sigurno patiti Iako je brzo smrt došla po sviju A onda vrisci nesretnih očeva gorama svih zavičaja krenuše u bijeg I zemlja, i voda, i ptica, i cvijet, ama sve prestade zauvjek da pjeva Od nijemih tjela nastade brijeg A nesrećne očeve proguta Svijet. |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |