Nad slikom spaljenog mi doma
|
Što li je ubod noža u srca sred
naspram slike o spaljenom domu I kad se u nju zabode pogled i u bolnom prodiranju svomu ukočenom smrću mre? Što li je pucanj streljačkog voda u čelo osuđeno za negrijehe svoje, naspram slike spaljenog doma gdje spaljene su i godine moje i nikad više ne postoje? Što li je treptaj tijela pred smrću opakom Poslije koje svaka se priča završava, spram drhtajem kad srce sa sitnicom svakom sa slike ponaosob razgovara I sa svakom prošlost prepričava? Ne postoje suze-kameni su okovali oči A tako bi dobro došle u ovom trenu! U grudima nema srca - uspjelo je da iskoči prije neg' što pogled ja uputih svemu! Gdje ste suze, kuda nestadoste? Baš u ovom najtežem trenutku?! Sad najviše meni trebadoste U kamenoj formi spijete u kutku. Gdje si srce kad si izvan mene Izbaci te snaga uspomena Pokraj doma koji sada vene Sve će život smjestiti gdje treba, samo doma nikad više nema! |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |