Hajder, Ibrahim


 

 

Nad slikom spaljenog mi doma

 

Što li je ubod noža u srca sred
naspram slike o spaljenom domu
I kad se u nju zabode pogled
i u bolnom prodiranju svomu
ukočenom smrću mre?

Što li je pucanj streljačkog voda
u čelo osuđeno za negrijehe svoje,
naspram slike spaljenog doma
gdje spaljene su i godine moje
i nikad više ne postoje?

Što li je treptaj tijela pred smrću opakom
Poslije koje svaka se priča završava,
spram drhtajem kad srce sa sitnicom svakom
sa slike ponaosob razgovara
I sa svakom prošlost prepričava?

Ne postoje suze-kameni su okovali oči
A tako bi dobro došle u ovom trenu!
U grudima nema srca - uspjelo je da iskoči
prije neg' što pogled ja uputih svemu!

Gdje ste suze, kuda nestadoste?
Baš u ovom najtežem trenutku?!
Sad najviše meni trebadoste
U kamenoj formi spijete u kutku.

Gdje si srce kad si izvan mene
Izbaci te snaga uspomena
Pokraj doma koji sada vene
Sve će život smjestiti gdje treba,
samo doma nikad više nema!

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net